Nazad u Švedsku i prema Norveškoj

Polarni krug u Rovaniemiu, odnosno iznad njega bila je najsjevernija točka našeg putovanja. Iako smo u početku planirali otići skroz do kraja tj. do Nord Kapa planovi su se promijenili. Ponajviše zbog nedostatka vremena. Odlazak na najsjeverniju točku Europe i nije bio tako nerealan. Bili smo u tom trenutku samo 600 i nešto kilometara udaljeni, ali odluka je ipak pala na Norvešku. Okrenuli smo kamper i krenuli prvo put juga pa na zapad. Cilj je bio ne ponoviti istu rutu dolaska do Finske pa smo nakon Lulee skrenuli u unutrašnjost Švedske. Prvo mjesto u tom dijelu putovanja bio je Alvsbyn. Prošli smo kroz njega u večernjim satima, a u mislima mi prolazi prvo juniorsko Svjetsko prvenstvo koje se ovdje održalo prije punih 20 godina. Sjećam se da je pobjednik išao 57 minuta klasiku, a ja sam bio u šumi punih 2h57 i trčao kao lud da stignem unutar tri sata, jer sam mislio da je to limit. Na cilju su osim organizatora još bili samo Karlo i Eva. Bilo je to jedno veliko skandinavsko iskustvo, a samo tjedan dana poslije na O-Ringenu sam ostvario jedan od svojih najboljih rezultata osvajanjem šestog mjesta u jednoj etapi. No ovaj puta Alvsbyn je ostao sa strane i kroz sumrak smo krenuli dalje. Vozimo nešto opreznije jer nam je bio dosta jedan susret sa skakajućim sobovima. Prije mjesta Arvidsjaura naišli smo na zgodno odmorište i odlučili tu prespavati.

Jutro je osvanulo pomalo kišovito, ali romantično. Oko nas prekrasni tereni, veliki boulderi, rijeka, borovnice, gljive. Sve u svemu prekrasno. Umivanje i pranje nogu obavili smo u rijeci. Nakon doručka krećemo prema gradu Arivdjauru u kojem obnavljamo zalihe benzina i kako se kasnije ispostavilo odlazimo u jedini špeceraj-shopping tijekom našeg boravka u Skandinaviji. Kupili smo samo jaja, Vasu, WC papir i neke sitnice. Grad za koji nikada prije nismo čuli pravo je malo remek dijelo arhitekture. Sva infrastruktura odiše elegancijom, a opet jednostavnošću bez pretencioznih glamuroznih mramornih i mesinganih detalja koji su obaveza kod nas. Prošetali smo malo kroz centar, pogledali crkvu i nastavili putovanje. Cesta za Ostersund krivuda prekrasnim šumama, a povremeno ima ravne dionice od nekoliko desetaka kilometara koje idu samo blago gore i dolje. Naišli smo i na dionicu od 20 km. makadama koja nije bila baš ugodna. No preživjeli smo i to. Na putu prolazimo i kroz mjesta poput Storumana za koje se zna da mu je ime poslužilo kao inspiracija u mjestima koje se spominju u filmu "Gospodar prstenova". Kilometri se nižu i prošli smo kroz stvarno prekrasne krajolike. 

U mjestu Vilhelmina protežemo noge i radimo malu šetnju kroz povijesno naselje u okolici crkve. Po prvi puta od kada smo u Švedskoj i komarci su se ukazali i nisu nam dali mira. Prolazimo i pored Ostersunda u kojem ne stajemo već se priključujemo na veću cestu i krećemo prema Norveškoj. Odjednom se ispred nas mijenja vizura i od blago valovitog terena, rekli bi gotovo ravnog pretvara se u brdoviti teren. Oko nas sve su veća brda, a pomalo iznenađujuće našli smo se i u Are-u, poznatom skijalištu Svjetskog kupa u alpskom skijanju i domu ponajbolje skijašice (nakon Janice) Anje Persson. Skijališta djeluju impresivno, a mi nastavljamo na zapad. Storlien je zadnje mjesto u Švedskoj prije granice sa Norveškom. Cesta ide po platou i pred nama je fantastičan prizor zalaska sunca. Nešto neopisivo lijepo. Nisam izdržao i morao sam to slikati unatoč tome što sam vozio. Tea nije bila baš presretna, ali također je uživala u tom trenutku, a s obzirom da je ostatak ekipe spavao nije bilo druge. Na granici nema žive duše. Iako Norveška nije u EU nekakvih granica i kontrola nema. Putovnice smo zadnji puta pokazali na Slovenskoj granici, a od onda smo bili u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj i Finskoj. Jedno ugodno iskustvo.

Odmah nakon granice stajemo i imamo susret sa neobičnom obitelji mješavine sobova i konja. Sobovi definitivno nisu bili, a nisu bili niti konji. Dan danas ostala je nedoumica o kojim životinjama se radilo. No i oni su bili iznenađeni nama koliko i mi njima. Nalazili smo se manje od stotinu kilometara od Trondheima i odlučili smo ipak odvoziti još taj komad. Noć je već pala, a to ovdje znači da je debelo iza ponoći i nismo uspjeli u našem naumu pronalaska naše ekipe. Trondheim je ipak malo prevelik za to. Prošli smo kroz grad koji je bio okićen zastavama WOC-a i WTOC-a i pokušali naći mirni kutak za spavanje. Nije bilo lako, ali na kraju je ispalo dobro. Na malom brdu iznad grada našli smo osamljeno parkiralište i tu proveli noć. Taj dan napravili smo gotovo tisuću kilometara i trebalo nam je dobrog odmora.