Put, putujem

Jučer me humanitarni koncert u čast Sandre Paović naveo na razmišljanje na koji način žive sportaši. Vrhunski i rekreativni sport iziskuje stalne migracije, pakiranja i spavanja po raznim hotelima, domovima i sl. Ono najgore u svemu je upravo vožnja na sve silne trke koje se odvijaju u jednoj sezoni. Dolasci na same trke obično su još nekako u redu, ali odlasci znaju biti prava muka za vozače. Nakon cijelog dana na trci, sjedaš za volan i voziš koliko treba da stigneš kući na vrijeme.

Sandra Paović umalo je ostala bez života na jednom takvom putovanju. Ne tako davno naša reprezentacija je nakon cijelog dana vožnje u Švedskoj sletila sa ceste jer je vozač zaspao. Srećom nikome nije bilo ništa. Kada bolje razmislim pa se sjetim vožnje do granice Portugala ili Finske koje sam odradio, nekako mi se čini da danas možda ne bi na taj način putovao. Zanimljivo je da mi je relacija Zagreb- Varšava - Estonija na kojoj smo prevalili preko 2000 kilometara u jednom smjeru ostala u sjećanju kao jedna od ne tako traumatičnih. Ne znam da li je to zbog dobrog suvozača (Iskra) ili ekipe u kombiju. Znam da smo Litvu i Latviju prevozili u jednom dahu, a i dobar dio Estonije. Vjerojatno je sve bilo lakše zbog dnevne vožnje. Po noći smo vozili stvarno minimalno.
Jedna od težih vožnji bila je svakako Zagreb - Rim sa kretanjem u sumrak i dolaskom u Rim rano ujutro. Vozio sam sam cijelu noć, a visoka delegacija u kombiju je uglavnom spavala. Čak sam i navigaciju radio uglavnom sam. Svakako među najljepše vožnje spada pređenih 5000 kilometara po zapadnoj Americi i njihovim nacionalnim parkovima.

Velika je odgovornost na vozaču i stvarno svaka čast onome koji se prihvati volana nakon trke i vozi duge relacije. Nakon nekih dugih staza nije jednostavno od Samobora do Zagreba doći, a kamoli recimo iz Dresdena ili Brussela.

Sportaši su nažalost prisiljeni na takav način života i na neki način stalno imaju glavu u torbi na putovanjima. Čovjek može paziti, ali ni to nije garancija da je siguran.