12 veljače 2010

Jutarnje razgibavanje

7 sati i ponešto minuta. Snijeg više ne pada, ali ga zato ima po svuda. Ljudi se polako spremaju na posao. Na licima im je umor od silnog lopatanja zadnjih dana. Prognoza kaže poslijepodne ide još jedan val snijega. Ne budi lijen stavih šlapice na noge, vozim dijete u školu i prije posla već gazim po dubokom snijegu u šumi.
Tu i tamo naiđeš na ponekog šetača četveronožnih ljubimaca, ali inače samo snijeg,  a rijetko i ponešto leda. Kombinacija trčanja po putu i po šumi dosta iscrpljuje pogotovo kada imaš u nogama trening od srijede kada smo dobro dugačku dionicu odvalili po pršiću. No na sveopći gušt odvalio sam još jedan trening i to u teškim uvjetima za noge, a u prekrasnim uvjetima za glavu i um. rekli bi trening koji istovremeno odmara i umara upravo na mjestima gdje to treba i raditi. Čak bi i Krešo bio ponosan na nas. Malo bi se ljutio jer nismo odradili istezanje, ali tika-taka je radila neumorno i trebalo je još na posao doći na vrijeme. Budem sutra obečajem :). Sutra navodno dolaze i neke palačinke na trening pa se moramo dobro izmučiti kako bi zavrijedili ono što nam slijedi.

U nedjelju idemo put Samobora. 300 klinaca rezerviralo je svoje startno vrijeme na Srakotrku. Sezona ove godine dakle kreće po snijegu i otvaraju je oni najmlađi. Tako i treba. Još je mjesec dana i do Crvenkapice. Obećajemo da će trka ići u opuštenoj atmosferi kao i lanjskih godina. Bude neka štafeta, a koncept ćemo smisliti ovih dana.
Idući tjedan ide i proglašenje Kupova Hrvatske za 2008. i 2009. Detalje potražite na Vihorovim stranicama. Jučer nam se javio i Gamba koji je krstario Rumunjskom i tamo posjetio poprište JWOC-a iz 1996. Već je prošlo 14 godina od onda. Kada pogledaš slikicu iz tih dana vidiš klince koji su radili svakakve nepodopštine, a danas su to majke i očevi sa dvoje-troje djece koji već dolaze na dječje trke. Uf, kako vrijeme ide.

11 veljače 2010

Igmanski marš

Kao što sam i najavljivao jučer je bio dan za trening. I kakav je to trening bio. Dok su se ljudi u ljetnim gumama klizali po cestama i skidali sve po spisku snijegu, mi smo bez problema došli na mjesto okupljanja. Šest upornih ovaj puta nije bilo u društvu labudova, ali zato je pohodilo pravi Igmanski marš. Odustali smo od vježbi snage jer je snijeg bio dovoljan faktor snage pa je tako palo desetak kilometara čiste uživancije. Mjestimice smo propadali u snijeg i više od 30 cm što je za snagu pravo ludilo. O idili da ne pričam.

Najljepši trenutak treninga je kada smo Vlado i ja došli na dio gdje nije uopće bilo tragova. Friška osvjetljena površina snijega i gušt probijanja prvih tragova. Zbog ovakvih treninga vrijedi trenirati jer se oni ne mogu opisati već ih jednostavno treba doživjeti. Sa sjeverne strane nasipa dobrano je brijao vjetar, ali su nanosi bili daleko manji od južne strane i lakše se trčalo. Iznenadio me u stvari i popriličan broj ljudi koji su se grudali, šetali, sanjkali se unatoč besmislenim upozorenjima na radiju da se ne ide van ako se ne mora. Padne malo snijega ili dve kapi kiše i komentatori odmah stvaraju famu kataklizme umjesto da ljude potiču da se odu prošetati bez obzira na uvjete koji vladaju.

Isprabao sam i nove šlapice za trčanje, bolje rečeno kopačke. Nakon treninga noga topla i suha, nisam se poskliznuo niti jednom, a lagana i udobna. Pravo savršenstvo. Investicija se isplatila.

10 veljače 2010

Snijeg naš svakodnevni

Snijeg opet pada. Moram priznati da volim kada pada bez obzira na kaos koji stvori u gradu. Još kada uspiješ otići u šumu po tom vremenu nema većeg gušta. Nadam se da ću i to uspijeti ovih dana. Danas bi trebao biti i trening. Za sada ide, a ako baš bude neka mećava budemo objavili na stranicama treninga da li se otkazuje. Neka od nadojmljivijih i najljepših skijanja upravo su bila po mećavi i dubokom snijegu. Ako si dobro obućen i opremljen nema problema za boravak u zimskim uvjetima.

Sve ovo podsjetilo me na dnevnik Bosanca u Kanadi (kojoj trenutačno fali snijega i za Olimpijske igre ga dovoze kamionima).


  • 12.8.
Uselili smo u našu novu kuću u Kanadi. Tako sam uzbuđen. Ovdje je jako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva čekam da ih vidim prekrivene snijegom.
  • 14.10.
Kanada. To je najljepša zemlja na svijetu. Lišće je poprimilo sve one nijanse žute i narančaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo mora biti raj.Volim Kanadu.
  • 11.11.
Dan sjećanja (kanadski državni praznik). Lov na jelene će početi uskoro. Ne mogu zamisliti da netko može ubiti tako divnu životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno.
  • 2.12
Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve prekriveno bijelim prekrivačem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo van, očistili stepenište i prilazni put, a onda se grudali (ja pobijedio). Kad je prošla ralica morali smo ponovo očistiti kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.
  • 12.12
Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena ralica.
  • 22.12
Ovo je bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun s ralicom kao da se krije iza ugla i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak!!!
  • 26.12
Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi ralicu, ubit ću ga!!! Mater im jebem što ne posipaju malo više soli po cesti pa da se to bijelo govno otopi?
  • 27.12
Noćas opet snijeg. Ne izlazim već tri dana. Samo što čistim snijeg kad god prođe ralica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavio u brdu snijega ispred kapije, a i hladno je. Kažu da će noćas pasti novih 30 cm tih govana.
  • 28.12
Prognoza je bila loša. Palo je pola metra!!! Ako ovako nastavi, neće se otopiti do ljeta. Ralica se zaglavila i taj šupak došao je kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam već slomio šest lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nabio i zamalo sam mu je slomio o glavu.
  • 4.1
Napokon izašao iz kuće. Otišao do prodavaonice da kupim nešto hrane i kad se vraćao udario kolima jelena. 3000$ štete na kolima. Te jebene nemani trebaju biti ubijene. Svugdje ih ima. Što ih lovci ne pobiše jesenas...
  • 3.3
Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerojatno koliko su zahrđala od jebene soli što ju posipaju svuda.

08 veljače 2010

Kreće sezona

Sezonu u Hrvatskoj tradicionalno otvaraju klinci. Srakotrk u Samoboru okupi i preko 300 najmlađih. Projekt koji je pokrenuo Vihor prije par godina prepustili smo Japetiću koji to sa uspjehom odrađuje. Doduše brojka od 300 startova predstavlja već veliki zahtjev za organizaciju. Nažalost prošle godine staza je bila gotovo identična kao godinu prije pa su klinci "orijentacisti" bili možda malo i razočarani. No krafne na kraju sve spašavaju. Osobno s obzirom na Fašnik koji se održava istovremeno čak je i prevelika gužva. No svakako treba podržati Srakotrk i treba ga iskoristiti za promociju našeg sporta.
Broj prijava za Lipicu narasao je već na 130 tako da će prva velika trka privući zasigurno preko 500-600 natjecatelja. Tko misli ići neka se stvarno požuri jer su smještajni kapaciteti dosta limitirani (barem oni jeftiniji).

Jeste li trenirali u subotu? padao je snijeg i puhao je neugodni hladan vjetar. Staza natopljena vodom, noge nekako teške. Čekam bolje vrijeme za više treninga pa će i ove sitne boljke prestati Odradio sam piramidu pod budnim smrznutim okom Kreše, ali nije išlo kao tjedan prije. Doduše uspio sam nakon 8km zadnjih 400 spustiti ispod 1'20'', ali daleko je to još od nekog zadovoljstva. Sjećam se dana kada sam 400 išao ispod 59'', a 1000 ispod 3 minute. no dobro to je bilo prije XX godina.

Neki dan stigao je jedan komentar kako previše pritišćemo klince da ne treniraju, a da je Savez taj koji je kriv da klinci ne treniraju!!!??? Da ne budem grub to je totalni pucanj u prazno. Treniraš radi sebe i svog gušta, a ne radi nekog u Savezu, radi izbornika ili trenera. Oni su tu da ti pomognu kada treba, ali ti si taj koji mora odraditi trening, koji mora vući za rukav, tražiti nove načine treniranja kako bi poboljšao vlastitu fizičku spremu. Treniranje radi nekoga drugoga nikada nije vodilo dugoročno nekom boljitku. Ako je moj cilj nastup na Svjetskom prvenstvu ili poboljšanje rezultata u Kupu onda sam ja taj koji će marljivo trenirati i po snijegu i po kiši, a nitko me neće gladiti po guzi daj molim te odi malo trčati, budeš možda u repku upao...Ako si dobar oni koji trebaju to će vidjeti i prepoznati. Ako nakon 60km Cresa imaš osmjeh na licu znaš da si trenirao zbog nečeg što ti je bio gušt i što ćeš željeti ponoviti bez obzira na znoj i muku koju si prošao.

05 veljače 2010

Smjeha i igara

Da nema Milivoja Luleka i S. Marekovicha život bi bio pomalo prazan za nevjerojatan humor koji oni prenose kroz medije. Prvi je pozicioniran na radiju i uvijek se pitam od kuda crpi ideje za originalnost šala koje izvodi. Danas ujutro sam se stvarno od srca nasmijao kada je nazvao Therme Olimia i pokušao kupiti Thermo čarape koje se tamo proizvode. Nedavno se javio i na natječaj za instruktora golfa kao dugogodišnji vozač istoimenog auta... Svako malo me oduševi i razvedri dan.
Uz Milivoja Luleka eterom vlada i Luka Bulić čiji pjevački uradci su stvarno fenomenalni. Trebao bi izdati kompilacijski CD iako su pjesme koje radi često pjesme trenutka i onoga aktualnog što se događa oko nas. Ne znam da li ste čuli "Zeku i potočića" na 100 načina ili  "Kako je U2 došao u naš grad". Ako niste snađite se. Ovo nije reklama za "Antenu- Zagreb" koja dobro radi iako povremeno imam osječaj da u studiju imaju samo dva CD-a hitova i to puštaju svaki dan iznova, nego ovi dečki su stvarno zavrijedili par redaka za smjeh koji nam pružaju.

S druge strane naš veliki prijatelj i orijentacist s potpisom (S.Marekovich) potpisuje niz fotomontaža koje se mogu svrstati uz bok najboljim svjetskim "montažerima". Naravno njegovi plakati i slike vezane su za domaću tematiku, ponajviše za politiku, estradu i javni život Hrvata. Od nikoga ništa ne traži i nitko nije imun na njega. Zato pazite šta radite jer ćete jednog dana možda postati slavni putem montaža koje on slaže. Ako imate pristup Facebooku-u obavezno bacite pogled na "Smješnu stranu politike i estrade". Nasmijati ćete se od srca.

Nažalost na televiziji sve rijeđe viđamo serije poput "Prijatelja" ili "Crne guje". Nestali su i "Političari novog kova". Sliku malo popravlja "Naša mala klinika", ali sve je to mršavo. Gledamo samo neke sapunice, pucačine i serije koje spadaju pod "parential gudiance".

I zato za kraj dečki prst gore i samo naprijed. Veselimo se slijedećim uradcima.

03 veljače 2010

Nas 6 i njih 29

Po brojci bi se reklo da nas je bilo stvarno puno na treningu. Sve zajedno 35, novi rekord :)

Nakon što smo se lagano zagrijali po nasipu Krešo je skrenuo prema obalama jezera, a za nas iskusnije to je značilo samo jedno. Brzi pogled kolika je razina vode u jezeru i koliko puta treba do nje stići. Naravno voda je bila nisko kao nikada do sada što je značilo da nam slijede duuuga ubrzanja. Nas 6 s jedne strane jezera i njih 29 u jezeru. Izmjenjivali smo poglede i gledali jedne druge šta radimo. Njih 29 zbunjeno je gledalo šta mi trčkaramo gore-dole po obali, a nas 6 je proučavalo njih 29 kako se stisnulo na malom komadu jezera koji nije bio zaleđen doslovce nama pod nosom. Da, njih 29 su bili prekrasni labudi, a nas šest je nas šest standardnih koji smo tamo po kiši i ledu, po snijegu i suncu. Skačemo, trčimo, oponašamo povremeno marince, a povremeno pretrčavamo nasip s jedne strane na drugu.
Bio je to jedan zgodan trening po ugodnoj temperaturi. Za promjenu nije bilo zima, ali je zato bilo blatno. U subotu nastavljamo po planu. Slijedi promjena u koncepciji treninga što nažalost za mene znači da neke vježbe neću moći odraditi jer ruka ne ide na bolje. No to ne znači da ne mogu trčati. Sa toplijim danima valjda će se povećati i broj onih koji žele trčati. Željno ih isčekujemo. Barem da izjednačimo brojku 29 pa da se ravnopravno gledamo.

Fotoaparat u mirovini


Već neko vrijeme bavim se mišlju da investiram u pravi foaparat sa kojim bi mogao raditi fotografije malo bolje kvalitete. Kada čovjek pogleda fotke koje naprave Karlo ili Ivo odmah može vidjeti da se radi o kvalitetnoj optici koju sa kompaktnim aparatima ne možemo dobiti. oni koji imaju SLR aparate znaju da je to na neki način i rupa bez dna. Što se više udubiš u fotografiju to te više kopka da kupiš različite objektive. Vrijednost aparata upravo je u objektivu koji je na njemu. Fotografi puno češće mijenjaju kučišta od samih objektiva. Kada bi gledali neki rang cijena onda je početak solidne "mašine" na nekih 6000kn. Puno. Iskusniji kažu da bi trebalo proučiti malo oglasnike i da će se već za pola cijene dobiti jednako kvalitetan rabljeni aparat.

Česta greška kod amatera je percepcija kvalitete kroz nabrijanost aparata u pixelima, pa su tako najbolji aparati sa najviše pixela. NAravno to nije tako. Nama običnim smrtnicima i 10 megapixela je uvrh glave.

U zadnjih desetak godina imao sam priliku slikati sa raznim aparatima i naprosto uživao u tome kada u ruci imaš visokokvalitetni aparat. S druge strane najbolje slike odradio sam sa malim kompaktnim aparatima koji su mi bili stalno pri ruci. Prvi takav aparat IxusI doslovce sam mogao izgubiti u džepu koliko je bio sitan, ali zato je slikao tamo gdje SLR aparati mogu doći uz tešku muku. Njegov nasljednik bio je u Sinajskoj pustinji, češkim i mađarskim šumama. Smrzavao se po talijanskim Dolomitima, a bome se kupao i u Darkićevom gulašu na Kumipeti. Aparat je preživio sve i svašta da bi na kraju izdahnuo ove zime kada smo po dubokom snijegu skijali i istovremeno slikali. Napravili smo sigurno preko deset tisuća fotografija sa njime. Popravak aparata na kraju se nije isplatio. Dijagnoza je da je vrijednost popravka veća od vrijednosti aparata. Nasljednika još nisam odredio, ali s obzirom da bez aparata jednostavno ne idemo nikamo uskoro očekujem obnovu. Izbor je ogroman i sigurno je samo da i ovaj puta nećemo investirati u veliki aparat. Zahtjevi su veliki jer su i iskušenja velika. Trčanje po šumi, spuštanje i penjanje po stijenama, vožnja kajaka i eventualno neko kupanje, nenadani padovi...

Doduše imam jednog takvog analognog doma kojeg smo kupili tamo negdje u okolici Sharm El Sheika. Ispucali smo sa njime jedan film i to pod vodom. Iako slike nisu bile visokokvalitetne s obzirom na to kako izgleda još su dobro i ispale. Na njemu je apsoultno sve plastično, pa i objektiv. Vrijedio je svake kune koju smo dali za njega jer ono što Crveno more pruža ispod povšine treba doživjeti.

Eto ako kupujete kakav fotoaparat prvo razlučite što želite od tog aparata, gdje ćete ga nositi i koliko ste spremni izdvojiti. Nakon toga malo će se suziti izbor. U principu ako kupite aparat koji vama najbolje služi to je onaj koji i najviše vrijedi. Najvažnija stvar je da u njega stavite karticu i napunjene baterije.