Več neko vrijeme Ivor nam nabija komplekse na treningu. Razvaljuje nas kako mu paše. Hoćeš na sprintevima, hoćeš na duge pruge, uvijek ima snage da ti odleprša, a ti ostaneš onako u mjestu ukopan kilometrima iza njega. Brz je nema šta. I danas nas je na dionicama propisno ostavljao. Čak niti taktučke prepreke na stazi nisu ga omele da na svakoj dionici bude 20 metara ispred svih. Jedina utjeha nam je bila da se morao više vraćati na startnu poziciju :)
Nakon dužeg vremena na dionicu trčanja krenuli smo od početka u solidnom ritmu. Ništa ubitačno, ali dovoljno brzo da smo na kraju ostali Ivor i ja sami. Kišica je lagano rominjala, a kilometri su se redali. I tako nakon sedam kilometara čujem neko neprepoznatljivo duboko disanje i vidim da mi pajdaš polagano posustaje. Doduše već nas je par puta na taj način dobio da bi u zadnjih pola kilometara iz prikrajka protrčao i ostavio nas u prašini, ali ovoga puta baš mi je nekako išao ritam. Još sam malo pojačao i za divno čudo nema njega. Na cilju Krešo gleda štopericu. Ajde nije loše za veterana ;), a junior je još negdje tamo iza. Utrčao je gotovo minutu kasnije, a kako se ispostavilo za pobjedu su bile zaslužne lazanje prije treninga koje su se nenadano odlučile da bi malo u više sfere njegova želuca. Slatka pobjeda ;) i dobar trening. Malo ganjanja uvijek dobro dođe za pozitivnu atmosferu.
Sutra via šuma i još jedan vikend sa tečajcima.
Nema komentara:
Objavi komentar