Šok i nevjerica, prevelika tuga. S ove razdaljine teško je sagledati objektivno priču o Marinu. Sa suzama u očima čitamo novinske natpise, gledamo reportaže na televiziji, čitamo komentare osoba na društvenim mrežama o čovjeku kojeg nisu poznavali već samo paušalno bacaju osude i komentiraju bezosjećajno jednu tužnu ljudsku sudbinu.
A zapravo toliko smo malo znali o Marinovim problemima jer njegova osobnost, toplina i prijateljstvo nikada nisu pokazivali niti najmanji trenutak nelagode ili pritiska životnih nedaća koji svatko od nas ima. Marin je jednostavno bio tu, pored nas, uvijek spreman na zanimljiv komentar i nadasve simpatičan dalmatinski dijalekt u svojim izlaganjima.
Nažalost mi nismo znali jer ovo nas društvo ne uči kako se povjeriti drugima, prijateljima ili kolegama kada nas pritisnu problemi, ne uči nas da nas prijatelji pokoji puta mogu spasiti i da nam mogu pomoći i u teškim životnim situacijama, a ne samo kada trebamo proći na ispitu. Ne uči nas da nas pokoji puta "udari" tamo gdje najmanje očekujemo.
Njegova "Terra Dalmatinka" ostati će upamćena kao program kojeg samo on može prezentirati tako da sa suzima u očima od smjeha pratiš izlaganje i zapravo nemaš osjećaj da se nalaziš na fakultetu i radiš nešto što je mnogima "tlaka". Naša grupa na SCIT-u pomaknula je studij u nešto više od formalne edukacije i prijateljstvo koje smo stekli ostati će nam za cijeli život.
Dragi Marine. Naš studij više neće biti isti jer nedostaje nam jedna važna karika u tvojoj osobnosti, prijateljstvu, toplini i zabavi koju si nam pružao. Pamtiti ćemo te dok nas naše noge nose i mozak pamti, a tebi kao kolegi želimo da trčiš i tamo gore i prenosiš svoju silnu energiju i smijeh svima koji dolaze.
Vidimo se i neka ti je laka zemlja.
Tvoja grupa sa SCIT-a
