Petak, na poslu zatišje. Većina je već odavno zbrisala na more, a i ovo malo ljudi koji su tu ima laganiji ritam rada i nekako je sve tiho. Na orijentacijskoj sceni također se ništa posebno ne događa. Neki putuju prema Švicarskoj i Češkoj gdje počinju višednevne trke, a glavni fokus sezone je ipak na WOC-u koji se neupitno bliži. još nekoliko jačih treninga i slijedi opuštanje. Šta smo napravili, napravili smo.
Realni cilj reprezentacije je dati sve od sebe za što bolji rezultat. Ako bude i koje A-finale biti će to fantastično. Za finale se mora stvarno sve poklopiti, od forme, dana, trke do malo sreće u grupi. Petnaest najboljih ide dalje u kvalifikacijama, a to stvarno nije velika brojka.
Kada smo već kod reprezentacija ovo bi trebalo biti moje 13 Svjetsko prvenstvo na kojem ću nastupiti (7 x vojno, 2 x seniorsko, 1x studentsko i 3 x juniorsko prvenstvo). Reperzentaciju sam još dodatno vodio 12 puta (10 x juniorsku i 2 x seniorsku reprezentaciju). Ukupno to čini 25 Svjetskih prvenstava na kojima sam bio. Ako tome dodamo i angažman oko odlaska na još 8 prvenstava (3 x woc i 5 x jwoc) za koje sam utrošio značajno vrijeme u realizaciju odlaska to čini 33 Svjetska prvenstva. Puno posla, ali i zadovoljstva. Teško je izdvojiti bilo koje prvenstvo koje je bilo posebno. Bilo je onih koja su ostala upečatljiva i ona koja su na neki način već pomalo izbljedila. Juniori će se zasigurno sjećati lude Danske iz 1995. kada je jedna izvrsna generacija nastupala na JWOC-u. Možda rezultatski nisu postigli neki zapaženi uspjeh, ali prijateljstvo, homogenost, zafrkancija, zabava, pristup trkama stvarno je bio vrhunski. Eduard Perković te je godine na štafeti nastupio sa tako povrijeđenom nogom da smo mislili da će doslovce ekspodirati. Nije se dao razuvjeriti da ne trči za Hrvatsku i ekipu.
S druge strane srce mi je skoro stalo kada nam je ekipa na putu u Švedsku 2004. izletila sa ceste i imala gotovo totalku na autu. Srećom nitko nije stradao, a štetu smo već nekako sanirali. Čak i nakon te nesreće nastupili su na WOC-u. U Japanu 2005. prava japanska buba maltretirala je Vedrana po stazi da bi ga na kraju i ubola što je dovelo do oticanja jezika, alergijske reakcije i srećom brzom reakcijom liječnika, Ivane i našeg domaćina prevezli smo ga u bolnicu gdje je dobio turu kortikostereoida te je već drugi dan imao dozvolu za trčanje "dopinigiran".
Bilo je tu kroz Svjetska prvenstva još svega, gubljenja putovnica, fotoaparata, krađa, novih ljubavi, prijateljstva, dobrih rezultata, sreće i razočarenja.
Nema komentara:
Objavi komentar