ISAR 2009

Kada smo prije dvije sezone držali tečaj orijentacije Adventure trkačima i trekerima zaintrigirala me pomisao na sudjelovanje u nekoj od tih utrka. Nažalost termini su se stalno preklapali sa nekim orijentacijskim utrkama ili privatnim obavezama. Početkom ove godine kada me kontaktirao Igor vezano za ISAR 2009 ta želja uskoro je postala i realnost. Vihor je potpomogao utrku obradom rezultata i sport-ident sustavom. Jasminka i Dalibor odradili su taj dio bez većih problema i sa prilagođavanjem na pustolovne trke u hodu. Naime SI5 čipovi ne poznaju trku od preko 12 sati pa treba još ručno malo podesiti vremena. No bilo kako bilo jedno veliko iskustvo je za nas.

Već samo pakiranje stvari za nastup nije nimalo jednostavno. Orijentacijska trka je sasvim nešto drugo. Na pustolovnoj utrci moraš nešto i prezalogajiti, nosiš sa sobom i vodu, i bateriju, prvu pomoć, navez za spuštanje, a bilo je tu i peraja, maski i raznih drugih korisnih sitnica. Najveći problem je strpati sve to u jedan mali ruksak koji neće u pretjeranoj mjeri otežati leđa.

Trening spuštanja niz stijenu smo obavili, trčanje i orijentacija nisu toliki problem, a bicikl je nešto što svi znamo voziti (ili nije :).

Kada je trka krenula pokazalo se da smo u nekim stvarima imali pravo, a u nekima smo morali puno toga naučiti. S obzirom da nam je ovo prva pustolovna trka, rezultat nije bio imperativ već je trebalo proći stazu. Start i gradska orijentacija bila je kao stvorena za nas i nakon te prve dionice bili smo vodeći u LIGHT kategoriji. Nažalost taj dio je trajao samo nekih dvadesetak minuta i kap je u moru onoga što nas je čekalo. Stvarno je bio gušt trčati ulicama Cresa i trka se komotno mogla bodovati za sprint kup Hrvatske u orijentacijskom trčanju. Svaka časti Igoru na karti i koncepciji staza.

Ostatak trke puno smo slikali, stajali, čak i ručali. Nažalost na slijedećoj biciklističkoj dionici postavljač je zamijenio raskršća i postavio kontrolu dvjestotinjak metara krivo što nas je stajalo nešto vremena. Dalje idemo bez problema i do tranzicije (4KT) je čisto zabavno. Ostavljamo bicikle i protežemo noge na kratkom trčanju. Odrađujemo dvije jednostavne kontrole i vraćamo se do bicikla. Punimo želuce, opskrbljujemo se vodom i vozimo nazad prema Cresu do nove tranzicije od kuda kreće treking. Na trekingu prvi dio ide po plaži. Škvadra se kupa, a mi znojni pod punom spremom protrčavamo još dvije kontrole. Na 10.KT odlučujemo se za varijantu poprijeko zidića, maslinika bez puta. Kada smo već počeli gledati da li smo dobro odradili taj dio ukazuje se toranj crkvice koja je naš cilj. Pun pogodak. Slijedi mali odmor, još jedno punjenje baterija i dionica trekinga po izohipsi do uvale Sv. Blaž. Trči se po uskom putu koji mijenja okoliš svako malo od makije, do prekrasnih šuma. Dolaskom u uvalu dionicu plivanja smo više odradili kupajući se nego se natječući. To je bio ultimativni užitak nakon 5-6 sati na biciklu i na nogama. Ronjenje smo odradili maksimalno profesionalno. Jedan uron na 5 metara i dokaz je bio na površini. Trebalo je još samo ispenjati stijenu, perforirati kontrolu na vrhu i skočiti nazad u vodu. Čipovi su i taj dio preživjeli. Na veslanju je bome kajak imao svoju putanju, a mi svoju želejenu putanju. Pet kilometara veslanja stvarno nas je izludilo do te mjere da smo već htjeli skočiti u vodu i plivati. No i taj dio smo odradili. kada smo konačno opet bili na čvrstom tlu dočepali smo se i civilizacije. Kratko skretanje po jednu hlaaadnu coca-colu uz put spasio mi je ostatak dana. Ovaj dio trčanja prolazi relativno brzo i kod Creske kule susrećemo se sa vjernim navijačima. Jasminka i Jan nas čekaju, a mi na brzinu oblačimo pojase i desendere te trčimo na vrh kule sa koje se spuštamo užadima. Čisti gušt.

Već prilikom podijele karata znali smo da nas najteži dio čeka na kraju. Već smo bili 7 sati u pogonu, a ispred nas je bila biciklistička dionice od 10-15km. I to nebi bio problem da prva polovica nije bila konstantno ubrdo. Iscrpljeni dolazimo do sela vodice gdje karta nije baš najbolja i tu gubimo još ponešto vremena na pronalazk kontrole. Srećom skupilo se 4 ekipe koje su zajedničkim snagama odgonetnule položaj zastavice. Ovdje napuštamo i asfaltni dio te se selimo na put kojim niti traktor nebi vozio, a kamoli bicikl. na 19Kt koja se nalazila na vrhu vidikovca trebalo je još ispenjati vertikalne stepenice i onda nizbrdo prema moru. Ovdje radimo još jednu grešku jer smo vidjeli na karti put koji bi mogao biti kraći od onoga koji su uzele ekipe koje su bile malo ispred nas. Naravno put je nakon nekog vremena nestao i preostalo je samo da se vratimo dionicom koju smo znali. Izlaskom na asfalt fulali smo raskrižje koje smo tražili jer je na karti opet bilo drugačije naznačeno. Iako smo na vrijeme uvidjeli grešku jednostavno nam se nije dalo vraćati te smo se odlučili za dionicu okolo po širokom putu. Dolazimo na zadnju kontrolu i po svemu sudeći prestigli smo jednu ekipu koja se pogubila upravo na tom dijelu. Cilj u centru Cresa izmamio je osmjeh na mom licu, a prva stavr koju sam napravio je dao pusu Ivani i čestitao na izdržljivosti, a druga je da sam uletio po hladno piće u dučan. Svi razgovori ostavljeni su za kasnije.

ISAR (Iglu šport adventure race) stvarno je posebna trka. Zahtjevna i teška i treba imati veliku volju i snagu da se završi. Svi koji dođu do cilja su pobjednici, a oni koji završe ULTRU su ekstra pobjednici. Svaka čast. Čestitke idu i Igoru Dorotiću koji stoji iza svega ovoga. Nije to lako organizirati i nadam se da će i iduće godine iznaći snage za ovako nešto. Zasigurno bi bili ponovno na startnoj liniji, ali pametniji sa jednim iskustvom koje je vrlo važno za trku. Osim toga morali bi i malo više bicikl voziti jer šta me ovih dana sve ne boli od njega...