TYR OL

Nakon natjecanja u Sloveniji naše slijedeće odredište bilo je u Austriji. Iako su utrke bile na rasporedu tek za tjedan dana krenuli smo odmah nakon Postojne prema Innsbrucku. Put je to kojim bi vjerojatno već i žmirečki mogao voziti jer prolazi dijelom Dolomita i Alpi u kojima sam bio nebrojeno puta u zimi, a ponekoliko puta i ljeti. Nakon smještaja u hotelu u susjednoj dolini (Stubaital) od doline koja je bila korištena za natjecateljski dio, slijedeće dane proveli smo u bickliranju i planinarenju ovih prekrasnim alpskim dijelom. Teško je opisati vidike i brda koji su nas svakog dana okruživali, no dovoljno je reći Švicarska u malom. Ovdje je sve podređeno gostu i turizam cvate u ljetnim mjesecima. Brda su puna ljudi, a za ljubitelje brdskih bicikala mogućnosti su neograničene. Od jednostavnih tura po dolini do izazovnih planinskih tura sa nekoliko stotina (i tisuća) metara uspona. Za svakoga ponešto. Sve žičare rade punim kapacitetom za razliku od naših koje preko ljeta hrđaju jer ipak su to skijaške žičare i nema smisla da rade ljeti :( Nevjerojatna je ta naša nesposobnost da iskoristimo ono što imamo. 

sprint Innsbruck

2. dan natjecanja - Obernberg

Ovo prijelazno vrijeme između OOnline kupa i TYR Ol-a smo dobro iskoristili, no jedno je sigurno nismo se baš odmorili. Na biciklima smo prešli 40 tak kilometara, a na nogama još i turu od 7 sati hoda. Bilo kako bilo vrijedilo je bez obzira na umor, a nekako je od tog silnog napora i moja bol u koljenu nestala. Trku u Innsbrucku dočekali smo prvo razgledavajući tamošnji dvorac da bi na samo natjecanje stigli sa laganom kišicom. Ciljni prostor bio je na stadionu i vladala je poprilična gužva na prijavama. Dok smo sve riješili Ivana je taman stigla na svoj start dok smo Jan i ja još imali ponešto vremena za spremanje. Sam teren i staza nisu bili teški, dapače reklo bi se prilično lagano i jako brzo tako da su brzinci došli na svoje. Sa svojih 40tak sekundi grešaka zauzeo sam tek 18. mjesto sa nešto više od tri minute zaostatka. Dobro sam se ispuhao i bilo mi je teško držati brzinu na ravnim dionicama. Jan je nažalost napravio veliku grešku odmah na prvu kontrolu koja ga je stajala boljeg plasmana i u ukupnom poretku nakon tri dana, dok je Ivana otrčala solidnu trku zaostavši za Luci Bohm nekadašnjom svjetskom prvakinjom manje od tri minute.

Drugi dan na terenu Obernberg bio je potpuno druga priča. Do samog starta bilo je gotovo 3km hoda od parkinga. Negdje na polovici se nalazio distancirani cilj na idiličnom planinskom jezeru, a od njega još strmo ubrdo ravno među alpske vrhunce do starta još kilometar i pol hoda. Srećom pogledi i priroda po putu su bili više nego fantastični tako da je uspon prošao bez problema. Već na samom startu moglo se naslutiti da nas čeka nešto neuobičajeno jer su ljudi ispadali iz šume dosta izbezumljeni uzimajući varijante po livadi nazad pored starta. I bili smo u pravu. Kada čovjek pogleda kartu ne može niti naslutiti što ga čeka u šumi. Beskrajni broj glavica prekrivenih mahovinom ne samo da otežava vidik i trčanje nego gotovo izluđuje od silnog propadanja i trčanja između tih uzvisina. Kontrole se uopće ne vide i natjecatelj može proći doslovce na metar od nje da ju ne vidi. Šuma je bila puna izgubljenih trkača u pomalo komičnoj situaciji. Masa njih je stajala na nekoj glavici i pokušavala razaznati gdje se nalazi i koja glavica je ona koju traže. Naravno organizator je dodatno otežao stvar pa je većina kontrola bila ili između glavica ili u podnožju istih. Čim sam krenuo prema prvoj znao sam da će taj dan biti bitna točnost, a brzina je gotovo nevažna. Tako je i bilo. Oni koji su išli točno ti su profitirali. Kako u ovom trenutku ionako nemam neke brzine to mi je odgovaralo i kada sam već na prvom dijelu stigao austrijsku legendu Stockmayera znao sam da nije loše. Nakratko smo se vidjeli i svatko je otišao svojim putem, ja varijantu za početnike okolo po putu, a on po sredini. Ovaj puta bilo je 1:0 za mene jer se iz šume više nije vratio sa svim kontrolama ;) Manje greške bile su neminovne, no do kraja sam otrčao solidnu trku i zaostatak je bio minimalan, dovoljan za šesto mjesto. Lijepi pomak u plasmanu. I Jan se polako posložio i ide mu sve bolje. Još doduše radi greške, ali nakon mjesec dana bez karte ovo je već bio napredak. Ivana nije imala svoj dan, dovoljno je bilo napraviti jednu grešku da izgubiš enormnu količini vremena, a s obzirom da je trčala gotovo čorava zbog upale oka dobro da nas je našla na cilju :)))).

Zadnji dan natjecanja održao se na brdu iznad našeg hotela. Umjesto da idemo autom okolo naokolo odlučili smo se popesti žičarom sa biciklima te dio do natjecateljskog centra preko brda odraditi pedalirajući. Prekrasno jutro, lijepa staza i pravi gušt za zagrijavanje. Na cilj stižemo na vrijeme prolazeći pored starta biciklima. Malo nas čudno ljudi gledaju no nismo bili jedini koji smo došli preko brda. Bilo je tu podosta orijentacista koji su se (doduše pješke) odlučili za ovaj pristup. Teren je zadnji dan bio pravi Alpski, karta 1:15000 sa puno močvarica i potočića. Nažalost ovo nisu bile one lijepe skandinavske močvare nego prave blatne kaljuže, no zato su kravice sa svojim zvonima popravljale dojam na terenu. Staze su bile prave klasične iako bi ja da nije bilo nekoliko trkačkih dionica, no to je klasika i sastavni dio te discipline. Sa orijentacijsom nisam imao nikakvih problema osim na jednoj kontroli (6.KT) na kojoj je bilo masovno gubljenje te me to malo zbunilo. Izgubio sam tu par minuta, ali do kraja više nije bilo problema. Pobjednik dana nas je opet rasturio i razlika je bila i veća odočekivanog no plasman i nije bio tako loš. Deveto mjesto i prekrasan cilj, prekrasna priroda, kravice, konji. Što ćeš više. Jan postavlja svoj najbolji plasman osvajanjem četrtog mjesta u svojoj kategoriji i žali se što nema više utrka. No tugu je ubrzo zamijenila radost bicikliranja do žičare, a od tamo sanjkanje punih 2,8km. Bicikle smo poslali žičarom u dolinu, a mi adrenalinskim spuštanjem završavamo ovu avanturu. Slijedio je povratak za Zagreb. Gotovo 600km, a mi u 17:30 još sjedimo ispod tobogana. Jan je zaspao na drugom zavoju kada smo krenuli i prespavao nekoliko država po putu, a mi smo oko pola dva ujutro konačno došli u svoj krevet. Eto ponovilo se još koji puta samo da u ponedjeljak ne moramo na posao ;).

Fotografije