Meni jedna od dražih disciplina izgledala je spektakularno (naročito finale), ali izbor terena nije me oduševio. Šumski sprintevi znaju biti zabavni i drugačiji, ali teren kvalifikacija ni po čemu se nije mogao nazvati nečim posebnim. Jednostavno prosječan teren, sa ne baš naj naj reambulacijom karte. Kada tome dodamo da je teren već korišten za nebrojeno trka i treninga mislim da se moglo i bolje. Potvrda toj tezi je i sprint Hungaria kupa koji se održavao isti dan u centru Miškolca. Grad sa puno prolaza, parkića i fontana bio bi po meni ljepše i atraktivnije rješenje.
No bilo kako bilo, trči se tamo gdje se odredi. Taktika za trku je bila: gas do daske od početka pa tko preživi možda nešto ostvari jer to je jedini način da se na sprintu nešto napravi. Nema tu nekog taktiziranja. Nažalost za dobar dio Hrvata trka nije prošla očekivano.
Krenuo sam dobro, užasno brzo nizbrdo, ali točno. Nemam nekih većih problema sa kontrolama osim što ih je stalno hrpa oko detalja pa je trebalo jako paziti da se ne perforira kriva kontrola. Brda malo ubijaju noge, ali se trudim izdržati. Kako sam startao među zadnjima znam da se ne mogu osloniti na natjecatelje koji bi me povukli, a i oni koji bi stigli su ipak realno prejaki. Kiril Nikolov koji je jedan od najboljih svjetskih sprintera stigao me malo prije desete kontrole i očito mi je poremetio koncentraciju.
Radim malu grešku od 15-20 sekundi. Na slijedeću sve OK i onda ne vidim varijantu okolo po putu, već napadam dužu dionicu uzbrdo kroz zeleno. Na terenu puno više putića, pogađam dvije kontrole koje nisu moje i tu nastaju problemi. Dok sam se relocirao i pronašao kontrolu izgubio sam čistih pet minuta. Puno previše i za neku lokalnu trku. Koncentracija na nuli, razglas trešti, a slijedeća kontrola u mreži ograda i koliba. Skoro sam se upecao na krivu kontrolu koju je štancao i do tog trenutka vodeći rus Dimitry Tsvetkov. Disk za njega, a za mene još minuta greške. Izlazak u arenu pred nekoliko tisuća ljudi nije mi smetao. Čujem jedino Edija kako navija i zadnji krugić prolazim bez problema. Nažalost sve skupa otišlo je dobrih 6 i pol minuta na greške. Nije da bi bilo za A-finale, ali za plasman oko 25. mjesta bi sigurno bilo. Šteta. Možda malo razočarenje, ali znam da sam išao na sigurno nebi bilo nikakve šanse za bolji plasman.
Matjaž je svoj dio odradio kvalitetno. Falilo mu je malih, a opet velikih 4o tak sekundi za A-finale. Vedran isto solidan, ali sa oko dvije minute potrebnih za A-finale. Djevojke pak nisu imale svoj dan. Vinka je već na prvoj kontroli imala problema, a Ivana je platila danak novom pravilu IOF-a po kojem kontrole mogu na sprintu biti 15 metara jedna od druge. Zanimljivo je da je na tom dijelu bilo naravno tri kontrole od kojih su dvije bile na panju, s tim da je jedna bila ucrtana na rupi (ona koja ostane od izvale panja), a druga na panju koji ima identičnu takvu rupu koja nije ucrtana. Bilo je takvih primjera puno i kada čovjek pogleda rezultate vidi da je bilo neobično puno diskvalifikacija (kod Vinke u grupi čak 9). Antonija vrlo dobra na 23. mjestu uz jednu grešku od minute i jedan treći prolaz :).
Finalna trka održana je na istom terenu sa time da je dodan dio trke po Zoološkom vrtu. Neobično okruženje sa tigrovima, medvjedima, pitonima vjerojatno nije toliko smetalo natjecateljima koliko je smetalo preciznoj orijentaciji koja je tu imala finalnu trku idućih dana ( o tome u drugom članku). Mjestimice je karta oko kaveza bila malo nepregledna pa je bilo dosta zaletavanja u neprelazne ograde. Kod djevojaka najbolje se snašla Helena Jansson iz Švedske, a kod dečki Andrey Khramov iz Rusije. Favorit utrke kod djevojaka Minna kaupi završila je tek 13.ta, a Ivana, Jan i ja smo iz prve ruke u ZOO-u vidjeli koliko je griješila i koliko znači kada ostaneš sam na terenu (startala je zadnja).
Vrijedilo je vidjeti ovaj sprint i gledatelji su napravili pravi spektakl tako da ciljna arena nije bila prepoznatljiva na karti. Specijalisti za sprinteve nisu ovaj puta došli na svoje jer je dobar dio bio po šumi, ali već iduće godine organizator najavljuje urbaniju varijantu trke. Da bi se ušlo u A-finale na sprintu naravno osim velike brzine treba imati i malo sreće u kvalifikacijskim grupama. No upornima se sve jednog dana vrati :))
Nema komentara:
Objavi komentar