Tko je čuo za skijališta u Mađarskoj? Pa kada još kažem Epleny, nema niti najmanje šanse da netko zna gdje je to. A kada ono stvarno skijalište i to u potpunosti pokriveno topovima. Sljeme se može sakriti iza ovog skijališta. Totalno iznenađenje za mene u zapadnoj Mađarskoj.
I kada si pomislite da Međimurci rade strašnu stvar kada uspiju organizirati četri trke u dva dana, onda su oni prema Mađarima "pik zibneri". U tri dana organizirali su deset trka!!! I to kakvih. Dvije trke srednjih staza, dvije trke MTB orijentacije, ekipno natjecanje po principu SCORA (nešto slično kao naša Crvenkapica), štafetno natjecanje, preciznu orijentaciju, orijentaciju mobitelima, radio-goniometriju, noćno ekipno... Svaka im čast.
Kako čovjek ipak ne može i ne stigne sudjelovati na svemu ponuđenom mi smo napravili neki uži izbor i gotovo stigli na sve. U petak nakon posla sjeli u auto i oko ponoći smo postavljali šator na lijepoj livadici dvadesetak kilometara sjeverno od Veszprema.
Dan je počeo prvo trkom na srednje staze. Trčali smo u najjačim (21) ponuđenim kategorijama (nije bilo MŽ35) i prošli sasvim solidno. Ivana i ja bili smo drugi. Temperatura u autu pokazilvala je 41 stupanj, a iako u šumi nije bilo toliko, imao sam osjećaj da ću prokuhati na terenu. Teren je bio vrlo varijabilan, od bijele šume do poznatih mađarskih pikavih gustiša. Nakon trke doslovce sam se okupao na slavini i za dvije minute bio potpuno suh.
Sredinu dana iskoristili smo i za obilazak povijesnih lokaliteta pa smo posjetili dvorac poznate obitelji Korvin, da bi se ubrzo nakon obilaska vratili na poslije podnevnu trku.
Trčala se "neprekidna štafeta" ako to možemo tako nazvati. Koncept je zgodan i možda vas iznenadimo tom varijantom trke na slijedećoj Crvenkapici. U svakom slučaju svaki trkač trči nekoliko puta i među sobom parovi samo izmjenjuju čip. A da nije bilo bezazleno pokazuje i činjenica da smo se dobro ganjali sa familijom Allwinger. Na kraju nas je taktika flastera pobijedila jer smo se mi orijentirali, a oni su šprintali. Nikako nisam uspio napraviti veću razliku na starijeg Herwiga, a da Herwig junior ne uspije u svom naumu priljepka. No sve skupa je bilo zabavno i na cilju smo svi skupa popili pivu u čast osvajanja prvog (za Alwingere) i drugog mjesta (za nas). Naime u toj borbi i prešprintavanju sve ostale ekipe ostale su iza nas. Dani orijentacije nastavili su se noćnom ekipnom trkom po recimo "humanom" sistemu (to stari orijentacisti znaju o čemu je riječ), ali mi smo se odlučili ipak za spavanje.
Po noći promjena vremena. U neko doba je počela kiša koja je stala pred jutro, a temperatura se spustila za desetak stupnjeva. U principu super za trčanje. Za drugi dan planirali smo proći kroz sve ponuđene discipline, ali smo znali da je to dosta nategnuto jer nema previše vremena. Ujutro smo istrčali još jedne srednje staze. Ovaj puta teren je bio nešto teži za trčanje, jer je obilovao zelenim rasterom i nizom pikavih grmića kroz koje se trebalo provlačiti u poluotvorenom zemljištu. Iako sam dosta griješio bilo je dovoljno za još jedno drugo mjesto i srebro u ukupnom poretku. Ivana je startala iza mene i čim je dotrčala u cilj prešli smo na mobitel orijentaciju. Za one koji ne znaju princip evo i kratkog objašnjenja: Ekipu čine dva natjecatelja koja oba imaju mobitele. Jedan natjecatelj ostaje na cilju i dobiva kartu, a drugi natjecatelj samo sa kompasom i čipom trči po instrukcijama onoga koji je na cilju. Kada prvi trkač odradi svoju stazu, pozicije se mijenjaju i onaj koji je bio na stazi dobiva novu kartu, a onaj koji je do sada navigirao ostavlja svoju kartu i samo sa čipom i kompasom trči u šumu. Jedina frka u cijeloj priči je da imaš dovoljno napunjene baterije na mobitelima i da ima signala na terenu. Iako su nam mobiteli pokazivali već znakove gašenja uspjeli smo iz realizirati obje staze koje nisu bile baš prejednostavne, a bome niti prekratke. Trebalo nam je četrdesetak minuta po trkaču, dakle gotovo sat i dvadeset klafranja na mobitel. Da stvar bude zanimljivija u međuvremenu je bilo proglašenje srednjih staza pa je nastala malo komična situacija da primam medalju na proglašenju sa mobitelom na uhu i kartom u ruci, a Ivana s druge strane jadna mora slušati šta joj pričam i kamo je šaljem.
Na opće iznenađenje kako nas, tako i organizatora uspjeli smo pobijediti u toj disciplini. Sve skupa me podsjećalo na situaciju u kajaku na prošlogodišnjem ISARU kada jedan vuče na jednu stranu, a drugi na drugu. Nije lako nekoga poslati da trči nekamo, a krivo se sporazumijete pa ode potpuno krivo pa ti onda skida sve po spisku, a ti nemaš pojma gdje je. No očito je da smo se dobro snašli i da su naša gubljenja bila puno manja od ostalih ekipa.
Zadnja disciplina koju smo planirali bila je precizna. Kako je organizatoru ponestalo vremena, a mi smo bili vjerojatno jedini fanatici koji su htjeli još i na preciznu pustili smo ih da proglase preciznu. Mi smo napravili trening precizne bez imperativa rezultata. Bilo je doduše samo šest zadataka, ali zgodno postavljenih i dobro osmišljenih. Jedan odgovor smo fulali i u principu to je jedini zadatak koji mi je bio sumnjiv, ali nismo se odlučili na Z, a trebali smo.
Sve skupa ovo je trka koju je vrijedilo posjetiti. U toliko događanja svatko bi našao nešto za sebe, a sve skupa je bilo organizirao u vrlo opuštenoj i gotov prijateljskoj atmosferi. Ako trke bude i iduće godine svakako preporučamo.
Nema komentara:
Objavi komentar