Štafetno prvenstvo je jedna od onih utrka koje se propuštaju samo ako baš nemaš drugog izbora. Svako prvenstvo unatrag dvadeset godina imalo je svojih posebnosti po kojima ih pamtimo, no svima je nekoliko stvari zajedničko, klupska snaga, bodrenje, sportska borba, uzajamno poštovanje, tuga, sreća pa i razočarenje.
Igrom slučaja tamo početkom devedesetih upravo je prvo štafetno prvenstvo Hrvatske završilo potpuno neočekivanom pobjedom Vihora u muškoj konkurenciji. Do danas na vrhu se izmjenilo nekoliko generacija i klubova koji su dominirali. U muškoj kategoriji u početku je to bio Maksimir, kasnije Jelen...danas Japetić. Kod cura je ako se ne varam bilo nešto manje kontinuiranih dominacija, ali Vihorašice vjerojatno imaju daleko najviše pobjeda u zadnjih nekoliko godina.
Jučerašnja trka bila mi je jednako zanimljiva kao i ona kada smo prije dvadeset godina pobijedili. Istina je da nas je Japetić bez problema dobio, no ne može se reći da nije bilo zanimljivo (pogotovo nakon prve izmjene ;) Na kraju smo konačno nakon nekog vremena sva trojica istrčali kako treba bez većih oscilacija.
Kod cura smo zaista imali priliku uživati. Postavili smo dvije ženske klupske štafete, jednu stariju (povređenu, ali ne i uvrijeđenu ;) i jednu vrlo mladu. Curama smo rekli neka uživaju i trče, a sve ostalo je manje bitno. I cure su uživale i trčale. Tri kadetkinje su odradile štafetu zrelo i pametno i do samog kraja držale borbu za prvim mjestom neizvjesnu. Na kraju su Iva, Lea i Dora bile druge iza iskusnog Japetića sa Sonjom i Evom, no ispred naše druge štafete sa Nedom, Kristinom i Ivanom. Ivana je doduše bila tu da samo istrči lagano i mobitel je bio stalno u njenom džepu u slučaju da koljeno popusti, ali to ne umanjuje vrijednost rezultata koji su cure ostvarile. Ono što još više veseli je neizmjerna kolegijalnost i bodrenje koje su davale jedna drugoj. Svaka čast cure. Uz kvalitetan i marljiv trening kroz par godina možemo očekivati veliku smjenu generacija.
Možda malo u sjeni "velikih" zanimljiva borba vodila se i kod kadeta. Složili smo tri štafete, jednu odraslu (M14) i dvije od podmlatka u M12. Na opće iznenađenje upravo su Jura i Jan bili ti koji su isplivali na površinu i zrelim nastupom obojica istrčala dobru trku. Bili su na kraju treći par sekundi iza pobjedničkog dvojca iz Merza i Japetića, no to je samo zato što imaju najkraće noge pa nisu u finišu mogli dobiti ove za glavu veće dečke :)
I nije to sve. Jedan sasvim solidan nastup u seniorima ostvario je i Luka Mihaljević koji ovu jesen postiže daleko kvalitetnije rezultate nego inače.
Čini mi se da SEEOC daje neki poseban motiv za treniranje. Za iduću godinu dalo bi se složiti jednu zaista kvalitetnu i mladu ekipu za nastup u Novom Sadu.
I što na kraju reći. Tko nije bio, sam si je kriv. Pišu se uspomene i rezultati onih koji su nastupali. OK Međimurje je napravilo dobar posao, zanimljivu utrku bez puno pompe i glamura, no sportski zanimljivu i neizvjesnu. Po meni jedno od boljih izdanja utrke u njihovom aranžmanu. Na neki način pokazali su da se i uz manje strke može napraviti utrka. Još da i rezultate objave ;)
