Gairanger fjord

Jutro je svanulo. Tko zna kad jer ovdje su noći vrlo kratke? Malo prije ponoći možeš se šetati okolo bez problema i bez baterije, a kada padne mrak pravi mrak traje tek nekoliko sati. Doduše u Norveškoj smo već bili nešto južnije i mračni dio noći traje nešto dulje nego prije tjedan dana u Finskoj kada mraka gotovo i nije bilo.

Sada tek vidimo da smo parkirani na vrhu velike stijene, a doslovce ispod nas proteže se prekrasni gorski potok u nekoj tirkizno plavo-zelenoj boji. I dok drugi još spavaju iskradam se van i uživam u pogledu i brdima oko nas. Nalazim i neki mirniji potočić za jutarnje umivanje i pranje nogu. U međuvremenu se i Tea iskrala iz kampera i vidim je na vrhu stijene kako radi jutarnju gimnastiku, a u pozadini se razmiču oblaci i puca vidik na velebnu panoramu. Što reći, jedan od onih dana kada biste najrađe sjedili šetali i uživali samo u prirodi. U neko doba dok sam tako stajao vratile su se i ovce koje su se jučer predvečer spustile sa stijena na cestu i krenule po cesti valjda u smjeru gdje inače spavaju. Pogledale su nas i točno istim putem skrenule sa ceste u brda od kuda su i jučer došle.

Polako se i klinci bude, doručkujemo i još se malo vrzmnamo po okolnim stijenama. Nažalost put nas vodi dalje. Sa prijevoja se polako opet spuštamo prema drugoj dolini. Opet se pojavljuju i šumski predjeli, a oko nas sve je više i plantaža divovskih malina i jagoda. Neplanirano nalizaimo na još jednu turističku atrakciju. Još jedan prekrasan kanjon sa divljom rijekom smjestio se tik uz cestu, a Norvežani su naravno preko kanjona napravili zanimljivu šetnicu i restoran na kojem bi mnogi arhitekti zavidjeli. Ovdje se prodaju i stvarno ogromne maline. Cijena je 30tak kruna po mjerici što je onako malo skupo, ali čini mi se da se možeš i najesti od toga. Ovaj puta preskačemo kupovinu. Da nismo netom doručkovali možda bi i pala koja malina ;).

Cesta nas dalje vodi kroz dolinu, a na svakom čošku velike farme i berači jagoda. Očito smo pogodili sezonu i vrijeme berbe. Stižemo i do trajekta. Prebacujemo se na drugu stranu fjorda i krećemo u još jedan uspon. Ovaj puta nije bio tako spektakularan kao uspon trolova jučer, ali dolaskom na vrh prijevoja prvo se ukazuju prekrasna jezera, a nešto dalje i Gairanger fjord koji je i pod Unescovom zaštitom.

Iako smo kod jezera prvotno stali samo radi kratkog odmora i odlaska u toalet pretvorilo se to u nešto sasvim drugo. Matija je bio najhrabriji i on je odlučio: "Ja se idem kupati!!!" - rekao je. Ne znam da li je to bilo ponukano nešto slabijom mogućnsoti tuširanja tijekom puta ili je jednostavno dobio inspiraciju. U svakom slučaju vičući: "Ja sam muško" uronio je u jezero. Kroz glavu mi je prohujala odmah misao o naputku onog Nijemca prije dan-dva kada nam je savjetovao fjordove za kupanje, a ne jezera. No bilo je već kasno. Matija je bio unutra, a mi smo mu se pridružili nekoliko minuta kasnije. A da je bilo hladno, bilo je. I to hladno do boli. Sumnajm da je voda imala više od 6-7 stupnjeva. Vikali smo mi da smo mi muškarci, ali nije pomagalo. Izletio sam van, a Matija se nije dao. Ostao je još uživati u ambijentu. Svaka čast.


Sušimo se i nastavljamo vožnju, svježi i okupani. Gairanger fjord ukazao se već nakon desetak minuta vožnje. Pogled fascinantan i za pamćenje.
Na samom kraju fjorda usidren je ogorman cruiser koji zauzima gotovo cijeli fjord. Čovjek se zapita kako se uopće okrenuo u ovom fjordu jer Gairanger fjord je upravo poseban zbog svojih okomitih stijena i male širine. Par stotina metara nakon prevoja i nekoliko serpentina niže nalazi se ugibalište sa još boljim vidikom. Ovdje je već prava gužva i doslovce se borimo za što bolje mjesto za fotku. Slapovi opet cure sa svih strana, a igra sunca i kapljica stvara i dugu. Kroz fjord plove mali brodići, lete helikopteri, voze se kanuisti. Vidi se da je ovaj dio maksimalno opterećen turistima. Na svakom stajalištu naići ćete i na kratki opis onoga što vidite, a naravno tu su i posebna dizajnerska rješenja klupica, vizura, toaleta, kanti za smeće...

Krećemo dalje i spuštamo se u samu dolinu. Na kraju fjorda masa hotela, autobusa, dućana...Mi samo prolazimo i penjemo se sa druge strane na još jedan prijevoj. Bacamo još koji pogled na fjord iz druge perspektive i sa drugog vidikovca te opet nailazimo na visoravan posutu kamenjem.

Ne tako daleko od nas nalaze se i krpe snijega. Kako je već bilo vrijeme za ručak uparkirali smo se među kamenje  i Ivana i Tea su se bacile na kuhanje, klinci na razonodu, a ja na pražnjenje fotografskih kartica. Zadnja dva dana ispucali smo sve zalihe i bilo je vrijeme da prebacimo sve skupa u laptop. Sjedim vani na stijeni, oko mene laptop i pet-šest fotoaparata, hrpa kartica, kablova, punjača. Ured sa najljepšim pogledom na svijetu. Iako smo imali računalo sa sobom nismo se spajali na net i baš nam je to pasalo. Apsolutno nikakve informacije nismo dobivali i nije nam niti falilo. Klinci naprosto uživaju u prirodi, skaču okolo po stijenama i zaokupljeni su građenjem stupova sreće od kamenih ploča ili običnog kamenja.

U neko doba poslijepodne pronalazim i mobitel koji je nestao na jedan dan i vidim poruku od Iveka. Dvije bronce na WTOC-u. U kamperu je nastalo pravo veselje i fešta kao da smo mi osvojili medalje. Šaljemo čestitke ekipi u Trondheim i guštamo se proslavi na moru koja je obećana još prije puta u Skandinaviju ako se zalomi medalja. Jedna medalja bila je gotovo nestvarna, ali dvije sa WTOC-a i jedna sa ETOC-a su više nego što smo si mogli i zamisliti. Još jednom kapa dolje svima. (O tome kako su osvojene medalje čitajte na Ivinim stranicama)

Daljnji dio puta posvećen je obilasku drvenih crkava (Stav kirke) koje su stvarno nešto posebno, a u Norveškoj im je broj od nekoliko tisuća spao na samo 28. Ako imam dobru informaciju drvene crkve građene su bez i jednog čavla i tako stoje već stotinama godina. Umjetnost građevinara i arhitekata.
O tome i nastavku našeg putovanja u slijedećem postu.