13 rujna 2010

Nije išlo

U subotu smo se dokoturali u Lokve i to bi u principu bilo to od svega. umor i dekoncentracija učinili su svoje. I dok su se Iskra i Karlo borili za što bolju poziciju ja sam na kraju da prostite "us.. motku". Krenulo je u stvari dosta solidno. Nakon dvije izmjene bili smo peti sa nevelikim zaostatkom za Vedranom i Nikolom. Već prema trećoj kontroli uočavam Vedrana, a na četvrtoj prestižem i Nikolu. Na petoj je sve otišlo kamo nije trebalo. prvo sam naletio na Nikolinu kontrolu, da bi kasnije naišao i na Vedranovu. oboje štancaju svoje kontrole, a moje nema. nisam se tamo jednostavno sastao sa visinama jaraka i potrajalo je par minuta dok to nisam apsolvirao. Slijedi par brzih kontrola bez problema, ali sa dosta zelenjave i brda. Dvojac je imao očito dovoljnu prednost da ih nigdje više nisam niti vidio, niti čuo. Kontrolu prije prolazne kontrole čujem navijanje sa cilja i bilo mi je jasno da se više ništa ne da napraviti. Na toj kontroli sam još proveo neko vrijeme i onda do cilja bez grešaka, ali sa puno manje motivacije. Japetić je očekivano bio prvi, Ris drugi, a Bjelovar treći. Na kraju sam na brzinu otišao sa trke još u Karlovac i zaboravio isprazniti čip. Debakl.

Cure koje su trčale krnju štafetu sa dvije izmjene također nisu imale svoj dan. Nevija je već na početku imala susret sa osama što ju je potpuno izbacilo iz takta te je uslijedilo nekoliko grešaka. Izmjenjuje treća iza cura iz Risa i Sanje koja je dostojno branila boje kluba. Ivana je imala sličnu situaciju kao i ja u šumi, ali eto pad koncentracije, umor i to je to. Srećom Petra se izborila za broncu druge Vihorove štafete. I dalje sam mišljenja da je jedina prava štafeta ona sa tri izmjene, ako ništa drugo barem u seniorskim kategorijama.

Sve u svemu bio je to jedan od onih dana kada ti ne ide. Razloga je više, a ponajviše umor od svakodnevnog crtanja i reambulacije karte. Ne može se glavom kroz zid. Točno mogu primjetiti kada dođeš na trku odmoran i svjež, a kada ti fali sna i odmora. 

Što se same trke tiče zanimljiva je bila koncepcija sa dvije prolazne kontrole, pa još poluotvoreni teren na kojem se u principu vidio još jedan prolaz u daljini. Ono što mi se nije dopalo su gustiši u uvalama u koje kada upadneš možeš izgubiti cijelu vječnost ili ako kojim slučajem napikneš neki prolaz možeš profitirati debelo. 
No sve skupa bila je jedna zanimljiva štafeta. Šteta samo da nije bilo još više ljudi.

10 rujna 2010

Lista pokrovitelja trke se proširuje

Kako to obično biva u danima pred trku gužva je sve veća i sve je manje vremena za obaviti sve šta treba. No dobra vijest je da je trka naišla na plodno tlo i Karlovac je prepoznao nešto novo u svom gradu. Pokroviteljstva nisu velika, ali proširuju nagradni fond i čovjeka vesele. Prva se javila turistička zajednica grada Karlovca, a odmah nakon njih i Karlovačka pivovara. U pregovorima smo sa još nekoliko njih, a po svemu sudeći to će biti najbolja pizzerija u Karlovcu (pizzeria Tiffany), najbolji projektni biro Karlovca (Nimbus), a možda i najbolja slastičarna grada.

Prijave su dosegnule brojku sedamdeset i sve je izglednije da će biti preko stotinu natjecatelja. Možda dođemo i do brojke od stotinu i pedeset ako nas posluži dobro vrijeme i želja za izazovom novog terena koji nije pretežak. Sve skupa može biti jedan lijepi dan u prirodi i izlet za cijelu obitelj. Mediji također odrađuju svoj dio posla pa je tako danas napravljen razgovor za radio Koranu, najava je napravljena na portalu Rekreacija hr, a još čekamo objavljivanje članaka u tiskovinama.


Sutra je trka u Lokvama. Koliko sam usredotočen na trku pokazuje i činjenica da sam nedjelju planirao za trku, a subotu za dovršenje karte. Da me dobri ljudi iz kluba nisu upozorili, lijepo bi poljubio "vrata" u nedjelju ili bi se lupao u glavu negdje oko 11 sati sutra. Trka je lijepa i nova karta je u igri i svakako ju treba pohoditi. Malo sam razočaran odazivom u klubu, ali kada se čujem sa ljudima i kada mi kažu zbog čega ne mogu ići, čovjek shvati da ipak ima i drugih imperativa. Biti će još trka, a nadam se samo da ova kriza neće još dublje pogoditi ljude jer stvari koje se događaju daleko su od onoga što bi htio čuti. No naši sportaši su borci i isplivati će iz krize. Veseli me činjenica da se ipak nakon X godina mnogi vraćaju u sport sa svojim obiteljima i upravo je to najveća vrijednost orijentacijskog sporta. Veseli me vidjeti na startnim listama drugu i treću generaciju imena onih koji su postavili temelje našeg sporta prije tridesetak i više godina.

07 rujna 2010

U susretu trci u Karlovcu

Vrijeme nam neda mira da dovršimo u miru kartu, ali kockice se polako slažu i do iduće nedjelje biti će sve spremno. Unatoč krizi i recesiji pokušati ćemo napraviti posebno vrijedne i lijepe medalje koje neće završiti bačene u nekoj kutiji u čošku ormara. Naći će se tu i pokoji manji suvenir Karlovačke turističke zajednice. Nadamo se samo da će nas vrijeme poslužiti i da ćemo ipak imati jesen, a ne zimu kako je krenulo ovih dana.
Prijave se polako pune i s obzirom na trend ove jeseni biti ćemo zadovoljni ako se broj popne na preko stotinu duša.
Oni koji vole sprinteve u ovom trenutku mogu dobiti informaciju da se radi o terenu koji je mješovit, što znači da  je dio terena mekan (park), a dio terena tvrd (urbani prostor). Od opreme preporučamo svakako kompas, a cijela staza se može istrčati i u kratkim dresovima. Od obuće savjetujemo cross tenisice ili nešto slično sa malo jačim ripnama, a koje vam nisu neudobne za trčanje po tvrđoj podlozi. Ako morate birati između običnih tenisica i kopački sa čavlima savjetujemo tenisice. No izbor odjeće i obuće je uvijek individulna stvar pa znate i sami šta vam je najbolje. Ja bih rekao da teren nalikuje onome u Varaždinu i Čakovcu pa se ravnajte prema tome.

Naravno da ne bi mi bili mi da subotu prije trke nemamo još cijeli niz obaveza, pa će tako Vihoraši biti angažirani u popularizaciji orijentacijskog sporta na Jarunu i na još jednom seminaru u organizaciji Agencije za školstvo RH.   

05 rujna 2010

Karlovac umjesto Slovenije

Eto nada je tinjala do zadnjeg trena, ali jučerašnja kiša primorala nas je na ostanak u Zagrebu i pripremanju karte Karlovca za trku. Točno dva tjedna su do trke i do sada sam na relaciji Zagreb-Karlovac-Zagreb napravio više od 1500km. Kada karta bude gotova ta brojka će preći 2000km. Ove godine me baš idu kilometri. Kako bi karta bila što točnija neke stvari rješavati ćemo u zadnji čas, jer su nam radovi na velikom vodnom kolektoru malo poremetili koncepciju i čekamo dokle će napredovati prekapanje terena.

Ostatak terena je stvarno lijep i super je za sprint utrke. Trenutačno se u blizini održavaju i dani piva pa je prava gungula po terenu, a jučer smo naišli i na trke vatrogasaca. Kada se sve zbroji već sada imamo utrošeno nekoliko stotina sati rada na karti i nažalost zbog toga nam je dobar dio zacrtanih aktivnosti pao u drugi plan. Danas smo morali odustati od precizne u Sloveniji, a pate i treninzi i druge obaveze. Morali smo odustati i od nastupa za reprezentaciju na Alpe Jadran kupu. No tako je kako je. Sve za novu kartu ;) i dobru trku.

02 rujna 2010

Gairanger fjord

Jutro je svanulo. Tko zna kad jer ovdje su noći vrlo kratke? Malo prije ponoći možeš se šetati okolo bez problema i bez baterije, a kada padne mrak pravi mrak traje tek nekoliko sati. Doduše u Norveškoj smo već bili nešto južnije i mračni dio noći traje nešto dulje nego prije tjedan dana u Finskoj kada mraka gotovo i nije bilo.

Sada tek vidimo da smo parkirani na vrhu velike stijene, a doslovce ispod nas proteže se prekrasni gorski potok u nekoj tirkizno plavo-zelenoj boji. I dok drugi još spavaju iskradam se van i uživam u pogledu i brdima oko nas. Nalazim i neki mirniji potočić za jutarnje umivanje i pranje nogu. U međuvremenu se i Tea iskrala iz kampera i vidim je na vrhu stijene kako radi jutarnju gimnastiku, a u pozadini se razmiču oblaci i puca vidik na velebnu panoramu. Što reći, jedan od onih dana kada biste najrađe sjedili šetali i uživali samo u prirodi. U neko doba dok sam tako stajao vratile su se i ovce koje su se jučer predvečer spustile sa stijena na cestu i krenule po cesti valjda u smjeru gdje inače spavaju. Pogledale su nas i točno istim putem skrenule sa ceste u brda od kuda su i jučer došle.


Polako se i klinci bude, doručkujemo i još se malo vrzmnamo po okolnim stijenama. Nažalost put nas vodi dalje. Sa prijevoja se polako opet spuštamo prema drugoj dolini. Opet se pojavljuju i šumski predjeli, a oko nas sve je više i plantaža divovskih malina i jagoda. Neplanirano nalizaimo na još jednu turističku atrakciju. Još jedan prekrasan kanjon sa divljom rijekom smjestio se tik uz cestu, a Norvežani su naravno preko kanjona napravili zanimljivu šetnicu i restoran na kojem bi mnogi arhitekti zavidjeli. Ovdje se prodaju i stvarno ogromne maline. Cijena je 30tak kruna po mjerici što je onako malo skupo, ali čini mi se da se možeš i najesti od toga. Ovaj puta preskačemo kupovinu. Da nismo netom doručkovali možda bi i pala koja malina ;).



Cesta nas dalje vodi kroz dolinu, a na svakom čošku velike farme i berači jagoda. Očito smo pogodili sezonu i vrijeme berbe. Stižemo i do trajekta. Prebacujemo se na drugu stranu fjorda i krećemo u još jedan uspon. Ovaj puta nije bio tako spektakularan kao uspon trolova jučer, ali dolaskom na vrh prijevoja prvo se ukazuju prekrasna jezera, a nešto dalje i Gairanger fjord koji je i pod Unescovom zaštitom.

Iako smo kod jezera prvotno stali samo radi kratkog odmora i odlaska u toalet pretvorilo se to u nešto sasvim drugo. Matija je bio najhrabriji i on je odlučio: "Ja se idem kupati!!!" - rekao je. Ne znam da li je to bilo ponukano nešto slabijom mogućnsoti tuširanja tijekom puta ili je jednostavno dobio inspiraciju. U svakom slučaju vičući: "Ja sam muško" uronio je u jezero. Kroz glavu mi je prohujala odmah misao o naputku onog Nijemca prije dan-dva kada nam je savjetovao fjordove za kupanje, a ne jezera. No bilo je već kasno. Matija je bio unutra, a mi smo mu se pridružili nekoliko minuta kasnije. A da je bilo hladno, bilo je. I to hladno do boli. Sumnajm da je voda imala više od 6-7 stupnjeva. Vikali smo mi da smo mi muškarci, ali nije pomagalo. Izletio sam van, a Matija se nije dao. Ostao je još uživati u ambijentu. Svaka čast.


Sušimo se i nastavljamo vožnju, svježi i okupani. Gairanger fjord ukazao se već nakon desetak minuta vožnje. Pogled fascinantan i za pamćenje.
Na samom kraju fjorda usidren je ogorman cruiser koji zauzima gotovo cijeli fjord. Čovjek se zapita kako se uopće okrenuo u ovom fjordu jer Gairanger fjord je upravo poseban zbog svojih okomitih stijena i male širine. Par stotina metara nakon prevoja i nekoliko serpentina niže nalazi se ugibalište sa još boljim vidikom. Ovdje je već prava gužva i doslovce se borimo za što bolje mjesto za fotku. Slapovi opet cure sa svih strana, a igra sunca i kapljica stvara i dugu. Kroz fjord plove mali brodići, lete helikopteri, voze se kanuisti. Vidi se da je ovaj dio maksimalno opterećen turistima. Na svakom stajalištu naići ćete i na kratki opis onoga što vidite, a naravno tu su i posebna dizajnerska rješenja klupica, vizura, toaleta, kanti za smeće...


Krećemo dalje i spuštamo se u samu dolinu. Na kraju fjorda masa hotela, autobusa, dućana...Mi samo prolazimo i penjemo se sa druge strane na još jedan prijevoj. Bacamo još koji pogled na fjord iz druge perspektive i sa drugog vidikovca te opet nailazimo na visoravan posutu kamenjem.




Ne tako daleko od nas nalaze se i krpe snijega. Kako je već bilo vrijeme za ručak uparkirali smo se među kamenje  i Ivana i Tea su se bacile na kuhanje, klinci na razonodu, a ja na pražnjenje fotografskih kartica. Zadnja dva dana ispucali smo sve zalihe i bilo je vrijeme da prebacimo sve skupa u laptop. Sjedim vani na stijeni, oko mene laptop i pet-šest fotoaparata, hrpa kartica, kablova, punjača. Ured sa najljepšim pogledom na svijetu. Iako smo imali računalo sa sobom nismo se spajali na net i baš nam je to pasalo. Apsolutno nikakve informacije nismo dobivali i nije nam niti falilo. Klinci naprosto uživaju u prirodi, skaču okolo po stijenama i zaokupljeni su građenjem stupova sreće od kamenih ploča ili običnog kamenja.
U neko doba poslijepodne pronalazim i mobitel koji je nestao na jedan dan i vidim poruku od Iveka. Dvije bronce na WTOC-u. U kamperu je nastalo pravo veselje i fešta kao da smo mi osvojili medalje. Šaljemo čestitke ekipi u Trondheim i guštamo se proslavi na moru koja je obećana još prije puta u Skandinaviju ako se zalomi medalja. Jedna medalja bila je gotovo nestvarna, ali dvije sa WTOC-a i jedna sa ETOC-a su više nego što smo si mogli i zamisliti. Još jednom kapa dolje svima. (O tome kako su osvojene medalje čitajte na Ivinim stranicama)

Daljnji dio puta posvećen je obilasku drvenih crkava (Stav kirke) koje su stvarno nešto posebno, a u Norveškoj im je broj od nekoliko tisuća spao na samo 28. Ako imam dobru informaciju drvene crkve građene su bez i jednog čavla i tako stoje već stotinama godina. Umjetnost građevinara i arhitekata.
O tome i nastavku našeg putovanja u slijedećem postu.

31 kolovoza 2010

Nazad u Norvešku

Dan nakon trke krećemo u nepoznato. Do tada smo imali sve karte i putanje dobro isplanirane. Isprintani daljinari u kilometar su nam govorili gdje smo, a s obzirom da od Trondheima daljnjih sedam dana nismo niti približno znali šta nas čeka, krenuli smo oslanjajući se na turističke preporuke. Cilj je bio ući u Norveške fjordove i tumarati okolo po prirodnim ljepotama. I dok smo u dolasku u Švedsku imali prosječnu brzinu od 101 kilometra na sat, na putu prema Finskoj i Norveškoj taj prosjek vožnje se spustio na nekih 80km na sat. Vožnja kroz fjorodve bila je daleko najsporija, ali i daleko najljepša. Prosjek nam je bio 54km na sat (čiste vožnje), a sa stajanjima i puno manje. Bilo je dana kada smo za  12 sati putovanja prevalili jedva nešto preko 200 kilometara. Vrijedilo je svakog trenutka.

Doduše u trenucima mi je bilo malo žao što nema Ivice da se zamijenimo za volanom, ali pogledi i priroda jednostavno nisu dali da se umoriš i da zaspiš vozeći. Kada smo napuštali Alftu u Švedskoj u priručniku smo naišli na opis jednog dijela Švedske koji je prikazan kao "scenic road" ili u prijevodu cesta sa prekrasnim pogledom. Vozili smo se po njoj i nije nam ostavila neki poseban utisak. Sada kada smo došli u Norvešku svaka cesta je posebnija od te. Vožnja je krenula cestom prema Oslu do mjesta Oppdal kada smo se odvojili prema prvom fjordu na našem putu. Već prilikom ulaska u strme planine sa svake strane spuštaju se velebni slapovi. Kravice pasu, a mi i masa ostalih turista gledamo i uživamo u pogledima. Sve je više i kućica čiji krovovi su prekriveni zemljom i na njima se može naći impresivna flora.
Na jednom ugibalištu stajemo na pauzu, a kada ono na takvoj idiličnoj kućici zaljepljen poziv za orijentacijsku trku "5. dana Češke" iduće godine. Eh, svašta, gdje ga pogodimo usred ničega. Očito su i ostali orijentacisti imali slične planove kao i mi. Vozimo se uz fjord i sve izgleda poprilično idilično. Na jednom zavoju puca pogled na dolinu i koristimo stajalište za brzih par fotki. Uz nas staje bračni par iz Njemačke sa kojima smo pročaskali nekoliko minuta i koji se čude što radimo ovdje kada imamo tako lijepo more. Istina je odgovaramo, ali i ovo ima svojih posebnih čari. Na rastanku nas savjetuju da ako se kupamo obavezno to napravimo u fjordu, a ne u jezeru jer se jezera uglavnom pune iz glečera vrlo hladnom vodom. Uzeli smo to na znanje i krenuli dalje.

Mnogo cesta u Norveškoj jednostavno završava na obalama fjorodova i tu onda uskaču trajekti kao spas u komunikaciji između strmih obala. Vožnja od 15-20 minuta na drugu obalu ima i svoju cijenu tako da smo dobro pazili da ne pretjeramo vožnjom cestama u nigdje. Prva vožnja nas je stajala oko 180 kuna za kamper i pet osoba što je čisto prihvatljivo s obzirom da bi kod nas cijena vjerojatno bila duplo veća (Rab-Krk za jednu osobu i bicikl je preko 80kn!).

Kada sam si zamišljao Norveške fjordove nisam niti u snu mogao zamisliti da su ta brda toliko visoka i da je priroda na brdima takva kao da se nalaziš na 3000 metara nadmorske visine. Kako bi prešli iz jednog fjorda u drugi trebalo se popeti preko prijevoja. Prvo ulazimo u dolinu gdje nas dočekuje cijeli niz drvenih statua Trolova. Ovo je njihova cesta i ništa nas još nije upozoravalo na to što nas čeka. Stajemo na info punktu koji je ujedno i velika suvenirnica sa tisuću raznih trolova i skulpura. Cijene su popularne ;) U okolici se lijeno odmaraju ljame, a turisti u čudu gledaju našu registraciju. Kasnije shvaćamo da je večina ljudi bila tamo kao dio ekipe sa velikih brodova koji krstare okolo i valjda im je nepojmljivo da netko radi toliku kilometražu. Oni izađu iz broda, sjednu u bus i za pola sata su na lokaciji koju žele vidjeti. Ono što ne mogu doživjeti je spavanje na brdu okružen ovcama i idilom, ili izlazak i zalaz sunca na vrhu fjorda jer to je rezervirano za malo veće avanturiste.

Uspon cestom Trolova započinje vijugavom cestom kroz dolinu preko koje redovito šeću krave i ovce. Gotovo na samom kraju doline cesta se počinje penjati i dolazi se pred zid u kojem su napravljene strme uske serpentine. Na jednom mjestu cesta prelazi i ogromni slap, a most preko slapa je toliko uzak da auti koji silaze moraju čekati prvo da prođu oni koji se penju. Na cesti su i upozorenja da se ne staje na zavojima radi slikanja i uživanja u prirodi jer su česti odroni. Vozim našu krstaricu dužine 7,20m koja prolazi kroz sve zavoje bez problema i dolazimo do vrha prijevoja. Na vrhu se gradi novi turistički centar, a napravljena su i dva impresivna konzolna vidikovca na kojima mnogi ljudi koji se boje visine nemaju hrabrosti stajati uz ogradu jer je ispod njih provalija duboka nekoliko stotina metara. Uz laganu šetnju do vidikovaca izgradili smo nekoliko kamenih skulptura sreće, a i Jan je imao vatreno krštenje sklizanja po stijeni. Ako mi onda nije srce otišlo u petu nikada neće. Koliko god  upozorenja koje je Ivana govorila nekada zvuče pretjerana, ovaj puta imala je debelo za pravo. Srećom ništa se nije dogodilo osim zmazane odjeće i malo straha. Drugi puta nosim zamku i uže sa sobom za takve situacije.

Nalazili smo se na nadmorskoj visdini Sljemena, dakle oko tisuću metara n/v, a krajolik oko nas potpuno drugačiji. Šume nema, samo vrhovi planina, potoci, slapovi, jezerca i beskrajno puno kamenja. Ljudi masovno parkiraju kamperea ili postavljaju šatore. Gotovo nitko ovdje ne vozi po noći. I mi nailazimo na jedno zgodno ugibalište koje će poslužiti za prenočište. Pored nas buči slap nevjerojatno čudne boje, ali komarci u sumrak su nesnosni pa se povlačimo u kamper na večeru i spavanje. Razgledavati ćemo ujutro kada krećemo prema najljepšem norveškom fjordu Gairangeru.

30 kolovoza 2010

Vikend iza nas

Vikend je iza nas, a pamtiti ću ga po izvrsnoj fešti u Koprivnici između dvije utrke. Nije baš neka priprema za drugi dan natjecanja, ali dobro društvo, fina klopica, muzika, vatrica u kaminu imali su ovaj puta prednost. Trke su nekako bile u drugom planu. I kada bolje razmislim nije mi nimalo žao. 
I dok je prvi dan trke u Lužcu bio kišovit mokar, blatan, drugi dan je bio prekrasan sunčan sa svježim "okupanim " zrakom. Elitna staza prvi dan bila je zanimljiva i zahtjevna, rekao bih taman za elitu. Doduše sa trenutačnom konkurencijom u eliti možda malo i preduga. No to nije bio problem. Znao sam šta me čeka i na to se pripremio. Ušao sam u trku kao u malo jači trening i laganim tempom istrčao stazu. Možda čak i prelagano,  jer je na kraju ostalo snage za još staze. Očekivano su Lino i Edi prohujali pored mene i nisam niti probao ići za njima. Gotovo dva mjeseca bez ozbiljnijeg treninga bila su dovoljna da ne riskiram neku nepotrebnu povredu ili pretjerani iscrpljivanje.

Drugi dan na Ravnoj gori dočekao nas je idiličan pogled na dolinu i izuzetno gostoljubiv domar na planinarskom domu. Koncepcija staze nije vrijedna spomena i sretan sam da naši najmlađi nisu bili na trci, sretan sam da nam školarci nisu bili na trci jer nakon takvih staza redovito gubimo ljude iz orijentacije. I nije problem toliko u strmini već u koncepciji, rekao bih u fotelja planiranju staza. Da je netko bio na terenu siguran sam da ne bi ljude vodio kroz područja na kojem je većina natjecatelja pokušavala izvući živu glavu. 

S obzirom da sam na terenu uglavnom viđao "stare okorjele orijentaciste" nije nedostajalo niti humora u komentarima dok smo se koprcali po trnju, porezanom granju i gustišima. I dok "elitaš" stisne zube i preživi sve začkuljice koje organizatori smisle kako da otežaju stazu, bojim se da onima u open stazi, MŽB ili veteranima nakon toga nije baš do smijeha. Kada sam vidio malog Vibora (5g) da se pokušava probiti kroz najgori dio terena sa svojim tatom znao sam da nitko nije bio ovaj puta pošteđen. Od cijele staze najljepši je bio putić na zadnju i to je to. Ostalo je bilo uglavnom borba sa prirodom, vlastitom voljom i motivacijom za tako nešto i bingo lutrija. Natjecatelji koji su startali rano definitivno su bili zakinuti jer su probijali putiće kroz trnje i tu se gubilo previše vremena. Nisam prošao stazu, barem ne onako kako je organizator to zamislio. I to ne zbog njih već zbog vlastite dekoncentracije. Previše sam razmišljao o tome kako je jučerašnja janjetina na fešti bila dobra, hobotnica ispod peke za oblizat prste i  pivica ukusna da bi se danas ovdje bespotrebno patio.
Ova dva dana imao sam priliku vidjeti i naše nade na dijelu. Matija i Matjaž trče po šumi kao srne. Zavidna je njihova brzina i lakoća kretanja po terenu. No obojica još dosta griješe. I dok Matiju za njegove greške kažnjava Mario, Matjaž nema pravu konkurenciju. Dva ili čak tri puta na stazi me pretrčao kao da stojim, a onda bi izvirio nakon kontrole od nekuda pomalo zgubljen. No još uvijek je dovoljno brz i jak da pobijedi u ovoj konkurenciji. Kada se on rodio ja sam već trčao na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, a Edi i Lino su taman dolazili kao nova generacija u orijentaciju. 

Vikend koji slijedi rezerviran je za Alpe Jadran kup u Italiji i preciznu orijentaciju u Sloveniji. Za mene vjerojatno još jedan posjet Karlovcu u kojem sam već kao doma. Nakon toga nam slijedi jedna od najzanimljivijih trka u sezoni, prvenstvo Hrvatske u štafeti. U muškoj konkurenciji sve osim pobjede Japetića bilo bi iznenađenje, dok je kod djevojaka na snazi još uvijek krnja štafeta unatoč tome što je konkurencija djevojaka veća nego kod dečki pa je sve moguće. Kod dečki Japetiću će za vrat puhati Ris koji tradicionalno ima dobru ekipu ako se uspiju sakupiti. Naravno tu su i Bjelovarci koji će samo radi te trke povući staru ekipu, a mi i Torpedo ćemo vrebati iz prikrajka i nadati se eventualnom kiksu ostalih. Vrijedi doći i uživati u zanimljivoj borbi.

"By the way" koliko vas je nakon trke iskoristilo priliku i razgledalo crkvu u Lepoglavi, jedan od najvećih kulturnih spomenika ovog kraja?