Varšavska i sport

Proteklih nekoliko mjeseci svjedoci smo borbe krupnog kapitala sa malim ljudima koji žele obraniti grad od devastacije i uništenja njegovih kulturnih i povijesnih znamenitosti. Varšavska nije samo simbol obrane pješačke zone, već bunt malog čovjeka protiv konstantnog nepoštivanja volje i želej građana, a sve u ime nekog prosperiteta i nasušne potrebe za modernizacijom. Osobno nemam ništa protiv privatnih investicija, nema niti ništa protiv uređenja donjogradskih blokova, ali uz strogo poštivanje uvjeta gradnje i ne na uštrb građana Zagreba. Varšavska ulica ne treba rampu, ne treba niti garažu i nitko me ne može uvjeriti da je ona potrebna za prosperitet grada. Neka izgrade novi blok, ali bez oduzimanja pješačke zone. Garaža koja bi koristila bogatim poduzetnicima koji bi tamo kupili stanove ili posjetiteljima novog shopping centra sigurno nije nasušno potrebna, pogotovo kada na Tuškancu samo par stotina metara dalje već jedna garaža zjapi prazna.

Ono što me još više iritira je policijska represija koja je provedena nad prosvjednicima. Takvu brutalnost pod okriljem noći nebi doživjeli niti u zemljama manje demokracije nego što je naša. To je tek sramota cijele priče. Gledajući sve to na vijestima i portalima čovjek se zapita gdje mi to živimo. Europa je još kilometrima daleko jer mentalitet vladajućih struktura jednostavno nije na visini zadatka. Nitko ne kaže da u zapadnom Svijetu nema sličnih situacija, ali ovo je ipak previše.

Sve ovo podsjeća me na priču kada se obnavljala Nova Ves i silne puste priče o potrebama za rekonstrukcijom ulice. Istina je da je ulica bila u očajnom stanju, ali iza ove rekonstrukcije skrivalo se proširenje zone naplate parkinga. U jednom trenutku su zbog parkinga suzili prostor za pješake na nevjerojatnih 20cm!!! Kada smo ih tražili projektnu dokumentaciju i dozvole svi su se pravili dotični. Tek nakon prosvjeda, pisanja inspekcijama i objavi medija mali građevinski tajkuni su ustuknuli i danas je taj prostor dovoljno širok kakav je i trebao biti.

Takvih slučajeva u gradu ima previše, počevši od Kvatrića od kojeg su napravili katastrofu, a taj trg je mogao biti najljepši u gradu. Ne zna se tko je tu lud ili jednostavno ne zna svoj posao. Natječaji se ionako namještaju podobnima pa je tako valjda i taj natječaj dobio svog pobjednika. A možda je sve to ipak neznanje?

Druga tema koja ovih dana zaokuplja sportsku i inu javnost je Jakov Fak. Mediji su napravili cirkus iz nečega lijepog kao i uvijek. Vodeći domaći dnevnici kao lešinari nahrupili su na njega i traže senzacije. To samo govori koliko im je stalo do njega i njegovih rezultata. Jer da su imalo obazrivi pričekali bi kraj Olimpijskih igara i pustili dečka da se koncentrira na trke koje slijede. Jučer je Fak bio 25. U principu izvrstan rezultat, ali ostaje ona gorčina nas poznavaoca sporta koji znaju da je imao priliku za još jedan vanserijski rezultat. Direktno za taj "kiks" ako ga tako uopće možemo nazvati su mediji. Pritisak koji su napravili nitko nebi mogao podnijeti i još je dobro prošao kako je moglo biti. Kada vam je stojeći stav bolji od ležećeg znači da ipak nešto nije bilo u redu sa koncentracijom u prvom dijelu trke. To je onaj dio koji svaki sportaš zna da je najteži. Ući u trku čiste glave i koncentrirati se na ono što radiš. Za to treba neko vrijeme. Jakov je drugi dio trke bio puno skoncentriraniji, ali je jednostavno na kraju "pukao". To je sport, a sve ove priče oko promjene državljanstva su politika i senzacionalizam.

Za mene pripadnost nekoj naciji na velikim svjetskim natjecanjima sve manje ima značaja i gubi smisao. I to od trenutka od kada bogate ili nacije sa boljim uvjetima kupuju državljanstva kvalitetnih natjecatelja siromašnijih zemalja. Jakov Fak biti će uvijek Hrvat bez obzira nastupao za Sloveniju ili za Hrvatsku, isto kao i Nikolaj Pešalov koji je za mene uvijek bio bugarski državljanin. Medalje koje je on osvojio za Hrvatsku nikada neće doseći razinu one koje je osvojio npr. Filip Ude. Svaka čast Nikolaju i njegovim uspjesima, ali ja tu ne vidim osobu kojoj je nastup za Hrvatsku značio nešto posebno osim nekog osobnog zadovoljstva nastupa na natjecanju. Da jednog dana Thierry nastupa za Hrvatsku ta medalja nikako ne bi bila iste težine kao što je to Zdenkova medalja kojoj smo se iskreno veselili. Nije da mi ne bi bilo drago, ali nije to to.

Možda griješim i čast izuzecima koji svoju novu domovinu stvarno prihvate i u srcu i ostanu u njoj živjeti, plaćati porez i boriti se za Varšavsku, ali takvih je stvarno malo u svijetu sporta, a pogotovo politike. Rekli bi: "Money makes the world go round".