Lipica 2010 je iza nas

Kakvo je vrijeme bilo u srijedu malo tko od nas je vjerovao da ćemo za vikend trčati po terenu bez snijega, a kamoli da ćemo u kratkim rukavima na stazu. Kada ono iznenađenje. Samo jutro i buđenje u Postojni nije nam ukazivalo na topli dan koji slijedi. Jutarnja temperatura od -3 natjerala nas je da se zabundamo i krenemo put Dutovlja gdje je bio natjecateljski centar. Na cilj stižemo debelo na vrijeme tako da u miru obavljamo prijave, kupovinu opreme i sve pripreme za start. Temperatura se polako dizala i skidali smo sa sebe sloj po sloj, da bi na kraju trčali u najtanjoj mogućoj varijanti, dakle samo O-dres bez podmajice.

Po prvi puta Jan sudjeluje na dvodnevnoj trci u ulozi trkača i u kategoriji početnika snalazi se čisto dobro. Moja pratnja mu daje određenu sigurnost, ali moram priznati da je većinu orijentacije i pronalazak kontrola odradio sam. Na zadnje dvije kontrole pustio sam ga da ide skroz sam, a ja sam ga čekao na cilju. Vidno umoran u stilu velikih trkača baca se nakon ciljne linije na pod i sa Antunom diskutira varijante. Slika za pamćenje.

Kako oba dana zatvaram trku i startam iza 120. minute još imam vremena za svoje pripreme. U međuvremenu su se vratili i Vlado, Ana i Ivana. Utisci su podijeljeni, ali to je bilo i za očekivati s obzirom da je to prva prava trka u sezoni.

Na svom startu doživljavam nešto neuobičajeno. Krećem prema start pointu, stavljam kompas na kartu, a kada ono kompas "ni trc ni mrc". Protresem ga, ali on ništa. Rekoh sada sam kuhan. Ovo nije baš teren na kojem želiš biti bez kompasa. Sve to izbacilo me iz neke rutine i uslijedilo je odmah gubljenje na prvu. Ode u nepovrat 4-5 minuta. Na drugoj kontroli automatikom bacam pogled na kompas i radi. Tko je tu lud pomislim. Ostatak staze  uglavnom po špagici što je bilo dovoljno za deseto mjesto. Ivana je četvrta, ali isto je imala neke greške. Helena je odradila svoje prvo pravo gubljenje i nije joj bilo lako. Organizator je OPEN stazu zamislio malo drugačije od naše OPEN staze pa su dionice bile poprilično teške. Nakon trke ne žuri nam se doma. Uživamo u suncu, klopamo i tek poslijepodne se vraćamo u Postojnu gdje je još uvijek sve okovano snijegom.

Drugo jutro kreće diverzijom na budilici i silom prilika budim se prije šest ujutro. Krivac nisam bio ja, a nije bio niti Jan kako se kasnije ispostavilo :) No u svakom zlu i neko dobro, pa smo tako opet na mjesto okupljanja došli dovoljno rano da se u miru spremimo na start. Jan je opet nestrpljiv i odlučan da ide bolje i brže nego prvi dan. Ispalio je sa starta i krenuo šumskom varijantom prema prvoj. Odrađuje cijelo orijentiranje sam, a meni ovo više nisu šetnje već solidni tempo po šumi. Staza je ovaj puta i daleko teža, ima puno trčanja po šumi bez puteva, a bome i kontrole su na težim detaljima. Osim toga vegetacije je na ovom dijelu karte daleko gušća i iziskuje dosta probijanja što je vidljivo iz poderotina kojima obilujemo svi koji smo bili na trci. Jan je svoj cilj ispunio i bio je četri mjesta bolji od prvog dana.
S obzirom na dužinu svoje staze drugi dan i na činjenicu da sam trčao 90% vremena apsolutno sam, a da nikoga u šumi nisam vidio na kraju nije ispalo niti tako loše. Da se moglo bolje, moglo se, ali ovu trku prvenstveno gledam kao uvod u sezonu, da vidimo gdje smo i šta treba popraviti i doraditi.Ovaj puta nas je naša Ana iznenadila i bila je treća u Ž21B drugi dan. Svjetla budućnost je pred njom.
Rezultati

Isprobao sam i novi dres i položio je sve testove bez problema, dakle proizvodnja može početi.

Kada smo se svi sakupili slijedilo je jedno brzinsko spremanje i odlazak prema Škocijanskim jamama. Prošle godine poljubili smo vrata, ali ove godine stigli smo cijelu minutu prije zadnjeg obilaska. I moram priznati da je vrijedilo. Ono što smo tamo vidjeli teško je opisati riječima, jer Škocijanske jame su zaista impresivne i posebne. Svojim volumenom su ispred svih jama i spilja u kojima sa bio. Prije par godina bilo smo i u Postojnskoj jami. Ona je drugačija na svoj način, bogatija možda stalaktitima i stalagmintima, ali ovo treba vidjeti da bi se stekao dojam o čemu se radi. Obilazak je trajao gotovo dva sata i nakon cijelog dana na trkama nije bilo lako, ali impresije su stvarno prekrasne.

Na povratku uspijevamo još i oprati auto koji je zbog snijega i soli po putu izgleadao kao da su ga zalili krečom tako da je trka poptuna. Slijedi nam priprema za nova predavanja i tečaj koji ide u klubu.

U nedjelju su istovremeno članovi kluba odradili trening u Maksimiru.prema prvim informacijama bilo je 68 prisutnih. Šta reći na tu brojku. Još malo i treninzi će nam biti poput trka.