Iz fjordova preko drvenih crkvi u Oslo

Nekako su dva mjeseca trka preuzela primat u pisanju i ostao sam još dužan završiti ljetnu Odiseju po Skandinaviji. Zadnji post opisivao je dolazak u fjordove i obilazak Gairanger fjorda koji je pod Unescovom zaštitom.

Putovanje smo nastavili prema mjestu Grotli, odnosno Lom koji se nalaze  nekako na pola puta prema Lilehameru što je značilo povratak u untrašnjost Norveške. Napustili smo Gairanger fjord serpentinama i u jednom desnom zavoju primjetili ulaz u Reinheimen nacionalni park. Slijedilo je okretanje naše cestovne krstarice od 7,5 metara i povratak na zavoj i skretanje.  Reinheimen nacionalni park jedan je od najmlađih u Norveškoj (proglašen 2006.), ali je zato i jedan od najvećih i obuhvaća područje od oko 2000 kvadratnih kilometara. Pejzaž koji nam se ukazao sa slapovima, vegetacijom i prirodom je bio fantastičan. Čovjek bi ostao tamo ležati u mahovini iduća dva dana. Prošetali smo se idućih sat-dva tim dijelom i put pod noge.

Pred nama se izmjenjivao pejzaž visokih brda, divljih rijeka i pitomih livada u dolinama. Sve te to zove da staneš svakih par stotina metara. Nažalost tim tempom nebi stigli još danas nazad pa smo ipak morali malo ubrzati. Dolaskom u Lom po prvi puta se susrećemo i sa drvenim crkvama i ulazimo ponovno u civilizaciju. Mjesto kao iz Švicarskih Alpi, puno hotela, dućančića suvenirima, turista... Slijedi pauza, šetnja, klopica i nastavak putovanja. U Lomu napuštamo cestu prema Lilehameru i krećemo ponovno u smjeru fjordova tzv. Sognefjellsvegen - turističkom cestom preko jednog od najljepših planinskih prijelaza u Europi. Preko 100 kilometara vožnje cestom kojom staje dah (što od ljepote, što od zavoja :). Cesta prolazi još jednim nacionalnim parkom - Jotunnheimen nacionalnim parkom i na samom vrhu po prvi puta dolazimo i u kontakt sa snijegom. Palo je naravno jedno ljetno grudanje i šetnja okolnim stazama. Na našu žalost već je bio kraj dana i tu smo možda trebali prenoćiti. Vrag nam nije dao mira i krenuli smo dalje da dođemo što bliže našoj slijedećoj destinaciji. Ono što nismo znali je da nam slijedi dobrih sat vremena spuštanja na kojem su kočnice gotovo rekle zbogom. Dimilio se i pušilo iz njih, a nije pomagalo niti kočenje mašinom. No srećom sa prvim mrakom smo stigli u dolinu i pored obale samog fjorda našli mjesto za spavanje.

Na završetku zadnjeg posta iz Norveške napisao sam da je nastavak putovanja bio posvećen drvenim crkvama (Stavkirke - Stave church). Sve drvene crkve (osim jedne) koje postoje ili su postajale vezane su za norveško tlo. Putem smo naišli na nekoliko njih koje datiraju još iz prve polovice dvanaestog stoljeća što je svakako raritet s obzirom na cjelokupnu drvenu gradnju. Iako se svojim dimenzijama i  ukrasima ipak ne mogu uspoređivati sa srednje europskim katedralama  iz nekog gotičkog ili baroknog doba svojom arhitekturom savršeno se uklapaju u prirodu koja ih okružuje. 

Danas ih u Norveškoj ima 29 ili 28 prema nekim pisanjima, a svakako najpoznatija je ona u Urnesu koja je pod UNESCOVOM zaštitom. Za nju se vjeruje da je najstarija takva crkva izgrađena još 1130g. i od onda se nalazi na svom izvornom mjestu u jednom od rukavaca Sognefjorda, najvećeg fjorda u Norveškoj i drugog najvećeg na Svijetu poslije Scoreby Sunda na Grenlandu. Osobno crkva izvana izdaleka ne izgleda nekako da bi čovjek rekao vau, ali kada se pogleda izbliza i vide drveni reljefi na pročelju stvarno je nešto posebno. Zanimljivo je da je oko crkvenog prostora koji je opasan kamenim zidićom velika plantaža malina i to ne bilo kakvih malina. Maline su gotovo velike kao manje šljive tako da kada čovjek uzme par komada ima što za pojesti. Do same crkve dolazi se trajektom koji vozi petnaestak minuta, a nakon toga pješke ubrdo još daljnjih desetak minuta. Mi smo ostavili kamper na drugoj strani fjorda i cijelu priču izveli pješice. Na kraju se gotovo trčalo nazad na trajekt jer vozni red ne čeka turistički obilazak pa treba dobro gledati na sat ako čovjek ne želi izgubiti sat dva na čekanje. A nas je taj dan čekala opet poprilična vožnja. Blagodat kampera omogućila nam je brzi ručak po izlasku sa trajekta i planiranje povratka. Dani su gotovo iscurili i vrijeme je da krenemo u smjeru Švedske.

Ostatak fjordova morati ćemo obići nekom drugom prilikom. Pronašli smo cestu na kojoj ne moramo šest puta koristiti trajekt (već samo jednom) i podesili kompase prema jugoistoku. U mjestu Borgund nailazimo na još jednu drvenu crkvu koja je po mojoj procijeni puno impresivnija od one u Urnesu no eto UNESCO ima neka svoja pravila u kojima baš i nisam doma. Uz crkvu je izgrađen i fantastični muzej moderne arhitekture i postave. Stvarno je vrijedilo odvojiti vrijeme za taj dio obilaska. Kišica je opet rominjala, ali kabanice su u Skandinaviji ionako uvijek pri ruci.

Nakon Borgunda nastavljamo cestom E16 prema Oslu. U neko doba izmjenjujemo nekoliko poruka sa našom ekipom koja je krenula iz Trondheima. Oni su na cesti E6 koja ide usporedno sa nama, ali na razmaku od stotinjak kilometara. Nažalost sastanak u Oslu nismo uspijeli dogovoriti jer oni šibaju ravno za Zagreb, a mi ćemo ipak u lakšem tempu prema prijestolnici Norveške. Pokušavamo uz put obići još jednu crkvu koja nam je u vodiču i nakon nekog vremena traženja ju čak i nalazimo, ali nam nikako ne odgovara arhitektura. Gledamo, uspoređujemo i uočavamo da se radi o crkvi koja ima isti naziv kao onu koju smo tražili, ali je stotinjak kilometara razlike ;) No nema veze u mraku je sve slično, a i ova je dobro izgledala. Klince smo pospremili spavati, a mi smo potražili neko ugibalište na putu koje će biti odgovarajuće za dimenzije našeg vozila. Vidi se da se približavamo velikom gradu, sve je manje lijepih pejzaža, sve manje prilike za stajanja i kampiranja, a i WC-i su sve neuredniji. Na kraju nalazimo dobro mjesto i to sa toplom vodom, a li prije toga smo zapeli u nekoj prometnoj nesreći gdje je autobus sletio sa ceste. Srećom bio je prazan. Spavanje i drugi dan idemo put Osla.