Zimska liga - 1. kolo

U subotu je krenula Zimska liga. Kako i sam naziv govori bila je zima i to ona prava. Friških 15cm snijega u šumi, bijele grane i prava idila za trčanje. Ovo je jedan od onih treninga zašto se i bavimo ovim sportom. Moram priznati da je šuma bila super, a i trening je bio na visini. Klinci su rekli da je morala biti linijska, jer je Lino organizirao ;) No u svakom slučaju isplatilo se doći trčati. Kako sam startao zadnji bilo je zgodno vidjeti tragove koji su recimo po liniji vodili do kontrole, ali bome je bilo i onih koji su debelo išli van linije. Bilo je postavljeno petanestak kontrola u šumi, a moglo se birati između tri staze (duga i srednja linijska te kratka obična). Za idući trening moram jedino smisliti neku opciju kako da mi se ne smrznu prsti na nogama. Sve ostalo je super, kapica, rukavice, šuškavac, zimske tajice...ali prsti u kopačkama zebu.

Skupilo se na trening cca. 25-30 ljudi. Moglo je doći  i više ljudi no tko je htio mogao je doći. Novi trening možda bude već ovu nedjelju zato pratite stranice lige, a na njoj će valjda uskoro i rezultati.

Dječja utrka Svetog Nikole 2011

I ove godine zadnja dječja utrka u sezoni biti će naša tradicionalna utrka Svetog Nikole. Okupljanje, odnosno prvi start je 04.12. u subotu u 10:30 sati u parku Ribnjak u Zagrebu, a poziv i detalje pogledajte ovdje.

Halmstad - mostovi Danske - Billund

Nakon gotovo 4000 prijeđenih kilometara bez autoputa evo nas opet krstarimo brzim cestama. Sve je manje vidikovaca i prirodnih ljepota radi kojih bi stajali uz put. Iako smo vozeći autoputom prolazili i uz neke veće gradove poput Goteborga za prvo veće stajanje u Švedskoj i rastezanje nogu odabrali smo Halmstad. Halmstad je grad čija povijest je starija od 700 godina i seže još u doba dok je bio pod Danskom vladavinom. Ima oko 60 000 stanovnika, a nama najpoznatiji stanovnik je političar Carl Bildt. Gradić je zgodan za pogledati i za prošetati njime. Ima lijepe parkove od kojih jedan nosi i ime po Picasu i naravno pun je skulptura. Kako je bio neradni dan dućani su  svi bili zatvoreni, a ljudi valjda svi u svojim kućama. Tek nekolicina se šetala okolicom.

Nastavak putovanja donio nam je ulazak u Dansku kopnenim putem, što je značilo da smo koristili arhitektonska i inženjerska čuda građevine nadaleko poznate mostove koji spajaju Dansku sa Švedskom i kontinentom. Vozeći se tim mostovima za ne povjerovati je koju razdaljinu su inženjeri uspjeli spojiti. Naravno mostovi se plaćaju i to "masno" pa je gotovo 100 eura završilo samo za užitak vožnje preko mosta.

Prolaskom Kopenhagena gužva na cesti je sve veća, kamiona kao u priči i praktično mi se ovaj dio vožnje uopće nije baš dojmio. Na opću radost najmlađeg dijela ekipe u kamperu slijedeće odredište bio je Billund. Za one koji ne znaju to je grad iz kojeg stižu najpoznatije kocke na svijetu, one pod nazivom Lego ;) Naravno Billund osim tvornice ima i zabavni park Legoland koji je meta milijuna turista iz cijelog Svijeta i naravno nas. U Billund smo stigli kasno navečer. Sva parkirališta bila su prazna, grad mrtav bez živog čovjeka. Čovjek bi rekao da ništa ne radi. Nakon kraće vožnje okolicom i pregledavanja terena te prikupljanja informacija o radnom vremenu odlazimo na parking za spavanje, pražnjenje otpadnih voda i sl.

Legoland

Na našu žalost jutro je osvanulo kišovito. Sitna kišica nije prestajala niti dok smo se uparkiravali na parking za goste parka. Nevjerojatan je bio broj već pristiglih vozila, a bilo je tek 9:00 ujutro. Kupovinu ulaznih karata obavili smo brzo i u roku keks našli se pred gomilom kockica. Raj za klince, ali i odrasle. Taktika da se prvo uputimo na najudaljenije atrakcije pokazala se kao pravi potez. Atrakcije na kojima se inače stvaraju redovi i po 15-20 minuta čekanja prolazili smo kao od šale, a da ne kažem da smo na neke išli i po tri puta.

Klinci su uživali, a jedino nismo pretjerano konzumirali vodene atrakcije i vodene topove jer je bilo dosta vode koja nas je polijevala odozgora s neba. Doduše pored svake takve atrakcije postoje i prava sušila za odjeću i obuću (koja se naravno plaćaju, ali postoje!).Od svih vožnji i ludosti koje postoje u parku nekako najdojmljiviji mi je bio podvodni svijet, odnosno akvarij. Vrijedilo ga je vidjeti.

Kod prvobitnog planiranja imali smo opciju odlaska u Berlin i u ZOO na povratku, ali s obzirom da smo se igrom slučaja našli koju tisuću kilometara zapadnije i ova opcije je bila dobra. Naravno u cijelom kompleksu neizostavni su i dućani sa kockicama i ovdje se stvarno može kupiti sve što čovjek poželi. Dan je prohujao neviđenom brzinom, čak se i kiša smilovala pa je prestala još prijepodne. Umorni i iscrpljeni vraćamo se na parking i dok drugi čore ja ubacujem u petu i pravac Njemačka. 

Idilične planinske cestice i prijevoje u potpunosti je zamjenio asfalt. Kazalja pokazuje 130km/h i šibamo prema Hrvatskoj. Prati nas prekrasan zalaz sunca i ulazak u Njemačku, zemlju autocesti. U noći prolazimo i Hamburg u kojem vidimo siluete gigantskih tankera i luku sa tisućama kontejnera. Dojmljiv prizor u suštoj suprotnosti sa protekla dva tjedna. Ne znam niti sam koliko sam vozio, ali po prvi puta nailazimo i na veći problem sa parkiranjem. Sva ugibališta su u potpunosti zakrčena kamionima i autima. Na jedno smo ušli i ostali smo zaglavljeni iza neke cisterne. Izvlačimo se ne baš popularnom metodom vožnje u rikverc na autoput kojim šibaju i po 200km/h. No srećom na slijedećem ugibalištu njihov HAK (ADAC) predvidio je očito ovakve probleme i na dio parkirališta postavljena je visinska rampa za kamione tako da smo se tu ušuljali i odspavali snom pravednika tu noć. 

Stigla i zadnja etapa našeg puta. Imali smo još nekih 24 sata za povratak u Zagreb. Računali smo to jutro cca. 800-900km i pogriješili :( Očito smo preskočili neku dionicu u računici, no nije bitno. U silnoj vožnji po autoputima odlučili smo da nam je pauza u Regensburgu, gradu pod UNESCOVOM zaštitom u kojem je lani bio i Alpe Jadran kup. Nažalost nismo tada iskoristili priliku za trku, pa smo to sada nadoknadili. Grad je lijep, a stručno oko profesionalca kaže malo  i precijenjen jer nije baš obnovljen po pravilima struke. Osobno ne vidim takve stvari jer nisam stručan u tome, ali da ima prekrasnu katedralu to stoji.

Konačno su i cijene u pekarnici i dućanima puno prihvatljivije nego u Skandinaviji i čovjek se osjeća nešto opuštenije kada ulazi u dućane i suvenirnice. Nismo se predugo zadržali, taman toliko da nam istekne parkirna karta, a da nam precizni Nijemac ne opali kaznu za prekoračenje od 5 minuta.

Ostatak večeri provodimo za volanom. Što smo bliže Hrvatskoj nekako je i teže voziti jer te ne puca više takav adrenalin, a tome je vjerojatno bio i uzrok od gotovo 1200 km pod kotačima toga dana. Pomalo nam fali i Ivek da se malo zamijenimo za volanom. No dobro, uparkirali smo se u kućno dvorište  u Zagrebu u jedan u noći. (pola kampera je virilo van iz dvorišta jer nije stao). Brojač kilometra rekao je 8260 km od dana kretanja. Mislim da se iduće jutro netko iznenadio kada je pogledao brojčanik na povratku vozila.

Šta reći nakon ovakvog putovanja? Bilo je prekrasno, ponovilo se još koji puta sa istom super ekipom i u istom dobrom raspoloženju. A da je ostalo stvari za vidjeti, je ostalo je... U tome i je draž svega.

I na kraju svega pogledajte dnevnik sa putovanja našeg prijatelja Luke Horvata koji je ove godine bio na Vihorovoj školi, a Norvešku je posjetio u isto vrijeme kada i mi (i još malo prije i poslije), ali na jedan potpuno drugačiji način. Duhovite i britke opaske fantastično se nadopunjuju na mentalitet Norvežana, osobne doživljaje i prirodno okruženje u kojem je boravio.

Oslo

Dobrodošli u civilizaciju ili želimo li mi uopće globalizaciju i kozmopolitski status svojih gradova. Oslo ima sa svojom okolicom oko 1,5 milijuna stanovnika, a godišnje se populacija povećava za 2%. Naravno udio samih Norvežana je ovdje minimalan. Šetajući Oslom rekao bih da je Norveška sve drugo samo ne glavni grad. Istina je da su turistički dijelovi lijepo skockani, da to sve izgleda na prvi pogled herzig, ali čim se makneš malo dalje od centra sve je puno smeća i kvartova u kojima se vjerojatno ne želiš šetati po mraku. Možda smo bili prekratko da bi stekli pravi dojam o gradu, ali na prvi pogled to je nekako prevladalo. 

Proveli smo u gradu jedan cijeli dan i nakon silnih pokušaja da u centru izađemo iz tunela kojima je Oslo isprepleteno uspijeli smo se nekako uparkirati pored Opere. Zdanje je stvarno impresivno i arhitektonski fantastično. Hodaš po krovu, šećeš se po šetnici koja se spušta sa krova do samog mora, pozornica u moru...fantastična struktura zidnih obloga i pregrada unutar zgrade, SF WC-i, besplatni interenet ;). S obzirom da smo igrom slučaja ispali iz podzemlja kod Opere tragajući za Vikinškim muzejom tu smo proveli prvi sat obilaska grada. Drugih pola sata proveli smo opet u tunelu kojim smo se ipak uspijeli dokopati poluotoka na kojem je većina gradskih muzeja. Vikinški muzej poseban je po nekoliko vrlo uščuvanih brodica i naravno dijelova alata, nakita i sl. iz tog razdoblja.

Muzej smo obišli zajedno sa tisućama razdraganih turista, a parking iza muzeja iskoristili za spravljenje ručka. Imali smo sreću, dan je bio topao i sunčan, baš za razgledavanje. Nakon punjenja želudaca krenuli smo nazad već uhodanim kanalima izbjegavajući ceste koje vode u podzemlje grada. U blizini centra pokušavamo naći parking na koji bi stao naš kamper, a da opet ne moramo ostaviti cijelo bogatstvo za punjenje gladnih parkirinih automata. Cijena sata parkiranja je naime ovdje debelo preko 30kn.

Skretajući lijevo-desno cesta je opet potonula u podzemlje i znao sam da nam sada slijedi snalaženje poput krtice. Na prvom raskrižju u tunelu skrećem i ispadam ravno u garažu! Srećom garaža je imala i drugi izlaz pa ubrzo opet vidimo danje svijetlo. Nakon nekoliko manevara našao sam parking taman da stanemo mi i naših 7,20m na kotačima. I to besplatno! Ostatak dana provodimo lunjajući gradom, tražimo neke suvenire koji nemaju cijenu kao da su ovog trena došli iz Abu Dabija na zlatnom pladnju.

Misija je ispunjena i krećemo dalje. Jan je u neko doba poželio pravi masni hamburger iz McDonaldsa (valja mu je već bilo dosta riže na mlijeku i tjestenine ;). Srećom naučio sam se opreznosti pa sam prije narudžbe ipak pogledao i cijene pa je hamburger ostao u Norveškoj za neko drugo vrijeme (Big Mc za pravu sitnicu od 120 kuna), a dijete je moralo pristati na hot-dog od petnaestak kuna. Naišli smo mi kasnije i na jagode po par kuna pa se eto upornost isplatila. U centru Osla pravi krkljanac. Ljudi raznih rasa, spolova, nauka, uvjerenja šetaju, sjede po parkovima, roštiljaju. Sve nekako u nekom laganom tonu. 

Bili smo i na gradskom groblju na kojem je pokopan cijeli niz Norveških velikana poput Henrika Ibsena, a ono što me se posebno dojmilo je da trkači normalno protrče preko groblja, a svi grobovi su jednostavni bez nekog velikog mramornog razmetanja. Sve je okruženo tepihom od trave i pravim cvijećem i super izgleda. Nadgrobne ploče napravljene su čak i od pravog kamena vulgarisa koji je netko donio vjerojatno iz okolice Osla bez nekog poliranja, uglancavanja i sl.

S prvim znacima večeri i mi se polako spremamo dalje. Nismo uspjeli naći neko mjesto (a i nije da nam se baš dalo) na kojem bi kopali po netu i kupili trajektnu kartu za Njemačku pa je pala odluka da se vraćamo preko Švedske i Danske u naše krajeve. Sjedamo u kamper i po gasu prema Švedskoj. Kazaljka konačno opet može i preko 80km/h pa se kilometri brže skupljaju. Granicu sa Švedskom nismo niti primjetili, samo je pored nas ostao grad orijentacistima zvučnog imena Halden. Nakon sat-dva vožnje glavno nam je bilo da smo našli mjesto za spavanje. Pred nama je još barem 2000km vožnje, a dana je sve manje. Nakon prespavane noći slijedi nam cijeli dan vožnje. 

Iz fjordova preko drvenih crkvi u Oslo

Nekako su dva mjeseca trka preuzela primat u pisanju i ostao sam još dužan završiti ljetnu Odiseju po Skandinaviji. Zadnji post opisivao je dolazak u fjordove i obilazak Gairanger fjorda koji je pod Unescovom zaštitom.

Putovanje smo nastavili prema mjestu Grotli, odnosno Lom koji se nalaze  nekako na pola puta prema Lilehameru što je značilo povratak u untrašnjost Norveške. Napustili smo Gairanger fjord serpentinama i u jednom desnom zavoju primjetili ulaz u Reinheimen nacionalni park. Slijedilo je okretanje naše cestovne krstarice od 7,5 metara i povratak na zavoj i skretanje.  Reinheimen nacionalni park jedan je od najmlađih u Norveškoj (proglašen 2006.), ali je zato i jedan od najvećih i obuhvaća područje od oko 2000 kvadratnih kilometara. Pejzaž koji nam se ukazao sa slapovima, vegetacijom i prirodom je bio fantastičan. Čovjek bi ostao tamo ležati u mahovini iduća dva dana. Prošetali smo se idućih sat-dva tim dijelom i put pod noge.

Pred nama se izmjenjivao pejzaž visokih brda, divljih rijeka i pitomih livada u dolinama. Sve te to zove da staneš svakih par stotina metara. Nažalost tim tempom nebi stigli još danas nazad pa smo ipak morali malo ubrzati. Dolaskom u Lom po prvi puta se susrećemo i sa drvenim crkvama i ulazimo ponovno u civilizaciju. Mjesto kao iz Švicarskih Alpi, puno hotela, dućančića suvenirima, turista... Slijedi pauza, šetnja, klopica i nastavak putovanja. U Lomu napuštamo cestu prema Lilehameru i krećemo ponovno u smjeru fjordova tzv. Sognefjellsvegen - turističkom cestom preko jednog od najljepših planinskih prijelaza u Europi. Preko 100 kilometara vožnje cestom kojom staje dah (što od ljepote, što od zavoja :). Cesta prolazi još jednim nacionalnim parkom - Jotunnheimen nacionalnim parkom i na samom vrhu po prvi puta dolazimo i u kontakt sa snijegom. Palo je naravno jedno ljetno grudanje i šetnja okolnim stazama. Na našu žalost već je bio kraj dana i tu smo možda trebali prenoćiti. Vrag nam nije dao mira i krenuli smo dalje da dođemo što bliže našoj slijedećoj destinaciji. Ono što nismo znali je da nam slijedi dobrih sat vremena spuštanja na kojem su kočnice gotovo rekle zbogom. Dimilio se i pušilo iz njih, a nije pomagalo niti kočenje mašinom. No srećom sa prvim mrakom smo stigli u dolinu i pored obale samog fjorda našli mjesto za spavanje.

Na završetku zadnjeg posta iz Norveške napisao sam da je nastavak putovanja bio posvećen drvenim crkvama (Stavkirke - Stave church). Sve drvene crkve (osim jedne) koje postoje ili su postajale vezane su za norveško tlo. Putem smo naišli na nekoliko njih koje datiraju još iz prve polovice dvanaestog stoljeća što je svakako raritet s obzirom na cjelokupnu drvenu gradnju. Iako se svojim dimenzijama i  ukrasima ipak ne mogu uspoređivati sa srednje europskim katedralama  iz nekog gotičkog ili baroknog doba svojom arhitekturom savršeno se uklapaju u prirodu koja ih okružuje. 

Danas ih u Norveškoj ima 29 ili 28 prema nekim pisanjima, a svakako najpoznatija je ona u Urnesu koja je pod UNESCOVOM zaštitom. Za nju se vjeruje da je najstarija takva crkva izgrađena još 1130g. i od onda se nalazi na svom izvornom mjestu u jednom od rukavaca Sognefjorda, najvećeg fjorda u Norveškoj i drugog najvećeg na Svijetu poslije Scoreby Sunda na Grenlandu. Osobno crkva izvana izdaleka ne izgleda nekako da bi čovjek rekao vau, ali kada se pogleda izbliza i vide drveni reljefi na pročelju stvarno je nešto posebno. Zanimljivo je da je oko crkvenog prostora koji je opasan kamenim zidićom velika plantaža malina i to ne bilo kakvih malina. Maline su gotovo velike kao manje šljive tako da kada čovjek uzme par komada ima što za pojesti. Do same crkve dolazi se trajektom koji vozi petnaestak minuta, a nakon toga pješke ubrdo još daljnjih desetak minuta. Mi smo ostavili kamper na drugoj strani fjorda i cijelu priču izveli pješice. Na kraju se gotovo trčalo nazad na trajekt jer vozni red ne čeka turistički obilazak pa treba dobro gledati na sat ako čovjek ne želi izgubiti sat dva na čekanje. A nas je taj dan čekala opet poprilična vožnja. Blagodat kampera omogućila nam je brzi ručak po izlasku sa trajekta i planiranje povratka. Dani su gotovo iscurili i vrijeme je da krenemo u smjeru Švedske.

Ostatak fjordova morati ćemo obići nekom drugom prilikom. Pronašli smo cestu na kojoj ne moramo šest puta koristiti trajekt (već samo jednom) i podesili kompase prema jugoistoku. U mjestu Borgund nailazimo na još jednu drvenu crkvu koja je po mojoj procijeni puno impresivnija od one u Urnesu no eto UNESCO ima neka svoja pravila u kojima baš i nisam doma. Uz crkvu je izgrađen i fantastični muzej moderne arhitekture i postave. Stvarno je vrijedilo odvojiti vrijeme za taj dio obilaska. Kišica je opet rominjala, ali kabanice su u Skandinaviji ionako uvijek pri ruci.

Nakon Borgunda nastavljamo cestom E16 prema Oslu. U neko doba izmjenjujemo nekoliko poruka sa našom ekipom koja je krenula iz Trondheima. Oni su na cesti E6 koja ide usporedno sa nama, ali na razmaku od stotinjak kilometara. Nažalost sastanak u Oslu nismo uspijeli dogovoriti jer oni šibaju ravno za Zagreb, a mi ćemo ipak u lakšem tempu prema prijestolnici Norveške. Pokušavamo uz put obići još jednu crkvu koja nam je u vodiču i nakon nekog vremena traženja ju čak i nalazimo, ali nam nikako ne odgovara arhitektura. Gledamo, uspoređujemo i uočavamo da se radi o crkvi koja ima isti naziv kao onu koju smo tražili, ali je stotinjak kilometara razlike ;) No nema veze u mraku je sve slično, a i ova je dobro izgledala. Klince smo pospremili spavati, a mi smo potražili neko ugibalište na putu koje će biti odgovarajuće za dimenzije našeg vozila. Vidi se da se približavamo velikom gradu, sve je manje lijepih pejzaža, sve manje prilike za stajanja i kampiranja, a i WC-i su sve neuredniji. Na kraju nalazimo dobro mjesto i to sa toplom vodom, a li prije toga smo zapeli u nekoj prometnoj nesreći gdje je autobus sletio sa ceste. Srećom bio je prazan. Spavanje i drugi dan idemo put Osla.

Zimska liga

Evo par redaka koje šalje Lino:

Trening br.1 – 27.11.2010., Lešnjaki

Nakon orijentacijske sezone i kraćeg predaha došlo je ponovno vrijeme za pripreme i treninge za novu 2011. Kao i prije dvije zime, krenut će zimski orijentacijski treninzi svaki drugi tjedan. (ili česće, ovisno o interesu i

mogućnostima). I ove zime princip je isti, A i B staza sa temom treninga, te C kraća i orijentacijski lakša (klasična) za početnike. Karte i staze su printane i stavljene u folije. Na karti će takoder biti i mjesta za perforiranje. Startnina simboličnih 5kn za troškove organizacije. Nakon četvrtka, svi pozivi, rezultati i analize bit će dostupni na web stranici

Karta: Lešnjaki 1, 1:10000, E=5m, 2003.g. (OK „Maksimir“)

Prvi start: 10:30

Vrsta treninga: linijska orijentacija. Broj kontrola po kategoriji neće biti unaprijed poznat.

Staze: A (oko 6km), B(oko 4km) staza sa temom treninga, C klasična – cca 2.5-3km       

Prijave: na email: lino.legac@zg.t-com.hr, do petka 26.11. (12:00) Naknadne prijave na samom treningu će biti moguće do broja rezervnih karata (~5)

Startina: 5kn

Dolazak na trening: Zagorskom cestom do odvojka za Otok, desno preko autoceste i zatim ravno do križanja Kraljev Vrh/Stubičke toplice/Zagreb. Na njemu skrenuti desno i nakon 800m s lijeve strane doći ćete do nogometnog igrališta. Drugi način: kroz sela iza Sljemena, do Gornje Bistre i dalje oko 2km prema Stubičkim toplicama (ne Kraljevom Vrhu).

Ostale informacije: U šumi će biti postavljene zastavice s perforatorima. Perforirat će se na kartu. (u odštampane kućice za perforiranje). Karte su u običnim (registrator) folijama. 

Što nam slijedi dogodine

Hrvatski kalendar za 2011. je u završnoj fazi i kako sada stvari stoje moći će se stvarno birati koliko ima natjecanja. U planu je cijeli niz novih karata, destinacija, rangiranih i nerangiranih natjecanja. Doduše proljeće nam je malo mršavo što se tiče "foot" orijentacije, ali možda je to dobro i prilika za odlazak na kvalitetna natjecanja u inozemstvo što mnogim našim natjecateljima fali. Uglavnom znaju se poprišta prvenstava Hrvatske i sva se održavaju na novim kartama što je dobro.

Reprezentacije iduće godine idu u Italiju, Poljsku, Francusku što su ipak malo prihvatljivije destinacije od ove sezone kada nije bilo prvenstva bliže od nekoliko tisuća kilometra udaljenosti.

Ljeto nam opet nosi cijeli pregršt fantastičnih višednevnih natjecanja. Od cijelog izbora ne znam što bi izdvojio kao nešto što bi obavezno trebalo pohoditi. Ako vam se ne putuje daleko onda je to svakako OOnline kup u Sloveniji. Ivan Nagy i prijatelji svake godine organiziraju vrhunsku "tekmu" sa dobrom konkurencijom i prihvatljivim cijenama na novim kartama. Tehnički su staze vrlo atraktivne i zahtjevne.

U blizini su nam još pet dana Mađarske i pet dana Češke. Natjecanja koja okupe svake godine nekoliko tisuća natjecatelja. Gledajući terene prednost ipak dajem Češkoj koja iduće godine ima većinu trka na terenima sa skalačekima što je stvarno nešto posebno. Češka je naravno i financijski vrlo prihvatljiva ako gledamo omjer uloženo-dobiveno, a nije zanemariva niti cijena pive,  knedlički i rohleka. :)

Za one željne novih destinacija preporuka su šest dana Švicarske ili Škotske. Dva natjecanja koja su svaka za sebe posebna po svojim prirodnim okruženjima. Osobno mi je šest dana Švicarske bilo jedno od najljepših natjecanja u životu. Na oba natjecanja organizacija je izvrsna (naročito u Švicarskoj), ali iziskuju nešto veća financijska sredstva. Škotska je naravno opet posebna po drugim stvarima, a kod nje morate računati i na nepredvidivo vrijeme i česte lagane kišice. Naravno tu je i Francuska koja je negdje između po troškovima, a iduće godine nudi stvarno atraktivne terene i trke.

Skandinavija je orijentacijska meka i ako netko ima prilike O-Ringen u Švedskoj je nešto što se mora doživjeti. Iduće godine natjecanje je u blizini područja (Bollnas) na kojem smo bili ovo ljeto i svakako ga preporučam. Organizator predviđa 15000 natjecatelja. Jedan naš član toliko je popularan u tom dijelu Švedske da je dobio i posebnu pozivnicu organizatora da nastupi tamo;) A ako vas put već nanese u Skandinaviju ili ste igrom slučaja u Finskoj njihovih pet dana također vrijedi pažnje.

Koju god destinaciju izaberete za ljeto ne možete pogriješiti. Bitno je samo da si na vrijeme isplanirate put i godišnji, stavite kopačke u torbu i veselite se dobrim utrkama. Uglavnom sva natjecanja su u srpnju ili kolovozu i ako baš niste tip od prženja na nekoj plaži, onda je odlazak na neku veliku orijentacijsku utrku uvijek dobra alternativa.

Venecija - GPS track

Evo ako nekoga zanima može pogledati i GPS trag sa trke u Veneciji koji kaže da sam prošao 14,85km u prosječnom tempu 4,56 min/km što i nije tako loše. Zanimljivo je da sam proveo u zoni sprinta i maksimalne brzine gotovo 1 km. što u prijevodu znači da sam taj dio trčao ispod 4 min/km. Doduše bilo je i dijelova kada sam zapeo u gužvu pa je brzina pala i na preko 20min/km. Zanimljivo sve skupa za analizirati.

Venecija 2010.

I Venecija je iza nas čime je sezona definitivno došla svome kraju. A završila je stvarno izvrsnom utrkom. Po meni je ovo izdanje Venecije bilo jedno od najboljih u zadnjih nekoliko godina. Staze je koncepirao Wolfgang Potsch - Gogi iz Austrije koji je dao stazama jednu novu dimenziju. 

Nakon više godina trčanja po uličicama Venecija mislio sam da nas organizator ne može više iznenaditi nekim velikim novitetima, ali eto prevario sam se. Osobno mislim da je tehnički dio staza ove godine bio vrlo zahtjevan i događalo mi se da sam morao stati da bi dobro pručio varijante za dolazak i odlazak na kontrolu. Prijašnjih godina sve skupa smo mogli ipak odraditi u trku, a ove godine je bilo "povuci-potegni". Ovakva koncepcija staze sigurno je tražila puno vremena i truda i za svaku je pohvalu. Prošle godine britanski postavljač odveo nas je brodom na start u neke dijelove koji obično ostaju neiskorišteni na trci, a ove godine dobili smo opet dakle neke novosti. Osim staza organizator je imao i prijenos rezultata u živo preko interneta pa su se isti mogli pratiti i u dvorani na dva velika ekrana. Onog trena kada je natjecatelj ispraznio čip na cilju rezultat je već bio vidljiv u dvorani.

Dužine staza ovoga puta iznenadile su i one sa dužim stažom venecijanskih trka. Zbog koncepcije dužina staze povećala se preko 50% u odnosu na zračnu liniju, pa je tako moja staza od 8,7km nakon GPS izmjere utrke imala punih 14,8km. Nije niti čudo da me danas boli svaki mišić. Rezultatski sam zadovoljan. Osmo mjesto je napredak za jednu poziciju od lani, a tradicionalni rivalitet sa Edijem završio je u moju korist. Već godinama smo si na minutu-dvije plus, minus. I ovoga puta je razlika jedna mala minuta. Hrvatska nažalost ovoga puta nije osvojila niti jednu medalju, ali bilo je dobrih plasmana, Matija 10. u M18, Ivana 6. u Ž35, Tea Kružić 4. u Ž21C, ja 8. u M35...

Ne treba zaboraviti da su Vihoraši imali i dva elitaša u ekipi od 52 natjecatelja. Vanja i Goran dostojno su branili boje Vihora u najdužoj kategoriji i bili su solidni. Svaka im čast. Osim Vihoraša bilo je tu i Bjelovaraca,  Riječana, Samoboraca, Maksimiraca...

Uglavnom nešto preko 80 Hrvata na startu, a nastupilo je više od 3000 natjecatelja.

Vožnja busom protekla je u ugodnoj i mirnoj atmosferi. S obzirom na broj ljudi u busu (preko 70) oduševilo me na povratku da smo krenuli punu minutu ranije od planiranog i to svi na broju ;)

Vrijeme nas je opet poslužilo i trčali smo u krakim rukavima, a šetali se samo prslucima i laganim jaknicama. Vrijedilo je otići i još jednom protrčati ulicama Venecije.
Rezultati

Brzi rezultati po kategorijama

Prolazna vremena po kategorijama

GPS Goran Marović - M21E
Fotografije

Vijesti iz Saveza

I dok se većina orijentacista odmara i psihički priprema za novu sezonu, odnosno početak priprema za novu sezonu, jučer smo završili maratonsku sjednicu IO HOS-a u dvije etape. Protreslo se podosta toga i o tome ćete čitati iz službenog zapisnika kada bude objavljen. Ono najvažnije se u principu odnosi na sezonu koja nam slijedi pa eto nekoliko neslužbenih novosti:

- od iduće sezone nema više kategorije M21E. Spaja je sa M21A kategorijom sa naglaskom da staze neće biti elitne nego A staze. Dakle povećava se konkurencija i to je dobro jer nema smisla imati kategoriju sa 3 ili 4 natjecatelja. Oni ozbiljniji "elitaši" morati će na inozemnim trkama skupljati dužinu.

- apelira se na organizatore da poštuju smjernice za postavljače, što znači da prilagode staze predviđenim vremenima pobjednika u svim disciplinama i da poštuju postotak uspona do 5%, a u slučaju prekomjernog uspona da za svakih 100 m uspona skrate stazu za 1000m

- kup Hrvatske imati će 9 natjecanja, a sprint kup šest ili sedam

- u "veliki" Kup uvode se dva šumska sprinta

- prvenstva Hrvatske održati će se u Vukomeričkim goricama (2x), Trakošćanu i Belom Manastiru

- nakon dugo vremena održati će se i noćno prvenstvo Hrvatske (Lužec)

- trke za Kup neće biti u organizaciji Lokvi, Bjelovara, Kapele i Risa

- predviđaju se dva trening kampa za reprezentativce

- dvije WRE utrke održati će se u sklopu Alpe Jadran kupa u Rijeci 

- proglašenje Kupova Hrvatske održati će se u srijedu 15.12. od 18:00-20:00 u Domu sportova

Eto to je uglavnom to. Nedjelja će biti posvećena utrci u Veneciji koja je nekako uvijek šlag na sezonu koja je iza nas. Za ovaj dio Europe to je gotovo obavezna trka na kojoj se uz čaj i kekse u cilju uživa u prekrasnom danu i prije pauze razgovara sa prijateljima koje nećemo vidjeti cijelu zimu do dana kada se pet vratimo trkama. Novi sastanak obično je zakazan na trci u Lipici, dakle u ožujku 2011.

Unatoč malom padu u jesenskom dijelu sezone Vihoraši u Veneciju opet idu u punom broju. Na startnoj liniji naći će nas se 53, a naše uzdanice u eliti su Vanja Suhina i Goran Marović. 

MTBO zavšnica kupa

Vikend dok smo mi bili u Mađarskoj ostatak kluba odradio je još jednu organizaciju trke. U suradnji sa OK Kapelom organizirano je dvodnevno MTBO natjecanje na Dotršćini. Karta je prilagođena za MTBO, a vrijeme je poslužilo i natjecatelje i organizatore. Osim naravno većeg broja domaćih biciklista na startu su se našli i natjecatelji iz Slovenije. Ukupno je nastupilo četrdesetak natjecatelja. Neki od njih i po prvi puta u ovoj orijentacijskoj disciplini. Iako je na neki način sa preciznom orijentacijom MTB orijentacija u sjeni događanja orijentacijskog trčanja, trke koje se organiziraju su redovito atraktivne i zanimljive. Doduše ovo je i disciplina koja je ipak i nešto opasnija od drugih i treba dobro znati voziti bicikl kako bi se izbjegli neželjeni padovi. Moje sjećanje po tom pitanju nije baš najbolje i još uvijek me ožiljci podsjećaju na gotovo fatalan pad na mtbo treningu na Bundeku ovo proljeće. No vrijeme liječi sve rane pa ću valjda u dogledno vrijeme opet na bicikl.

Koliko čujem trka je prošla u redu, svi su bili zadovoljni, a ponešto slikica i komentara možete vidjeti na slijedećim linkovima:

Žoharov blog - izvještaji sa Halloween utrke  i sa MTBO utrke

Fotogalerija Mladen Vukmanović

Fotogalerija Vedran Bereković

Za ovu sezonu smo skoro gotovi što se tiče organizacija. Vjerojatno nam još slijedi dječja utrka za Svetog Nikolu i onda pauza. Vrijeme je za zimske pripreme.

Fotografija na postu  Sanja Žužić - slikao: Vedran Berković

58. Spartacus kup

Drugu godinu zaredom Spartacus kup uzimam kao odmor na kraju sezone. Bez presije bodova, klupskih prijava, organizacije smještaja za "tisuću ljudi" i inih obaveza. Jednostavno se ide iz gušta. Petak nakon posla u auto, stajanje na granici, vinjeta, stajanje u Siofoku i tamo smo do osam navečer.  Smjestimo se u hostel i spavamo već u devet ili deset. Do jutra si lijepo odmoran i spreman za trku. 

Ove godine na oba dana trke bili smo među prvima na ciljnom prostoru. U miru smo obavili kupovinu kopački i svega šta nam je trebalo, pogledati liste, obavijesti i otišli na start. Vrijeme kao naručeno. Toplo, sunčano i kratki rukavi su opet u igri. Janu je ovo bila prva velika međunarodna trka na kojoj je stazu samostalno prošao bez pratnje. Dakle  prebrodili smo još jedan važan psihološki moment u nastupima na trkama, a mi smo naučili nešto o koncepciji staza u kategoriji do deset godina. Jedan super koncept koji doduše iziskuje nešto više truda organizatora, ali je vrlo učinkovit. O tome idućih dana. 

Mi veterani kako dolikuje kraju sezone prijavili smo se u veteranske kategorije. Ja sam si još malo olakšao posao pa sam uzeo kraću veteransku stazu kako bi na vrijeme bio na cilju da eventualno Janu pomognem oko nečega, ali za to nije bilo potrebe. Htio sam doduše probati i trke istrčati u visokom intenzitetu što znam da trenutačno ne mogu na dužim stazama, pa je ovo na neki način bio i dobar trening. Ono što nije bilo baš osobito je koncepcija staze koja je povremeno bila stvarno pre jednostavna. Prvo sam mislio da je stvar kategorije, ali na kraju sam vidio da su i ostale kategorije imale tih nekoliko brzih varijanti po putu. No sve skupa trka fantastična, konkurencija dobra (oko 600 natjecatelja), vrijeme neuobičajeno lijepo za ovu trku, a i rezultati su bili solidni.

Ivana je uzela broncu, a ja srebro sa malim gorkim okusom. Nakon prvog dana imao sam zaostatak od samo dvadesetak sekundi, a prema mojoj procijeni imao sam barem 2-3 minute grešaka. Drugi dan sam krenuo koliko je išlo i dobro sam se držao do gotovo zadnje tehnički malo teže kontrole. Pad koncentracije i jedna kontrola odvukla me previše u stranu i ode više od četiri minute u vjetar. Na kraju sam imao opet drugo vrijeme, a ukupni zaostatak oba dana tek malo iznad dvije minute. Šteta, baš bi mi legla trka bez greške. No i ovako sam zadovoljan jer je vikend bio super i baš smo se izguštali. Jan je drugi dan stazu odradio gotovo pola sata brže nego prvi dan i svaka mu čast. U sezoni kada nismo još planirali neko ozbiljnije bavljenje orijentacijom odradio je dvadesetak utrka i samo je na noćnoj utrci napravio kiks i perforirao krivu KT.

Medalje je dodijelila Sarlota Monspart, prva Svjetska prvakinja iz neskandinavske zemlje tamo daleke 1972. kada sam se rodio. Pobjedu je ostvarila u Češkoj u legendarnom Jičinu.

Od ostalih rezultata Hrvata svakako treba izdvojiti i medalju Matije Razuma koji je bio ukupno drugi u M18. 

Kao novost organizatori su uveli i live praćenje rezultata preko interneta pa su svi koji su to htijeli mogli pratiti rezultate uživo od kuće, a na cilju su se i ostali zainteresirani mogli bežićno spajati na net i javljati kući. 

Bilo je i skoro stotinu Skandinavaca koji putuju okolo u organizaciji WWOP-a (Worl Wide Orienteering promotion). Uz nekoliko elitaša nekako mi se ipak činilo da su u oba autobusa na kat bili pretežno +45 kategorije koji svi trče kao da im je 18 ;), a ima ih i +75!!! Jedan od autobusa poslije smo sreli nadomak Zagrebu, ali se samo nadam da nisu išli šetati gradom jer naša "ekipa" nije spremna na takav modni šok koji oni promiču. Baš jučer gledam Dnevnik Nove TV u kojem jedna žena izjavljuje kako niti ne pomišlja ići nenašminkana i neuređena u shopping centar, a ja si mislim koliko je to naše društvo zastranilo i čime se opterećuje. Ljudi moji pa trgovački centar je obični dućan, a ne kazalište. E da se vratim na naše Skandinavce i opišem nekoliko njih (redom elitaši sa postolja)
- slika prva 2. mjesto M21E - na nogama natikače naravno sa čarapama, iznad traperice, pa košulja malo raskopčana da se vidi sportska majica za trčanje (Trimtex ili nešto sl.), a na sve to baršunasti sako.

- slika druga također M21E - visoke starke na nogama, razvezane, trimtex trenirka, neka majica, pa na sve to kaput sa krznom oko vrata i neizostavnim šeširom na glavi

Toliko ih nije briga da je to stvarno super. Doduše ovo su malo ekstremni primjerci, ali najbitnije je da se čovjek osobno dobro osjeća. Mislim da bi žena iz Dnevnika dobila srčani udar da ih je vidjela u šetnji gradom. 

Koga zanimaju rezultati, prolazi te karte sa stazama i route gadget neka pogleda stranicu organizatora. Ucrtao sam i svoje varijante pa koga zanima neka baci pogled na M35BR (a nije bilo zima ;)
Fotogalerija I&J&D

Fotogalerija organizatora