Godine idu, a brzina?

Orijentacisti koji su prešli 30tu često se pitaju koliko dugo će se moći boriti sa mladima koji dolaze. Imati 21 godinu i bližiti se 40toj svakako nije isto. Čovjek lakše podnosi napore dok je mlađi, lakše se oporavlja od napora, a u krajnjem slučaju ima i puno manje obaveza i može se posvetiti treningu i odmoru između treninga.

Proučavajući neke znanstvene radove sa raznih Sveučilišta u Svijetu možemo naići i na studije upravo na ovu temu. Rezultati su zapravo vrlo zanimljivi jer kažu da kod muških natjecatelja prije 40te godine zapravo i nema značajnih usporavanja, odnosno gubitaka na brzini. Kod žena se osjeti blagi pad od 4-10%. Nakon 45te godine brzina orijentacista smanjuje se za 13 +-2% kod muškaraca i 16 +-4% kod žena za svakih deset godina do neke 69. godine. Zapravo je još zanimljivije da brzina kretanja orijentacista po godinama mnogo više pada od paralelno gledajući atletičara dugoprugaša. Naravno to možemo povezati sa fizičkim i psihološkim naporima na orijentacijskim trkama i terenima, taktičkim i kognitivnim obilježjima sporta, odnosno sociokulturalnim aspektima populacije kod koje je rađena studija.

Oni koji su malo duže u našem sportu i prate rezultate mogu stvarno primjetiti da veliki broj 30godišnjaka redovito još trči za svoje reprezentacije, a u atletici maratonci u tim godinama zapravo daju i svoje najbolje rezultate. Ako to pogledamo kroz prizmu hrvatske orijentacijske scene zapravo vidimo da kod djevojaka veliki broj "veteranki" još uvijek ima bolje rezultate od mladih cura, a moglo bi se isto reći i za muški dio populacije.

Naravno kod nas to možemo pripisati i lijenosti mlađe populacije koja nije navikla na sustavan rad, treninge i odricanja. Lakše je sjediti pred računalom, surfati po Facebooku i grickati kokice i čips.