Kako živi jedan veliki klub

Prije par dana jedan događaj me malo potaknuo na razmišljanje o tome kako živi i opstaje jedan veliki klub. Starije generacije orijentacista bile su svjedoci nastajanja i propadanja klubova. Neki od njih dosegli su visoke standarde, imali impozantan broj članova i rezultata, ali na kraju bi nestali ili se sveli na šačicu natjecatelja.

Iz osobnog iskustva znam da voditi 15 ili 20 natjecatelja na trku nije niti blizu onome kada se morate brinuti o njih 50. Vihor je prošle godine imao registrirano blizu 70 natjecatelja, a još 10 ili 12 nije bilo registrirano. Velika brojka koja naravno nije istovremeno nikada bila na natjecanju, ali kroz sezonu se ta brojka konstantno vrtila oko brojke 30-40. Da bi svi ti ljudi došli na trku nerijetko je trebalo poslati hrpu obavijesti, podsjetnika, a da ne kažem i okrenuti veliki broj telefona. Svaka čast redovitima, ali dobar dio uvijek kasni sa prijavom ili jednostavno čeka da ga netko nazove i pita. Tako je sve moglo funkcionirati dok je bio manji broj ljudi, ali kada klub preraste određenu brojku članovi moraju shvatiti da se od njih očekuje barem minimum napora da odrade svoju prijavu na vrijeme, da dođu na vrijeme na trku i da pogledaju obavijesti i startne liste. To za njih više ne može odrađivati jedna osoba. Srećom Jasminka u klubu ima visoki prag tolerancije, pa na dan trke ne "ispali" zbog kasnih dolazaka, ali nije lako ako vodite sve skupa,  morate startati na početku, a oni "lagodni" dolaze u zadnji čas pred svoj start. Treba imati ipak malo obzira prema onima koji se brinu za tebe. Startnine su naravno uvijek bile nešto što je problem sakupiti. Nisu ljudi škrti ili da nemaju, nego su jednostavno nemarni. Klub za njih plati sve troškove koji kada imate puno članova iznose i preko 2000 kuna, pa kada se tome dodaju i dvije trke u danu ili četri-petu vikendu ti troškovi prelaze i mogućnosti bogatijih klubova. Naš klub funkcionira na  samostalnom plaćanju startnina za seniore. Juniorima pomažemo koliko možemo, ali ako i ti seniori ne pokriju svoje troškove cijela koncepcija pada u vodu. Dođe to na nulu nakon nekog vremena, ali treba pregrmiti trku. Da i to je sastavni dio vođenja kluba. U to spadaju i obveze otvaranja prostorija kluba svaki tjedan u točno vrijeme koliko je to moguće, u to spadaju plaćanja participacija i članarina Savezu, skupljanje Domovnica, potvrda o lječničkim pregledima, vođenje financija, članarina, obnavljanje opreme, organizacija tečajeva, škola, utrka, iznajmljivanje čipova i kompasa. Lista je podugačka i naravno da jedan čovjek sve to ne može sam raditi. Naš klub srećom ima izvrsnih volontera koji uskaču kada treba. Neki vuku više, neki manje. Kako tko može i kada može. Nadopunjujemo se i pomažemo. Da nema tih uskakanja bojim se da bi i mi morali  smanjiti naše apetite. I onda na kraju neki članovi kažu da na trci nisu dobili ovo ili ono i to malo pogodi one koji rade i odrađuju stvari za njih. Srećom toga ima jako malo i svi mi moramo biti zahvalni kada netko odradi posao za koji treba uložiti svog truda i vremena da bi nam bilo lijepo na trkama.

Nažalost moram priznati da mi ponekad fali ono opušteno čakulanje prije start ili poslije trke koje smo si mogli priuštiti kada je klub bio šesti u kupu, kada nas je bilo 10 ili 15. Danas je to nemoguće jer članovi trebaju zadužiti i vratiti kompase, čipove, dobiti opise... No ne žalim, to je cijena uspjeha jednog kluba. Nadam se samo da kada se malo umorimo da će biti onih sa puno novih ideja i da će puni energije i entuzijazma  nastaviti tamo gdje smo mi stali.

A danas je bio još jedan od treninga, hladan i težak. Odradili smo ga iako nešto slabije nego prošli puta no ptva trka je pred vratima. Vidjeti ćemo jesmo li nešto napredovali.