Prvo jutro u Norveškoj osvanulo je sunčano. Na parkiralištu na kojem smo bili već ranom zorom počeli su dolaziti auti sa jogerima, rolerima, šetačima, trkačima, raznim rekreativcima. Na njima se vidi da koriste super uvjete koje im daje poslodavac i da nakon jutarnjeg razgibavanja mogu otići pod tuš, svlačionicu i sl. u sklopu firme i onda nastaviti rad. U Finskoj postoje čak i teretane u sklopu posla, a najbitnije je upravo to da je poslodavcu bitan zadovoljan i spreman radnik sa puno energije i volje. Gotovo svugdje u Skandinaviji postoje odvojene biciklističke staze po kojima se može trčati ili rekreirati, voziti bicikl i sl., a da auto-manijaci ne mogu niti blizu staze. kod nas je doduše dijelom u Zagrebu iscrtana takva linija, ali tko od vozača to još poštuje pa je često glava u torbi zbog raznih manijaka.
I dok su tako naši susjedi već trčali mi smo doručkovali i jednog od njih priupitali točnu lokaciju centra gdje se održavaju kvalifikacije dugih staza. Planirali smo eventualno stići i na preciznu, ali s obzirom da su također startali ujutro, a za gledatelje nema baš nešto previše uzbuđenja, ipak smo se odlučili za trčanje. Informacija je bila dobra i stižemo nakon jednog sata vožnje u skijaški centar. Tamo prava ludnica. Stotine autiju, kampica, autobusa, gungula na cilju. Prijavljujemo se u dvije OPEN kategorije. Klinci u onu najkraću, a mi u drugu najdužu. Iznajmljujemo i EMIT ciglice i brzinskim spremanjem krećemo prema startu. Na start dolazimo debelo zadnji. Trake se polako raspremaju, ali organizator je još tamo, a i startne jedinice. Već sam put na start (cca.25 minuta) dao je naslutiti da nas čeka zanimljiv teren. Kada sam uzeo kartu prva pomisao je bila, to je to. To je prava Norveška karta. Teren je bio fantastičan. Močvarice, kamene ploče, stijene, mahovina, borovnice...sve za pet.
Nakon par tisuća kilometara provedenih za volanom baš mi je bio gušt ući u šumu sa kartom. Kao i uvijek u nordijskim zemljama bitno je biti koncentriran na kartu. Krenuo sam relativno oprezno i smješak se pojavio onog trenutka kada sam ugledao kontrolu upravo tamo gdje sam je i očekivao. Iznenađujuće je da su stupić sa EMITOM i zastavica razdvojeni, no to je manje bitno. Drugu KT također pronalazim bez problema i tu se malo noge oslobađaju te krećem nešto brže. Naravno to je urodilo greškicom na treću, ali brzo relociranje nije bio problem. Karta je super točna i ono što tražiš vrlo je vidljivo i na karti i na terenu. Slijedi serija dobrih kontrola pa dvije greške na 10. i 11. Tu je bila ona uobičajena situacija kada nalaziš brdo kontrola sa kodnim brojem blizu tvojeg, ali nikako da svoju napikneš. Otišlo je tu par minutica, ali ništa prestrašno. U šumi nema gotovo nikoga. Tu i tamo koji zalutali orijentacist. kraj trke ide brzo i efikasno i u ciljnu arenu utrčao sam nakon 62 minute. U cilju masa ljudi, a već se pripremao i start CRAFT kupa za elitne natjecatelje. Poslijepodne na istom terenu održane su kvalifikacije dugih staza na WOC-u. Pokušali smo saznati neke informacije o našima i pronaći ih, ali ništa od toga. Obilato koristimo i priliku za tuširanjem i to na opće iznenađenje toplom vodom u masovnim tuševima na livadi.
Kako nismo imali previše vremena krenuli smo prema Trondheimu u nadi da ćemo sresti barem ekipu iz precizne, ali i to je bio nemogući zadatak. Naš GPS je imao neki svoj put, parkiralište na kojem smo pretpostavili da bi mogli biti nije bilo njihova spavaona i na kraju smo se samo SMS-ali i zaželili si sreću u daljnjim aktivnostima. Dobra vijest je u tom trenutku bila da je Ivo treći nako prvog dana, a Hoki blizu medalje. Dakle šanse postoje i za medalju u Norveškoj.
Poslijepodnevna šetnja kroz Trondheim bila je vrlo lijepa. Grad je čist i slikovit sa puno zanimljivosti. Jasno sve je skupo, ali letimični pogled na izloge dao je naslutiti da bi se na rasprodajama čak i našlo nešto što si čovjek može priuštiti. Naš jedini shopping toga dana bile su startnine za trku, "bufice" WOC-a i hot-dog za Jana.
Trondheim slovi i za studentski grad pa se moglo osjetiti da nema previše ljudi na ulici jer sada nije sezona. Poznat je po jednom od najvećih orijentacijskih klubova, ali i po veličanstvenoj katedrali te šetnici uz obalu. Ima se šta za vidjeti. U centru grada praši se na koncertu rock-banda koji svira na centralnoj pozornici WOC-a. Nema baš previše gledatelja, ali muzika je iznenađujuće dobra. Po gradu je nažalost bilo i dosta radova pa su dijelovi izgledali kao i Zagreb ljeti ;). Obišli smo koliko smo mogli i vratili se na brdo za spavanje. Odluka je pala da drugi dan ne idemo opet u grad već krećemo prema fjordovima jugo-zapadno od Trondheima. Startnina za još jednu trku bila je malo previsoka. Sa iznajmljivanjem EMIT-a 150 kruna pa onda puta tri....
Nema komentara:
Objavi komentar