Nazad u Norvešku

Dan nakon trke krećemo u nepoznato. Do tada smo imali sve karte i putanje dobro isplanirane. Isprintani daljinari u kilometar su nam govorili gdje smo, a s obzirom da od Trondheima daljnjih sedam dana nismo niti približno znali šta nas čeka, krenuli smo oslanjajući se na turističke preporuke. Cilj je bio ući u Norveške fjordove i tumarati okolo po prirodnim ljepotama. I dok smo u dolasku u Švedsku imali prosječnu brzinu od 101 kilometra na sat, na putu prema Finskoj i Norveškoj taj prosjek vožnje se spustio na nekih 80km na sat. Vožnja kroz fjorodve bila je daleko najsporija, ali i daleko najljepša. Prosjek nam je bio 54km na sat (čiste vožnje), a sa stajanjima i puno manje. Bilo je dana kada smo za  12 sati putovanja prevalili jedva nešto preko 200 kilometara. Vrijedilo je svakog trenutka.

Doduše u trenucima mi je bilo malo žao što nema Ivice da se zamijenimo za volanom, ali pogledi i priroda jednostavno nisu dali da se umoriš i da zaspiš vozeći. Kada smo napuštali Alftu u Švedskoj u priručniku smo naišli na opis jednog dijela Švedske koji je prikazan kao "scenic road" ili u prijevodu cesta sa prekrasnim pogledom. Vozili smo se po njoj i nije nam ostavila neki poseban utisak. Sada kada smo došli u Norvešku svaka cesta je posebnija od te. Vožnja je krenula cestom prema Oslu do mjesta Oppdal kada smo se odvojili prema prvom fjordu na našem putu. Već prilikom ulaska u strme planine sa svake strane spuštaju se velebni slapovi. Kravice pasu, a mi i masa ostalih turista gledamo i uživamo u pogledima. Sve je više i kućica čiji krovovi su prekriveni zemljom i na njima se može naći impresivna flora.

Na jednom ugibalištu stajemo na pauzu, a kada ono na takvoj idiličnoj kućici zaljepljen poziv za orijentacijsku trku "5. dana Češke" iduće godine. Eh, svašta, gdje ga pogodimo usred ničega. Očito su i ostali orijentacisti imali slične planove kao i mi. Vozimo se uz fjord i sve izgleda poprilično idilično. Na jednom zavoju puca pogled na dolinu i koristimo stajalište za brzih par fotki. Uz nas staje bračni par iz Njemačke sa kojima smo pročaskali nekoliko minuta i koji se čude što radimo ovdje kada imamo tako lijepo more. Istina je odgovaramo, ali i ovo ima svojih posebnih čari. Na rastanku nas savjetuju da ako se kupamo obavezno to napravimo u fjordu, a ne u jezeru jer se jezera uglavnom pune iz glečera vrlo hladnom vodom. Uzeli smo to na znanje i krenuli dalje.

Mnogo cesta u Norveškoj jednostavno završava na obalama fjorodova i tu onda uskaču trajekti kao spas u komunikaciji između strmih obala. Vožnja od 15-20 minuta na drugu obalu ima i svoju cijenu tako da smo dobro pazili da ne pretjeramo vožnjom cestama u nigdje. Prva vožnja nas je stajala oko 180 kuna za kamper i pet osoba što je čisto prihvatljivo s obzirom da bi kod nas cijena vjerojatno bila duplo veća (Rab-Krk za jednu osobu i bicikl je preko 80kn!).

Kada sam si zamišljao Norveške fjordove nisam niti u snu mogao zamisliti da su ta brda toliko visoka i da je priroda na brdima takva kao da se nalaziš na 3000 metara nadmorske visine. Kako bi prešli iz jednog fjorda u drugi trebalo se popeti preko prijevoja. Prvo ulazimo u dolinu gdje nas dočekuje cijeli niz drvenih statua Trolova. Ovo je njihova cesta i ništa nas još nije upozoravalo na to što nas čeka. Stajemo na info punktu koji je ujedno i velika suvenirnica sa tisuću raznih trolova i skulpura. Cijene su popularne ;) U okolici se lijeno odmaraju ljame, a turisti u čudu gledaju našu registraciju. Kasnije shvaćamo da je večina ljudi bila tamo kao dio ekipe sa velikih brodova koji krstare okolo i valjda im je nepojmljivo da netko radi toliku kilometražu. Oni izađu iz broda, sjednu u bus i za pola sata su na lokaciji koju žele vidjeti. Ono što ne mogu doživjeti je spavanje na brdu okružen ovcama i idilom, ili izlazak i zalaz sunca na vrhu fjorda jer to je rezervirano za malo veće avanturiste.

Uspon cestom Trolova započinje vijugavom cestom kroz dolinu preko koje redovito šeću krave i ovce. Gotovo na samom kraju doline cesta se počinje penjati i dolazi se pred zid u kojem su napravljene strme uske serpentine. Na jednom mjestu cesta prelazi i ogromni slap, a most preko slapa je toliko uzak da auti koji silaze moraju čekati prvo da prođu oni koji se penju. Na cesti su i upozorenja da se ne staje na zavojima radi slikanja i uživanja u prirodi jer su česti odroni. Vozim našu krstaricu dužine 7,20m koja prolazi kroz sve zavoje bez problema i dolazimo do vrha prijevoja. Na vrhu se gradi novi turistički centar, a napravljena su i dva impresivna konzolna vidikovca na kojima mnogi ljudi koji se boje visine nemaju hrabrosti stajati uz ogradu jer je ispod njih provalija duboka nekoliko stotina metara. Uz laganu šetnju do vidikovaca izgradili smo nekoliko kamenih skulptura sreće, a i Jan je imao vatreno krštenje sklizanja po stijeni. Ako mi onda nije srce otišlo u petu nikada neće. Koliko god  upozorenja koje je Ivana govorila nekada zvuče pretjerana, ovaj puta imala je debelo za pravo. Srećom ništa se nije dogodilo osim zmazane odjeće i malo straha. Drugi puta nosim zamku i uže sa sobom za takve situacije.

Nalazili smo se na nadmorskoj visdini Sljemena, dakle oko tisuću metara n/v, a krajolik oko nas potpuno drugačiji. Šume nema, samo vrhovi planina, potoci, slapovi, jezerca i beskrajno puno kamenja. Ljudi masovno parkiraju kamperea ili postavljaju šatore. Gotovo nitko ovdje ne vozi po noći. I mi nailazimo na jedno zgodno ugibalište koje će poslužiti za prenočište. Pored nas buči slap nevjerojatno čudne boje, ali komarci u sumrak su nesnosni pa se povlačimo u kamper na večeru i spavanje. Razgledavati ćemo ujutro kada krećemo prema najljepšem norveškom fjordu Gairangeru.