I Budinjak je iza nas. Teren dostojan prvenstva Hrvatske, nova karta, dobar organizator, solidne staze. To bi bilo to kada bi trebalo sve sažeti u nekoliko riječi.
Japetić si je ove godine dao truda i ono što je obećao prošle godine to je i ispunio. Napravio je novu kartu na terenu na kojem se još do sada nije trčalo. Teren je orijentacijski zahtjevan i rekli bi pomalo neobično kraški za ovaj dio Hrvatske. Što se same izrade karte tiče osobno nisam imao nekih većih problema sa čitanjem, osim na jednom dijelu gdje mi putevi nisu bili baš po volji, ali ostatak priče bio je više nego solidan. Možda bi za slijedeće izdanje trebalo malo provjeriti puteve i odnose (azimute). Na cilju je ipak prevladavalo različito mišljenje. Bilo je i onih koji su našli dosta zamjerki. Sveukupno gledajući bez obzira na to rekao bih da je ipak karta solidna. Vjerojatno je moglo i bolje, ali to uvijek može.
Što se same organizacije tiče vidjelo se čak i po sitnim detaljima da si je organizator dao truda i da je pokušao misliti na većinu stvari koje možda "obični" orijentacisti niti ne primjećuju (spušteni ulaz u startni koridor, popis kategorija po redoslijedu poslaganih karata...). Čak su i Toi-toi kabine dovezene, a nije baš da se radi o trci u gradu gdje bi one na neki način trebale biti obavezne ako nema toaleta. Kada malo bolje pogledamo ekipu koja je radila trku Edi, Fabo, Matija, Nikola, Suban, Frane...vidi se da se nije štedilo na iskustvu i da su umjesto trčanja svi kvalitetni trkači pomagali u organizaciji što je dosta bitno da trka uspije. Jednom godišnje stvarno si svatko može priuštiti da pomogne svom klubu umjesto da trči.
Ako bacimo pogled na koncepciju staza moram priznati da je ono što sam vidio bilo stvarno u redu. Klincima sve po putu, a eliti sve po preko. Tehnička težina staze primjerena svima. Složio bih se jedino sa zamjerkom za kategoriju M45 da im je prva kontrola bila na nepotrebnom detalju usred nekog granja, kupina. Za ostale kategorije stvarno nemam zamjerke. Možda su neke staze bile malo predugačke za middle, ali s obzirom da se radi o novom terenu vjerujem da je bilo nešto teže predvidjeti koliko će ići pobjednici. Startne liste su bile dobro posložene, vjerojatno poludirigirani ždrijeb što je apsolutno potrebno i treba tako raditi svaki puta da se favoriti ne trpaju jedan iza drugoga.
Uglavnom organizatorima čestitke na uspješnoj utrci. Rezultati su bili možda i pomalo iznenađujući u nekim kategorijama, ali to je vrlo česta pojava kada se radi o novom terenu i novoj karti koja još nije prožvakana od silnog treniranja i upijanja detalja kako bi na nekoj trci bili što bolji. Vihoraši moraju biti ponosno na svoje cure. Gotovo u svim kategorijama naslovi su otišli na našu adresu - Ž12, Ž14, Ž16, Ž21, Ž35. Dečki moramo malo bolje trenirati. Svakako onaj najvredniji je onaj u ženskoj seniorskoj konkurenciji. Ivana je dočekala svojih pet minuta i iako fizički nije toliko spremna kao konkurencija, tehnički dobrom trkom osvojila je naslov državne prvakinje. Zanimljivo je da je ove godine u ženskoj konkurenciji naslove prvakinja odnijelo čak pet različitih cura Nikolina Stepan (sprint), Nevija Leljak (duge staze), Barabara Petranović i Linda Štimac (štafeta) te Ivana Gobec (srednje staze). Statistika je eto vrlo zanimljiva disciplina pa vidimo i da među osvajačicama nema Vinke Kvočić koja iako dominira u Kupu Hrvatske ove sezone nije uspjela doći niti do jednog naslova državne prvakinje.
Kod seniora Matjaž nije dozvolio nikakvo iznenađenje i suverenom trkom po gotovo domaćem tipu terena uvjerljivo je osvojio prvo mjesto. Iza njega bio je Lino Legac, a treći je bio Boris Bauman. S obzirom da je Boris Slovenac eto i meni još jedne medalje na PH. Tri od četri rekao bih. Nije loše za ovu sezonu. Moglo je biti i četiri od četiri da na štafeti nisam kiksao pa smo bili tek peti.
Na početku sezone rekao sam da ću se fokusirati na prvenstva i to je očito bila dobra taktika. Motiva nije nedostajalo i bilo je puno lakše motivirati se na te četiri kvalitetne trke ako od sebe ne očekuješ previše na drugim trkama. Sama analiza trke pokazala mi je da sam mogao ići tek nekoliko minuta (max 3-4) brže, a kao veću grešku mogu samo izdvojiti 40tak sekundi na razgovor sa Janom u šumi i krivi ulaz na 3.KT u dijelu gdje se nisam sastao sa putevima. Možda je to i zbog činjenice da sam prije toga pričao sa Janom na stazi pa koncentracija nije bila na visini. Nakon treće KT uglavnom nemam problema sa pronalaženjem kontrola, ali sam si dosta truda dao na dobrom prepoznavanju terena i detalja koji su me vodili prema kontroli.
Nema komentara:
Objavi komentar