Izvješće o preciznoj orijentaciji na WTOC-u ostaviti ću za idući tjedan, a današnji post iskoristiti ću za događaje koji su nam pred vratima i koji se događaju ovih dana.
U srijedu smo odradili lakši trening u Maksimiru na kojem smo sreli i Linu. Lagana sedmica za rastrčavanje, a jučer smo igrom slučaja završili na kros ligi. Slučajno sam nabasao na informaciju da je prvo kolo u Maksimiru, a i Ivani se oslobodilo vrijeme pa smo tako u zadnji čas došli pred nadstrešnicu. Uobičajena vreva, poznate face, a tu su i Mihaljevići, nezabilazni Lovrec i mnogi drugi.
Ove godine smo u sklopu treninga odradili četri trke lige na nasipu, a u Maksimir nismo dolazili, jer je sezona bila tako puna da nam je sve skupa bilo preblizu trka. Odluka da trčimo dugu pala je u zadnji čas i nisam siguran da smo baš pametno napravili. Liga te uvijek povuče iako si sam kažeš da nećeš forsirati. Tako je i bilo. Na startu sam krenuo lagano na začelju, a kako su se noge zagrijavale tako mi je korak postajao duži i brži. Prvi krug je na kraju završio na 8'48 što je bilo ipak brže nego planirano, drugi krug dižem na 9'15 i pokušavam držati isti ritam na uzbrdicama i po ravnom. Uobičajena pojava u trećem krugu je pad u ritmu, ali ovaj puta je sve bilo nekako teže. Znojim se , vruće mi je, teško idem, ali još uvijek donekle u ritmu. Kroz glavu mi čak prolazi i misao da odustanem jer je ipak trka u subotu. Misao na koju ipak nisam naviknuo i nikada nisam prakticirao. "Ako je teško, teško je. I drugima je teško pa treba izdržati do kraja" - to je obično bila misao vodilja. Zadnja dva kruga na kraju idem 9'21 i 9'28. Sve skupa za 36'53 što i nije neko posebno vrijeme, a osjećao sam se kao da me netko tuče. Ivana je imala sličnih problema i kada smo se htjeli rastrčati noge su nam bile kao od olova, bolne i teške.
Ove godine smo u sklopu treninga odradili četri trke lige na nasipu, a u Maksimir nismo dolazili, jer je sezona bila tako puna da nam je sve skupa bilo preblizu trka. Odluka da trčimo dugu pala je u zadnji čas i nisam siguran da smo baš pametno napravili. Liga te uvijek povuče iako si sam kažeš da nećeš forsirati. Tako je i bilo. Na startu sam krenuo lagano na začelju, a kako su se noge zagrijavale tako mi je korak postajao duži i brži. Prvi krug je na kraju završio na 8'48 što je bilo ipak brže nego planirano, drugi krug dižem na 9'15 i pokušavam držati isti ritam na uzbrdicama i po ravnom. Uobičajena pojava u trećem krugu je pad u ritmu, ali ovaj puta je sve bilo nekako teže. Znojim se , vruće mi je, teško idem, ali još uvijek donekle u ritmu. Kroz glavu mi čak prolazi i misao da odustanem jer je ipak trka u subotu. Misao na koju ipak nisam naviknuo i nikada nisam prakticirao. "Ako je teško, teško je. I drugima je teško pa treba izdržati do kraja" - to je obično bila misao vodilja. Zadnja dva kruga na kraju idem 9'21 i 9'28. Sve skupa za 36'53 što i nije neko posebno vrijeme, a osjećao sam se kao da me netko tuče. Ivana je imala sličnih problema i kada smo se htjeli rastrčati noge su nam bile kao od olova, bolne i teške.
No dobro, odradili smo trening, a vikend u Međimurju bumo nekak preživjeli. Izašao je četvrti bilten i po dobrom starom običaju staze su ubitačne sa skoro 9% uspona!!! Na WOC-u su staze bile teške, tereni strmi, ali niti jedna staza nije imala više od 5% uspona što je po pravilniku IOF-a. No na takve stvari smo već navikli na našim trkama. Startne liste su opet u banani. Uvijek se pitam zašto ako je pet ljudi prijavljeno sa još dva vacanta, dakle ukupno 7 startova u kategoriji i startom koji traje 74 minute, moraju organizatori nabiti sve u 24 minute. Osobno baš me briga startao prvi ili zadnji, startao Matjaž ili netko drugi minutu ispred ili iza, ali baš me kopka to pitanje. Zar nije lakše lijepo to rasporediti na interval od 10 minuta i sve super. Pogotovo što elitnu stazu sigurno nema niti jedana druga staza. U principu elitašima to još i najmanje smeta, ali recimo uzmite kategoriju starijih veterana ili veteranki gdje natjecatelji jedva da su krenuli prema prvoj, već drugi natjecatelj starta. Kada nas je već tako malo, dajmo im barem mogućnost fer borbe.
Također sam i pobornik poludirigiranog ždrijeba u kojem postoje nositelji kategorija. IO HOS-a donio je odluku po kojoj bi barem prva tri u najajčim kategorijama trebalo razdvajati na duže intervale, što očito nitko ne provodi kod nas. Redovito se starta jedan za drugim, a klasični primjer je ne tako davna trka gdje su naše sve tri reprezentativke startale u 6 ili 9 minuta ako se ne varam.
Tako je, kako je i dobre natjecatelje takve stvari ne diraju. Trče svoju trku i daju sve od sebe jer uživaju u šumi, orijentaciji, trčanju, friendovima, ekipi, zabavi, pivici ili soku nakon trke... Tako treba i biti. A koliko dobra ekipa znači vidi se iz atmosfere u klubu, na trci, zajedničkim okupljanjima i akcijama.
U prilogu je i nekoliko Ivičinih fotki dobrih ekipa sa W(T)OC-a :)
Nema komentara:
Objavi komentar