Velebit trek 2011

Nakon dugo vremena opet smo uhvatili rupu u kalendaru kako bi skočili i na neku treking utrku. Zadnje slično iskustvo imali smo na Cresu na pustolovnoj utrci prije dvije godine. Velebit je bio idealan odabir spajanja ugodnog s korisnim. Još danas se sjećam dobro kada sam zadnji puta bio u Paklenici. Bio je to svibanj mjesec daleke 1980. i to na dan kada je drug Tito umro.

Iz Zagreba smo krenuli u petak poslijepodne i u Starigrad stigli taman predvečer da se smjestimo u apartmane i da skočimo odraditi prijave u natjecateljski centar. Na samom ulazu u Paklenicu skupilo se impresivno mnoštvo ljudi, a i puno poznatih faca. Bio je tu i Lacko koji je netom završio svoju životnu pustolovnu Welcome, a bilo je i puno ljudi koji su prošli našu orijentacijsku školu...Tea, Sunčana, Ahmed, Joško, Goran, Ana...u prolazu vidimo i još neke orijentaciste, a naravno tu su i favorit ultre Goran Lesjak sa obitelji i Bojan Jevševar i Anica Hribar. Od silnih ljudi i čakulanja nikako da stignemo i na pasta party koji je u lokalnoj konobi. No i to smo uspijeli i nakon nekog vremena vratili smo se u apartman na završne pripreme i pakiranje stvari za sutrašnji treking.

Jutro je osvanulo sunčano kao što je i prognoza predviđala, ali cjelonoćna bura nije nam dala baš dobar san. No brzo se i to zaboravlja kada dođeš u pravu gungulu sa još tristotinjak duša na startu. Prvo su startali ultraši na kronometar svakih 30 sekundi, a onda u masovnom startu svi ostali (jogging kategorija + dvije planinarske 27 i 45km). Sa samim startom već se odvojila ekipa koja ide na rezultat, a ostali su prvi kilometar migoljili u zmiji ljudi prema kanjonu male Paklenice. Idealan uvod od 4 km makadama taman je razbio grupu kako u uskom kanjonu ne bi bilo pretjerane gužve. Gužve je doduše bilo na dijelovima koji su bili teži za prolaz pa je radio kolektivni duh guranjem pozadina u vis, postavljanjem lopovskih ljestvi, pružanjem ruku i izvlačenjem na viši nivo. Koliko je mala Paklenica bila teška sa prolaz, toliko je bila i izazovna i lijepa. Srećom bura je i dalje puhala, pa je tu i tamo u kanjonu bilo malo vjetra jer bi inače ljudi usahnuli od vrućine. Prva kontrola bila je u samom kanjonu, a druga na izlasku iz kanjona na grebenu kod Lekinih njiva. Do druge kontrole grupa se već totalno rastegnula i praktično nije bilo većih skupina nego od 5-6 osoba. Nakon pentranja po silnom kamenju u prvom dijelu trekinga, sada smo ipak došli na dio koji je malo u šumi i ima zemljani put pa se da i trčati. Vrijeme brzo prolazi i završni uspon do Ivinih vodica na kojima je 3. kontrole brzo prolazimo. Taktika je bila da se ne zadržavamo na Ivinim vodicama već tek na najvišoj 4. točci trekinga na Čičinoj dolini koja je bila udaljena još cca. pola sata oštrog penjanja. Veliki dio ljudi je ležao i odmarao na Ivinim vodicama. Izlaskom iz šumskog dijela na otvoreni greben puknuo je prekrasni pogled na Velebit i na more. Nešto prekrasno. No bura je i dalje puhala i na mjestima je trebalo dobro paziti da te ne odnese sa staze. Za nešto manje od pet sati bili smo na 4. kontroli. Istočno od nas nalazi se Sveto brdo na kojem se već mogu vidjeti ljudi koji idu na dužu dionicu na 45 km. Mi brzo perforiramo i bježimo nizbrdo jer vjetar puše sve jače, a i nije baš pretoplo na vrhu. Prvu dužu pauzu radimo na povratku na Ivine vodice. Vadimo špek i pršut, nešto kruha, čak i paradajz. Pravi ručak. Uz put nam se suše i majice. Tu susrećemo i našeg člana Ahmeda koji ima problema sa koljenom i odustaje od trekinga. Dajemo mu kremu da si ublaži bol kako bi mogao doći do cilja, a do kojeg ima još dobrih petnaestak kilometara. Na spuštanju susrećemo još i Marinu koja je svoju krizu imala u maloj Paklenici, a kasnije je spašavala neke potpuno nepripremljene trekere koji su se neodgovorno prijavili na 45 km bez adekvatne opreme i snage. Na cilj je došla sa tom grupom u dva u noći i da nije bilo nje i Vladeka vjerojatno bi ta grupica još dan-danas bila negdje gore.

Kamenje po stazi baš ne omogućava brzi ritam, a i stalna nizbrdica nije baš ugodna za koljena. Ovaj dio puta idemo potpuno lagano i veliki dio brzanaca koji se stropoštao tih 5-6 kilometara nas ovdje prestiže. Na Dom u kanjonu Velike Paklenice stižemo za 6 sati. GPS je pokazivao nešto više od 22,5 kilometara od starta, a karta 21 km što je značilo da će u konačnici staza biti i preko 30 kilometara sa cca. 1700-1900 metara uspona. Lijepa tura. Na Domu smo si dali još malo vremena, kupili nešto za popiti, napunili zalihe vode i krenuli dalje. Domari neljubazni i negostoljubivi, a i nemjau Žuju limun :(. 

Staza od ovog mjesta je dovoljno široka, ali gramblasta pa treba paziti na svaki korak da se ne povrijedi zglob. GSS je već imao posla baš na tom dijelu tako da mi nismo htijeli biti dio te statistike. Polako ima i sve više turista, a ulazom u sam kanjon velike Paklenice broj penjača po okolnim stijenama sve je veći. Laganim trčkaranjem pokušavamo što prije završiti treking tako da zadnji nekoliko kilometara trčimo, a izlaskom na asfalt znamo da smo i blizu cilja. U cilj smo utrčali za 7 sati i 33 minute u isto vrijeme sa prvoplasiranim sa duge planinarske staze (45km). Konačno odlazimo i na zaslužnu pivicu i koordiniramo poziciju sa Ivekom i Sanjom koji su imali planinarsku turu u suprotnom smjeru preko Anića kuka u malu Paklenicu. Bili smo brži od njih i oni izlaze iz kanjona tek za pola sata. Taman da mi povratimo malo snagu uz osvježenje i da se sa autom preselimo pred izlaz iz male Paklenice.

Navečer koristimo priliku za opuštanje umornih nogu u moru i zasluženu večeru. Spavamo kao bebe, ali ujutro noge pune kiseline daju do znanja da treba ipak malo više trenirati za ovakve ture. Smogli smo još nešto snage za jutarnje rastrčavanje u nadi da ćemo na taj način razbiti nakupine mliječne kiseline. Uz obalu nailazimo na hrpu trekera koji se odmaraju na plaži, a dobivamo i informaciju da su u Karlobagu u cilj već ušli i ultraši sa 100 kilometara. Pobjednik je Goran Lesjak koji je tu dionicu istrčao za 17 sati. Svaka čast.

Uslijedilo je još jedno kupanje, pa ručak i povratak prema Zagrebu. Na cesti kolone automobila koje se vraćaju sa produženog vikenda, a mi skrećemo još u dolinu Gacke na razgledavanje izvora (vrila) Gacke. Prekrasna priroda i buđenje iz turističkog mrtvila ovog kraja nešto je pozitivno što se tamo događa.

Bilo je lijepo i vrijedilo bi ponoviti, ali tek kada bolovi u kukovima i mišićima prođu ;).

Fotogalerija
Rezultati

Alpe Jadran kup

Četiri trke u tri dana na području Rijeke brzo su prošle. Alpe Jadran kup ove godine bio je izazovan i zanimljiv. OK Torpedo pojačan OK Maksimirom odradio je lavovski posao. Bilo je problema, ali prema van se to nije osjetilo i vidjelo. Sve u svemu jedna dobra trka. Vidjelo se da se uložilo puno truda u organizaciju.

Osobno nemam nekih većih prigovora, osim što je Jan bio prebrz za organizatore pa mu nisu stigli postaviti prvu kontrolu na dugim stazama, no na kraju to nije utjecalo na njegov rezultat. Dužni su mu barem čokoladu za strpljenje dok nije došla kontrola ;) Sve ostalo bilo je na nivou velikih natjecanja u inozemstvu, a po nekim segmentima i bolje. Bend koji je svirao na Platku nakon štafete bio je izvrstan i šteta da osim Talijana nije bilo više ljudi da se proveseli uz njih. Napravili smo i malu logorsku. Pekli američke specijalitete...Sprint utrka u Rijeci bila je na nivou Svjetskog park kupa. Start sa podesta u samom centru Rijeke dao je poseban osjećaj svakom trkaču, a ne samo elitašima. Kastav kao ciljna arena srednjih staza je još jedan dobar odabir i izvrsna lokacija sa neki budući sprint u samom gradu. Bilo je tu stvarno puno dobrih stvari, a loših malo pa ih nećemo pretjerano niti isticati. Bilo je nešto diskusije oko terena u Kastvu, ali ja bih rekao da je teren tehnički i fizički vrlo zahtjevan, ali karta treba temeljitu doradu i to  ne toliko na terenu koliko vizualno. Treba samo masnu crnu malo dotjerati, zidiće i puteve posložiti u čitkije varijante i eto terena za dobru trku.

Što se rezultata tiče Hrvatska je na kraju peta. Iako osjetno oslabljena reprezentacija u seniorima svi su dali sve od sebe i na kraju nije bilo niti toliko loše. Ostaje žal za bodovima u štafeti jer je Matija nepotrbno odustao na kontroli na kojoj nas je puno imalo problema, no kada trčiš za ekipu i to prvu momčad Hrvatske onda se ne odustaje. Nadam se da je naučio lekciju i da se to više neće ponoviti. Mario, Gerrit i ja nenadano smo postali prva ekipa Hrvatske no nismo baš briljirali. Previše vremena smo svi izgubili na toj famoznoj drugoj kontroli. Nekako se nisam uspio spojiti sa kartom taj dan.

Duge staze osvanule su u magli. Kiša nije padala i u principu je za trčanje bilo dobro vrijeme. Rekli bi za Platak nekako uobičajeno. Oni koji su dolazili iz Zagreba ostali su pomalo zatečeni jer ih je nakon 30 stupnjeva u gradu dočekalo petaestak stupnjeva. Staze su po običaju bile tehnički zahtjevne i zanimljive, a najmanji pad koncentracije iziskivao je veliki gubitak vremena. Kako sam trčao u M35 i bio jedini koji je trčao za repku dao sam si zadatak da idem što točnije. Na kraju po plasmanu nije bilo loše, ali vremenski očito nisam išao dobro. Zaostatak je bio preveliki. Možda sam trebao više riskirati. Bilo kako bilo nakon trke brzinski ručak, spremanje šatora i stvari i odlazak u toplije krajeve. 

U centar Rijeke stižemo dovoljno rano da stignemo još i na jednu pauzu na Korzu. Sjedimo na terasi i gledamo organizatore kako postavljaju ciljni prostor. Sve izgleda lijepo, a i vrijeme je sunčano i toplo. Rekao bih možda i mali šok za organizam nakon temperature na Platku. Sami start i cije trka prolazi vrlo dinamično, a kao što rekoh start svih kategorija sa povišenog podesta u samom centru Rijeke daje neki dodatni motiv. Za razliku od trka na Platku ovdje krećem jako od samog početka i pokušavam držati ritam što je duže moguće. Gerrita koji je startao samo minutu prije mene nikako nisam mogao stići i sve skupa mi se činilo da nije dovoljno brzo. No na kraju iznenađenje, Gogi je pri utrčavanju već preko razglasa rekao da je vrijeme brzo, a isčitavanje čipa je to i potvrdilo. Pobjeda je bila u džepu. Istovremeno je i Ivana pobjedila u  svojoj kategoriji i moram priznati da mi je nekako ova trka bila najbolja u sezoni. Nakon proglašenja na Korzu odlazimo na zasluženi odmor u Kostrenu u dvoranu. Tuširanje nakon dva dana u toploj vodi. Koji gušt.

Prognoza vremena nam je još u tjednu prije utrke dala nagovještaj da nedjelja neće biti dobra. kiša je počela padati već navečer i do jutra gotovo da nije prestajala. Odlazak u Kastav protekao je u pljuskovima, a smrznuti i mokri orijentacisti svi su se sakrili unutar gradskih zidina Kastva. Srećom kafići su otvorili svoja vrata pa je pao i poneki čaj, kakao, kava... Sreća u nesreći dogodila se na samom startu natjecanja. Gogi se kao kontrolor nije vratio iz šume i start je prvo odgođen za pola sata, a kasnije i za puni sat. U međuvremenu se i vrijeme smirilo i sunce je izašlo iza tmurnih oblaka. Na kraju smo imali lijepi dan i dosta gubljenja po kastavskom kamenju, no u principu je trka bila dobra i zanimljiva. Ivana je opet pobjedila i vrijeme po kilometru bilo je čak bolje od pobjednice u eliti, no tu je puno ovisilo i o koncepciji staze pa je teško uspoređivati vremena. Proglašenje je doduše proteklo malo kaotično kod elite jer je napravljena prava zbrga sa WRE proglašenjem i proglašenjem ukupnih pobjednika, no sve je završilo smjehom dobitnika.

Rezultati

Još dvije organizacije iza nas

U subotu smo odradili još dvije organizacije natjecanja. Iako na preciznu orijentaciju ne dolazi veliki broj natjecatelja sama organizacija natjecanja izuzetno je komplicirana. Počevši od reambulacije karte koja bi trebala biti daleko bolja od one za "običnu" orijentacijsku utrku pa sve do broja ljudi u organizaciji, vremenskih kontrola, osmišljavanja zadataka i izrade rješenja. Kada uđeš u organizaciju takvog natjecanja uvidiš da su neke stvari daleko jednostavnije kod "foot" orijentacije, a ti si još zadaš zadatak da napraviš dva takva natjecanja u jednom danu i onda si zakompliciraš život koliko je to moguće. No, eto srećom je i to gotovo. Rekli bi da je manje više prošlo uspješno uz neke porođajne muke. Na natjecanju u našoj organizaciji poslijepodne previdjeli smo jednu grešku, no srećom to natjecatelji nisu niti osjetili jer se sve brzo rješava samo promjenom ponuđenog slova rješenja. Bilo je nešto drugačije od zamišljenog, ali svejedno u redu.

Jutarnje natjecanje u Ivičinoj organizaciji prošlo je bez grešaka i po običaju Ivek je ponudio zanimljiv dizajn karte i rješenja. Makismir je ovoga puta bio prezentiran na jedna drugi način, a zadaci su bili zanimljivi i izazovni. Puno je truda uloženo u sve to.

Sunčano i toplo vrijeme dodatno je pogodovalo cjelodnevnom boravku u prirodi. Po običaju je dobar dio članova kluba pomagao u organizaciji, a neki nisu odmagali ;)

Veseli i rečenica bivšeg Svjetskog prvaka Kreše Keresteša koji je pohvalio organizaciju: Mogu reći da sam uživao na vašim natjecanjima. Bilo je puno bolje nego na dosadašnjim natjecanjima ukupne preO lige ove godine, a zadaci su bili i više tehnički.

Rezultati su na Vihorovim stranicama

Slijedeće natjecanje u preciznoj orijentaciji održati će se ovaj vikend u Sloveniji i prava je šteta da se termin preklapa sa Alpe Jadran kupom u Rijeci. Očito je zakazala neka koordinacija termina.

Predavanje "Amerika nije rad i znoj"

U četvrtak 16.06. naš član Goran Habjanec i njegovi prijatelji održati će predavanje, odnosno prikaz fotografija sa putovanja po SAD-u sa kojeg su se vratili prije desetak dana. Pogledajte i saznajte iz prve ruke kako izgleda San Francisco, Los Angeles, Grand Canyon, Las Vegas...

Predavanje počinje u 19:30 sati na adresi Ribnjak 2

Dan precizne orijentacije

Iza nas je i MTBO organizacija i odmah se prebacujemo na Dan precizne orijentacije. Dva natjecanja u jednom danu u ovoj disciplini dosta je komplicirano za organizirati jer ti je osim uobičajene problematike sa koncepcijom staza i kartama potreban i zavidan broj opreme. Gotovo 100 zastavica je u pogonu i isto toliko stupića za kontrole, a sve to treba i postaviti u šumu. No dobro, probali smo lani i uspjeli pa nema razloga da i ove godine ne uspijemo.

Rok za prijave je danas, pa požurite i iskoristite priliku isprobati najtrofejniju hrvatsku orijentacijsku disciplinu ako do sada niste. Dakle termin je subota, 11.06. na terenu Maksimira i Dotršćine. Za sada dolaze natjecatelji iz Italije i Slovenije, a naravno i Vihoraši su tu. Budite i vi!

MTBO Croatia 2011

Nakon dugo vremena opet sam sjeo na bicikl. Prošlogodišnji debakl na Bundeku skoro me stajao cijele sezone jer sam dva mjeseca lječio rane od pada no danas je sve prošlo upravo onako kako sam si i zamislio. Recimo. No krenimo od početka. 

Na Dotršćini nas se skupilo pedesetak, vrijeme sunčano, pomalo vruće i sparno. U principu lijepi dan za vožnju po šumi. Koliko me sjećanje prati po prvi puta u Hrvatskoj je organizirana SCORE mtbo utrka i priznajem da je to bio pun pogodak. Jako mi se dopalo, a prema komentarima i ostalima je bilo baš fora. Start je bio masovan trkački, pa sjedneš na bicikl i brzo u šumu. Iako sam mislio da će se napraviti neke grupice po stazama, ja sam solirao cijelo vrijeme, a povremeno bi naišao i na druge natjecatelje. Većinu vremena vozio sam sam. Na start pointu je na početku bilo malo kaosa i padova jer je podloga betoskih kocki bila kao led i svi koji su pritisnuli kočnicu na tom mjestu završili su na podu. Srećom nitko sa težim posljedicama osim Nenada koji je po ne znam koji puta poderao dobar dio kože na butu. Bude zaraslo. Prema njegovim ranama, moj Bundek je mila majka. Na prvom putu nisam si dao baš previše vremena da napavim dobar raspored obilaska kontrola tako da sam dosta stihijski to napravio i već na samoj stazi sam znao da nije baš idealno, ali bar je bilo zabavno jer sam se borio sa biciklom i kartom u nekom svom filmu ne gledajući ostale.

Preživio sam sve uspone, a bome i nizbrdice kojih se ipak malo više bojim jer drveće samo zuji pored glave ako pustiš brzinu. Nekoliko bliskih susreta sam dobro izbjegao i u cilj ušao kao četvrti sa skoro pola sata zaostatka za Nenadom koji je pobijedio. No vrijeme je ionako bilo u drugom planu ovaj puta.

Malo su me nogice bolile pred kraj staze, no nije niti čudo jer smo jučer neplanirano napravili nešto teži trening na Sljemenu pa se nisu još regenerirali mišići. Sve u svemu jedno pozitivno iskustvo na trci i ako nam vrijeme dozvoli možda potegnemo i u Bjelovar na trku. Bilo bi zgodno otići u Đurđevac jer tamo još nisam vozio. Kod djevojaka se borba vodila među Vihorašicama i sa samo devet sekundi prednosti slavila je Sanja ispred Neda, a četri minute iza njih stigla je i Ivana koja vodi sličnu borbu sa biciklom kao i ja. 

Organizacija je prošla uglavnom u jednom ležernom tonu sa puno manje pritiska nego na Kup utrkama u O-trčanju, a hoće li Kapela koja je otkazala svoju utrku održati u nekom drugom terminu ne znam. Znati će se valjda kada stigne službeno priopćenje u Savez.

Više fotografija pogledajte ovdje.
Fotogalerija - Karlo
Rezultati
Prolazna vremena
CRO/SLO MTBO liga rezultati

Alpe Jadran kup

Alpe-Jadran kup je tradicionalna manifestacija koja se održava na nama bliskim prostorima već dvadesetak godina. Hrvatska je u nekoliko navrata bila domaćin, a i pobjednik ovog natjecanja. Pobijedili smo prije točno 20 godina na prvom Alpe-Jadran kupu koji je održan u Grazu u Austriji te odmah i godinu kasnije u Slovenj Gradecu. Godinu kasnije u austrijskom Stinatzu smo bili drugi ako se ne varam, a trčala je cijela juniorska reprezetnacija koja je nakon toga direktno išla na JWOC u Poljsku. Ove godine smo opet domaćini i to po prvi puta u Rijeci. Nakon Jastrebarskog i Crnog luga ponajbolji orijentacisti regije trebali bi trčati na Platku i u riječkoj okolici. Torpedo se trudi biti uzoran domaćin i napravio je cijeli niz novih karata koje će poslužiti ne samo za Alpe-Jadran kup već i kasnije za niz natjecanja. To je veliki iskorak za cijelu regiju. Prijave za natjecanje se polako skupljaju preko OOnline portala i prema viđenom očekuje nas sigurno dobra međunarodna trka. Nadam se samo da će i domaći natjecatelji prepoznati kvalitetu ovog natjecanja i da neće zbog činjenice da se natjecanja ne boduju za domaće kupove preskočiti ovu trku. Svatko tko imalo sebe smatra orijentacistom trebao bi (ukoliko mu to obaveze omogućuju) prisustvovati ovim trkama jer je ovo ujedno i promocija našeg sporta. Tomica je složio reprezentaciju Hrvatske koja će braniti naše boje i nažalost na listi nedostaju neka imena koja bi svakako trebala biti ovdje. No nećemo ulaziti u činjenice zašto ih nema, jer su vjerojatno zauzeti. Nadam se samo da za Svjetsko prvenstvo neće imati neodgodivih obaveza ;).

Oni koji sa ponosom žele i hoće braniti boje Hrvatske su tu i njima kapa dolje, zaslužili su jedan veliki plus i prije nastupa:

AAC Croatia team
1.	Matej Štambuk	5729	M18	AAC Croatia
2.	Matija Razum	895109	M18	AAC Croatia
3.	Vedran Bijelić	895099	M21E	AAC Croatia
4.	Mario Štambuk	5738	M21E	AAC Croatia
5.	Edi Ocvirk	750723	M21E	AAC Croatia
6.	Lino Legac	700030	M21E	AAC Croatia
7.	Damir Gobec	585858	M35	AAC Croatia
8.	Dunja Van De Riet	670222	W21A	AAC Croatia
9.	Sonja Lesjak	237553	W21A	AAC Croatia
10.	Nikolina Stepan	423990	W21A	AAC Croatia
11.	Eva Ocvirk	700027	W35	AAC Croatia
12.	Ivana Gobec	700021	W35	AAC Croatia

Hrvatska je prošle godine ponešto oslabljena u Italiji zauzela peto mjesto od devet regija koje su nastupile, a nadamo se da će ove godine plasman biti puno bolji. Poslovično najtrofejnija regija je Štajerska koja i ove godine brani titulu najboljih.