Prošao je i dugo očekivani vikend u Slavoniji i Baranji. Iako smo proveli tamo samo jednu noć imao sam osjećaj kao da smo bili barem tri-četiri dana. Organizatori su sa svoje strane napravili veliku stvar, a mi smo si još začinili trke dodatnim izletima. Danas smo mrtvi umorni, ali zadovoljni.
Put Slavonije i Branje krenulo nas je 18 iz kluba. Manje više smo se organizirano potrpali u aute u što većem broju kako bi smanjili troškove putovanja. Na prvu stanicu u Našice stigli smo već oko 09:30 što je bilo gotovo sati i pol prije predviđenog starta. Dovoljno vremena da se u miru spremimo i još odmaramo na livadi. Nažalost kako se vrijeme starta približavalo, tako je došla i informacija da start neće krenuti na vrijeme jer autobusi sa Skandinavcima još nisu stigli. Uslijedila je prva, pa druga odgoda po pola sata. Na kraju sve skupa sat i pol kasniji start. Organizator je išao na ruku ekipi, što je bilo vrlo uviđavno od njih, ali nama je to značilo trčanje po najvećem mogućem suncu. Kada je cijela priča konačno krenula imao sam osjećaj na svakom koraku da ti netko vrući zrak iz fena puše u usta. Disao sam kao parna lokomotiva, a na uzbrdicama se jedva vukao. Uz manje greške na samom početku već sam stigao Pongraca i do kraja trke se nisam uspio odlijepiti. Nekoliko manjih grešaka, ispravljanje putanje i konačno cilj.
U tom trenutku pojavio se konačno i drugi skandinavski bus tako da je za njih krenuo start iz početka. Kasnili su zato što su nakon par tisuća kilometara Schengena zaboravili da postoje granice i jednostavno su pokupili brklju na Hrvatskoj granici. Možete si zamisliti čuđenje naših policajaca i carinika kada je autobus pun vetarana probiao granicu :))). Ekipa je došla direktno sa Svjetskog veteranskog prvenstva i naši klinci (juniori i juniorke) trebali su biti tamo da vide sa koliko žara i želje nastupaju ti veterani. Fantastično je bilo vidjeti "djedice" i "bakice" od 70 i više godina kako oblače kopačke i trče na start. Ništa manje nisu trčali niti po stazi, a kada pogledaš fizionomiju tijela vidiš da su cijeli život u sportu. Kamo sreće zdravlja i novaca pa da sa 80 i nešto godina putuješ okolo po svijetu sa ekipom i trčiš trke. Voditelj te ekipe bio je Jorgen Martensson sa kojim smo i dogovarali ovo gostovanje prije godinu dana. Za one koji ne poznaju ime, on je jedna od legendi švedske orijentacijske scene, višestruki Svjetski prvak još tamo osamdesetih i početkom devedesetih. Naravno da je pobijedio i na trci u Našicama. Svaka čast.
Ništa manje bitno nije da je na trci bio i naš član Krešimir Žagar koji je ujedno i gradonačelnik Našica. Ne samo da je bio na trci, već je i trčao i osvojio drugo mjesto u M35. Eh, da ima još gradonačelnika orijentacista.
Ništa manje bitno nije da je na trci bio i naš član Krešimir Žagar koji je ujedno i gradonačelnik Našica. Ne samo da je bio na trci, već je i trčao i osvojio drugo mjesto u M35. Eh, da ima još gradonačelnika orijentacista.
Sve skupa se malo odugovuklo i dovelo je organizatore u nezgodnu poziciju jer je trebalo sve preseliti u 60-tak kilometara udaljeni Beli Manastir na drugu sprint utrku. Kako je red da na proglašenju ostaneš čestitati pobjednicima, a pogotovo ako si i osvajač medalje jer time odaješ na neki način počast i onima koji su se trudili uz tebe na stazi, ostali smo do kraja i iz Našica krenuli tek oko 18:00 sati. Već tada smo imali informaciju da se poslijepodnevna trka pomiče za barem pola sata, tako da nije bilo panike. U Belom Manastiru Nikola i Sove su već otvorili dvoranu i pripremili madrace za spavanje. Dvorana je bila klimatizirana tako da su uvjeti bili fantastični. Kole je postavljao kontrole i u principu se još samo čekalo Duha i Vladeka da dođu sa računalima da trka može krenuti. Krenuli smo sa startom u osam navečer i onima koji sustartali malo kasnije, a nisu letili po stazi na kraju je već pao mrak. No to nije nikome smetalo. Atmosfera dobra i na cilju svi sjede po vrućem igralištu i diskutiraju varijante. Trka po gradu je definitivno uspijela. Sa trčanjem nisam imao nikakvih problema, ali sa disanjem nikako na zelenu granu. Prevrući zrak kao da koći pluća da udahnu. Trčim uglavnom bez greške osim na kontroli "varalici". Na samo desetak metara jedna od druge KT 45 i 55, a ispred moje kontrole još i sparkiran auto. Srećom uvijek provjeravam brojeve tako da primjećujem grešku i u padu kod okreta uočavam svoju kontrolu. Na čuđenje prolaznika i "žive" kontrole nastavljam dalje. Pred kraj staze još jedna slična "varalica", ali na njoj gubim samo sekundu-dvije. U cilju čekam Edija (pobjednik jutarnje utrke) koji je startao četri minute iza mene i on utrčava već za manje od dvije minute. Prva pomisao je da nas je razvalio, ali ja nisam mogao puno bolje. Zajednički proučavamo varijante i ne slaže nam se kraj staze i onda uočavamo da je uzeo kartu od M35. Šteta, no događa se. Najbrži poslijepodne bio je Vedran. Definitivno nemam tu brzinu. Proglašenje je bilo noćno i neki klinci su već bili u piđamama kada je počelo tako da su i na postolje došli prigodno obućeni. Klinci su otišli spavati, a mi malo stariji u šetnju do centra na sladoled, limunadu...
Noć je protekla začuđujuće mirno i ugodno za spavanje u dvorani. Naspavao sam se kao top. Već ujutro su temperature van dvorane bile visoke i znali smo da nas čeka teška utrka. Srećom mjesto okupljanja bilo je u šumi tako da su nas krošnje drveća štitile od sunca. Organizator je dodatno postavio još dva šatora sa stolovima, veliku cisternu sa vodom, sokove i pivu u hladnjaku po promotivnim cijenama. Ma svaka čast za organizaciju. Sama trka protekla je u preživljavanju sunčanog udara (+38). Nakon početne greške na prvu kontrolu na koju sam izgubio oko minute ostatak staze biram varijante što je više moguće po putevima i to i uspijevam provesti. Nažalost umor od dva sprinta i sunce su učinili svoje i imam osjećaj da se vučem kao magla. Nizbrdo još nekako, a uzbrdo nikako. Malo nade u dobar plasman dao mi je Iskra kada sam ga stigao osam minuta, ali onda smo se zavrtili na 8.KT oko jednog grma koji nije na karti i izgubili još minutu. Uz put susrećem natjecatelje koji su svi vidno iscpljeni. Znao sam i da će kasniji starteri imati prednost jer visoka trava na livadama u kasnijoj fazi kada se stvore putići daje puno veću brzinu. Tako je i bilo, Matjaž, Vedran i Tome su startali iza i ostvarili su najbrža vremena. Dodatno tome Matjaž i Tomica su ipak bili malo svježiji od ostatka ekipe koji je dan prije trčao dvije trke. Po meni od seniora najbolji je ovog vikenda bio Vedran koji je pokupio komplet medalji, zlato i broncu na sprintevima i srebro na srednjim stazama.
Kod djevojaka tri trke, tri pobjednice. Prvu trku u Našicama dobila je Vinka, drugu utrku u Belom Manastiru Nikolina, a treću i naslov prvakinje Hrvatske Ivana. Ivana je ovom pobjedom ujedno i jedina koja je uspjela obraniti titulu prvakinje u jedoj od disciplina od prošle godine, a nastavila se i tradicija da su sve tri pojedinačne discipline otišle različitim pobjednicama (sprint Vinka, Srednje Ivana, duge Sonja). Doduše jedino je Ivana ove godina pobijedila i u štafeti sa Sanjom pa ima dvije titule. Koliko su cure ujednačene trebalo bi ih barem četiri poslati na WOC umjesto dečki. Zašto ne bi po prvi puta neka ekipa imala samo ženske predstavnice :))
Nikola i OK "Sova" stvarno su si dali truda oko organizacije i u suradnji sa tehničkim dijelom koji je odradio OK "Međimurje" napravili su trke dostoje prvenstva Hrvatske i kupa Hrvatske. Konačno je i nagradni fond za prvenstvo izgledao kako treba i opravdao je odluku o povećanju startnine za prvenstva.
Sve skupa svima koji su sudjelovali u organizaciji jedna velika petica. Bilo je nešto manjih propusta, ali oni nisu bitni jer vjerujem da su se svi koji su se odlučili uputiti u Slavoniju i Baranju dobro proveli. Šteta je samo da nije bilo više Hrvata, ali to je definitivno pitanje termina natjecanja. Nadam se da će iduće godine trka ipak biti u proljetnom dijelu tako da nas još više dođe i pognemo razvoj našeg sporta i u ovom podneblju, a poznavajući gostoprimstvo ovog kraja sve skupa može biti samo još bolje. Ako padne i nova karta nekog lijepog šumskog područja biti će to prava uživancija.
Većina natjecatelja nakon proglašenja otišla je kući, a mi smo si dali još malo vremena i kada smo već tu otišli smo vidjeti Kopački rit, dvorac Tikveš i Osijek. Svaka od tih lokacija posebna je po nečemu i vrijedilo ju je vidjeti.
Ulaz u park prirode Kopački rit napravljen je kako i treba biti. U stilu, nenametljivo, sa slamnatim krovima i informativnim centrom. Poučna staza kojom smo se šetali je lijepa, ali ako žele napraviti od toga turističku atrakciju onda treba to malo sve skupa dići na viši nivo. Koji koš za smeće ne bi škodio uz put, a radno vrijeme barem u ljetnim mjesecima trebalo bi biti mnogo duže.
Ulaz u park prirode Kopački rit napravljen je kako i treba biti. U stilu, nenametljivo, sa slamnatim krovima i informativnim centrom. Poučna staza kojom smo se šetali je lijepa, ali ako žele napraviti od toga turističku atrakciju onda treba to malo sve skupa dići na viši nivo. Koji koš za smeće ne bi škodio uz put, a radno vrijeme barem u ljetnim mjesecima trebalo bi biti mnogo duže.
Dvorac Tikveš posebna je priča. Vožnja kroz park prirode do dvorca ide uz sam rub močvare i vjerojatno da uz više vremena čovjek može i puno više vidjeti. Veliko je to područje i stvarno posebno. Oko dvorca nema ničega, nekoliko divljih nadogradnji i tišina te prekrasne ležaljke za odmor na livadi i lijepi park.
Put nastavljamo prema Osijeku u kojem se šećemo kroz tvrđu, odlazimo na obalu Drave i kasnije u sam centar grada na glavni trg sa poznatom fontanom te Katedralom. Lijepa i ugodna šetnja završila je "zdravom" hranom u Mc Donaldsu i povratkom u Zagreb oko 23 sata. Lijepi vikend koji svakako treba ponoviti.
Fotogalerija
Karte i rezultati u danima koje slijede.
Nema komentara:
Objavi komentar