Igmanski marš

Kao što sam i najavljivao jučer je bio dan za trening. I kakav je to trening bio. Dok su se ljudi u ljetnim gumama klizali po cestama i skidali sve po spisku snijegu, mi smo bez problema došli na mjesto okupljanja. Šest upornih ovaj puta nije bilo u društvu labudova, ali zato je pohodilo pravi Igmanski marš. Odustali smo od vježbi snage jer je snijeg bio dovoljan faktor snage pa je tako palo desetak kilometara čiste uživancije. Mjestimice smo propadali u snijeg i više od 30 cm što je za snagu pravo ludilo. O idili da ne pričam.

Najljepši trenutak treninga je kada smo Vlado i ja došli na dio gdje nije uopće bilo tragova. Friška osvjetljena površina snijega i gušt probijanja prvih tragova. Zbog ovakvih treninga vrijedi trenirati jer se oni ne mogu opisati već ih jednostavno treba doživjeti. Sa sjeverne strane nasipa dobrano je brijao vjetar, ali su nanosi bili daleko manji od južne strane i lakše se trčalo. Iznenadio me u stvari i popriličan broj ljudi koji su se grudali, šetali, sanjkali se unatoč besmislenim upozorenjima na radiju da se ne ide van ako se ne mora. Padne malo snijega ili dve kapi kiše i komentatori odmah stvaraju famu kataklizme umjesto da ljude potiču da se odu prošetati bez obzira na uvjete koji vladaju.

Isprabao sam i nove šlapice za trčanje, bolje rečeno kopačke. Nakon treninga noga topla i suha, nisam se poskliznuo niti jednom, a lagana i udobna. Pravo savršenstvo. Investicija se isplatila.