Halmstad - mostovi Danske - Billund

Nakon gotovo 4000 prijeđenih kilometara bez autoputa evo nas opet krstarimo brzim cestama. Sve je manje vidikovaca i prirodnih ljepota radi kojih bi stajali uz put. Iako smo vozeći autoputom prolazili i uz neke veće gradove poput Goteborga za prvo veće stajanje u Švedskoj i rastezanje nogu odabrali smo Halmstad. Halmstad je grad čija povijest je starija od 700 godina i seže još u doba dok je bio pod Danskom vladavinom. Ima oko 60 000 stanovnika, a nama najpoznatiji stanovnik je političar Carl Bildt. Gradić je zgodan za pogledati i za prošetati njime. Ima lijepe parkove od kojih jedan nosi i ime po Picasu i naravno pun je skulptura. Kako je bio neradni dan dućani su  svi bili zatvoreni, a ljudi valjda svi u svojim kućama. Tek nekolicina se šetala okolicom.

Nastavak putovanja donio nam je ulazak u Dansku kopnenim putem, što je značilo da smo koristili arhitektonska i inženjerska čuda građevine nadaleko poznate mostove koji spajaju Dansku sa Švedskom i kontinentom. Vozeći se tim mostovima za ne povjerovati je koju razdaljinu su inženjeri uspjeli spojiti. Naravno mostovi se plaćaju i to "masno" pa je gotovo 100 eura završilo samo za užitak vožnje preko mosta.

Prolaskom Kopenhagena gužva na cesti je sve veća, kamiona kao u priči i praktično mi se ovaj dio vožnje uopće nije baš dojmio. Na opću radost najmlađeg dijela ekipe u kamperu slijedeće odredište bio je Billund. Za one koji ne znaju to je grad iz kojeg stižu najpoznatije kocke na svijetu, one pod nazivom Lego ;) Naravno Billund osim tvornice ima i zabavni park Legoland koji je meta milijuna turista iz cijelog Svijeta i naravno nas. U Billund smo stigli kasno navečer. Sva parkirališta bila su prazna, grad mrtav bez živog čovjeka. Čovjek bi rekao da ništa ne radi. Nakon kraće vožnje okolicom i pregledavanja terena te prikupljanja informacija o radnom vremenu odlazimo na parking za spavanje, pražnjenje otpadnih voda i sl.

Legoland

Na našu žalost jutro je osvanulo kišovito. Sitna kišica nije prestajala niti dok smo se uparkiravali na parking za goste parka. Nevjerojatan je bio broj već pristiglih vozila, a bilo je tek 9:00 ujutro. Kupovinu ulaznih karata obavili smo brzo i u roku keks našli se pred gomilom kockica. Raj za klince, ali i odrasle. Taktika da se prvo uputimo na najudaljenije atrakcije pokazala se kao pravi potez. Atrakcije na kojima se inače stvaraju redovi i po 15-20 minuta čekanja prolazili smo kao od šale, a da ne kažem da smo na neke išli i po tri puta.

Klinci su uživali, a jedino nismo pretjerano konzumirali vodene atrakcije i vodene topove jer je bilo dosta vode koja nas je polijevala odozgora s neba. Doduše pored svake takve atrakcije postoje i prava sušila za odjeću i obuću (koja se naravno plaćaju, ali postoje!).Od svih vožnji i ludosti koje postoje u parku nekako najdojmljiviji mi je bio podvodni svijet, odnosno akvarij. Vrijedilo ga je vidjeti.

Kod prvobitnog planiranja imali smo opciju odlaska u Berlin i u ZOO na povratku, ali s obzirom da smo se igrom slučaja našli koju tisuću kilometara zapadnije i ova opcije je bila dobra. Naravno u cijelom kompleksu neizostavni su i dućani sa kockicama i ovdje se stvarno može kupiti sve što čovjek poželi. Dan je prohujao neviđenom brzinom, čak se i kiša smilovala pa je prestala još prijepodne. Umorni i iscrpljeni vraćamo se na parking i dok drugi čore ja ubacujem u petu i pravac Njemačka. 

Idilične planinske cestice i prijevoje u potpunosti je zamjenio asfalt. Kazalja pokazuje 130km/h i šibamo prema Hrvatskoj. Prati nas prekrasan zalaz sunca i ulazak u Njemačku, zemlju autocesti. U noći prolazimo i Hamburg u kojem vidimo siluete gigantskih tankera i luku sa tisućama kontejnera. Dojmljiv prizor u suštoj suprotnosti sa protekla dva tjedna. Ne znam niti sam koliko sam vozio, ali po prvi puta nailazimo i na veći problem sa parkiranjem. Sva ugibališta su u potpunosti zakrčena kamionima i autima. Na jedno smo ušli i ostali smo zaglavljeni iza neke cisterne. Izvlačimo se ne baš popularnom metodom vožnje u rikverc na autoput kojim šibaju i po 200km/h. No srećom na slijedećem ugibalištu njihov HAK (ADAC) predvidio je očito ovakve probleme i na dio parkirališta postavljena je visinska rampa za kamione tako da smo se tu ušuljali i odspavali snom pravednika tu noć. 

Stigla i zadnja etapa našeg puta. Imali smo još nekih 24 sata za povratak u Zagreb. Računali smo to jutro cca. 800-900km i pogriješili :( Očito smo preskočili neku dionicu u računici, no nije bitno. U silnoj vožnji po autoputima odlučili smo da nam je pauza u Regensburgu, gradu pod UNESCOVOM zaštitom u kojem je lani bio i Alpe Jadran kup. Nažalost nismo tada iskoristili priliku za trku, pa smo to sada nadoknadili. Grad je lijep, a stručno oko profesionalca kaže malo  i precijenjen jer nije baš obnovljen po pravilima struke. Osobno ne vidim takve stvari jer nisam stručan u tome, ali da ima prekrasnu katedralu to stoji.

Konačno su i cijene u pekarnici i dućanima puno prihvatljivije nego u Skandinaviji i čovjek se osjeća nešto opuštenije kada ulazi u dućane i suvenirnice. Nismo se predugo zadržali, taman toliko da nam istekne parkirna karta, a da nam precizni Nijemac ne opali kaznu za prekoračenje od 5 minuta.

Ostatak večeri provodimo za volanom. Što smo bliže Hrvatskoj nekako je i teže voziti jer te ne puca više takav adrenalin, a tome je vjerojatno bio i uzrok od gotovo 1200 km pod kotačima toga dana. Pomalo nam fali i Ivek da se malo zamijenimo za volanom. No dobro, uparkirali smo se u kućno dvorište  u Zagrebu u jedan u noći. (pola kampera je virilo van iz dvorišta jer nije stao). Brojač kilometra rekao je 8260 km od dana kretanja. Mislim da se iduće jutro netko iznenadio kada je pogledao brojčanik na povratku vozila.

Šta reći nakon ovakvog putovanja? Bilo je prekrasno, ponovilo se još koji puta sa istom super ekipom i u istom dobrom raspoloženju. A da je ostalo stvari za vidjeti, je ostalo je... U tome i je draž svega.

I na kraju svega pogledajte dnevnik sa putovanja našeg prijatelja Luke Horvata koji je ove godine bio na Vihorovoj školi, a Norvešku je posjetio u isto vrijeme kada i mi (i još malo prije i poslije), ali na jedan potpuno drugačiji način. Duhovite i britke opaske fantastično se nadopunjuju na mentalitet Norvežana, osobne doživljaje i prirodno okruženje u kojem je boravio.