Nakon dugo vremena opet smo uhvatili rupu u kalendaru kako bi skočili i na neku treking utrku. Zadnje slično iskustvo imali smo na Cresu na pustolovnoj utrci prije dvije godine. Velebit je bio idealan odabir spajanja ugodnog s korisnim. Još danas se sjećam dobro kada sam zadnji puta bio u Paklenici. Bio je to svibanj mjesec daleke 1980. i to na dan kada je drug Tito umro.
Iz Zagreba smo krenuli u petak poslijepodne i u Starigrad stigli taman predvečer da se smjestimo u apartmane i da skočimo odraditi prijave u natjecateljski centar. Na samom ulazu u Paklenicu skupilo se impresivno mnoštvo ljudi, a i puno poznatih faca. Bio je tu i Lacko koji je netom završio svoju životnu pustolovnu Welcome, a bilo je i puno ljudi koji su prošli našu orijentacijsku školu...Tea, Sunčana, Ahmed, Joško, Goran, Ana...u prolazu vidimo i još neke orijentaciste, a naravno tu su i favorit ultre Goran Lesjak sa obitelji i Bojan Jevševar i Anica Hribar. Od silnih ljudi i čakulanja nikako da stignemo i na pasta party koji je u lokalnoj konobi. No i to smo uspijeli i nakon nekog vremena vratili smo se u apartman na završne pripreme i pakiranje stvari za sutrašnji treking.
Jutro je osvanulo sunčano kao što je i prognoza predviđala, ali cjelonoćna bura nije nam dala baš dobar san. No brzo se i to zaboravlja kada dođeš u pravu gungulu sa još tristotinjak duša na startu. Prvo su startali ultraši na kronometar svakih 30 sekundi, a onda u masovnom startu svi ostali (jogging kategorija + dvije planinarske 27 i 45km). Sa samim startom već se odvojila ekipa koja ide na rezultat, a ostali su prvi kilometar migoljili u zmiji ljudi prema kanjonu male Paklenice. Idealan uvod od 4 km makadama taman je razbio grupu kako u uskom kanjonu ne bi bilo pretjerane gužve. Gužve je doduše bilo na dijelovima koji su bili teži za prolaz pa je radio kolektivni duh guranjem pozadina u vis, postavljanjem lopovskih ljestvi, pružanjem ruku i izvlačenjem na viši nivo. Koliko je mala Paklenica bila teška sa prolaz, toliko je bila i izazovna i lijepa. Srećom bura je i dalje puhala, pa je tu i tamo u kanjonu bilo malo vjetra jer bi inače ljudi usahnuli od vrućine. Prva kontrola bila je u samom kanjonu, a druga na izlasku iz kanjona na grebenu kod Lekinih njiva. Do druge kontrole grupa se već totalno rastegnula i praktično nije bilo većih skupina nego od 5-6 osoba. Nakon pentranja po silnom kamenju u prvom dijelu trekinga, sada smo ipak došli na dio koji je malo u šumi i ima zemljani put pa se da i trčati. Vrijeme brzo prolazi i završni uspon do Ivinih vodica na kojima je 3. kontrole brzo prolazimo. Taktika je bila da se ne zadržavamo na Ivinim vodicama već tek na najvišoj 4. točci trekinga na Čičinoj dolini koja je bila udaljena još cca. pola sata oštrog penjanja. Veliki dio ljudi je ležao i odmarao na Ivinim vodicama. Izlaskom iz šumskog dijela na otvoreni greben puknuo je prekrasni pogled na Velebit i na more. Nešto prekrasno. No bura je i dalje puhala i na mjestima je trebalo dobro paziti da te ne odnese sa staze. Za nešto manje od pet sati bili smo na 4. kontroli. Istočno od nas nalazi se Sveto brdo na kojem se već mogu vidjeti ljudi koji idu na dužu dionicu na 45 km. Mi brzo perforiramo i bježimo nizbrdo jer vjetar puše sve jače, a i nije baš pretoplo na vrhu. Prvu dužu pauzu radimo na povratku na Ivine vodice. Vadimo špek i pršut, nešto kruha, čak i paradajz. Pravi ručak. Uz put nam se suše i majice. Tu susrećemo i našeg člana Ahmeda koji ima problema sa koljenom i odustaje od trekinga. Dajemo mu kremu da si ublaži bol kako bi mogao doći do cilja, a do kojeg ima još dobrih petnaestak kilometara. Na spuštanju susrećemo još i Marinu koja je svoju krizu imala u maloj Paklenici, a kasnije je spašavala neke potpuno nepripremljene trekere koji su se neodgovorno prijavili na 45 km bez adekvatne opreme i snage. Na cilj je došla sa tom grupom u dva u noći i da nije bilo nje i Vladeka vjerojatno bi ta grupica još dan-danas bila negdje gore.
Kamenje po stazi baš ne omogućava brzi ritam, a i stalna nizbrdica nije baš ugodna za koljena. Ovaj dio puta idemo potpuno lagano i veliki dio brzanaca koji se stropoštao tih 5-6 kilometara nas ovdje prestiže. Na Dom u kanjonu Velike Paklenice stižemo za 6 sati. GPS je pokazivao nešto više od 22,5 kilometara od starta, a karta 21 km što je značilo da će u konačnici staza biti i preko 30 kilometara sa cca. 1700-1900 metara uspona. Lijepa tura. Na Domu smo si dali još malo vremena, kupili nešto za popiti, napunili zalihe vode i krenuli dalje. Domari neljubazni i negostoljubivi, a i nemjau Žuju limun :(.
Staza od ovog mjesta je dovoljno široka, ali gramblasta pa treba paziti na svaki korak da se ne povrijedi zglob. GSS je već imao posla baš na tom dijelu tako da mi nismo htijeli biti dio te statistike. Polako ima i sve više turista, a ulazom u sam kanjon velike Paklenice broj penjača po okolnim stijenama sve je veći. Laganim trčkaranjem pokušavamo što prije završiti treking tako da zadnji nekoliko kilometara trčimo, a izlaskom na asfalt znamo da smo i blizu cilja. U cilj smo utrčali za 7 sati i 33 minute u isto vrijeme sa prvoplasiranim sa duge planinarske staze (45km). Konačno odlazimo i na zaslužnu pivicu i koordiniramo poziciju sa Ivekom i Sanjom koji su imali planinarsku turu u suprotnom smjeru preko Anića kuka u malu Paklenicu. Bili smo brži od njih i oni izlaze iz kanjona tek za pola sata. Taman da mi povratimo malo snagu uz osvježenje i da se sa autom preselimo pred izlaz iz male Paklenice.
Navečer koristimo priliku za opuštanje umornih nogu u moru i zasluženu večeru. Spavamo kao bebe, ali ujutro noge pune kiseline daju do znanja da treba ipak malo više trenirati za ovakve ture. Smogli smo još nešto snage za jutarnje rastrčavanje u nadi da ćemo na taj način razbiti nakupine mliječne kiseline. Uz obalu nailazimo na hrpu trekera koji se odmaraju na plaži, a dobivamo i informaciju da su u Karlobagu u cilj već ušli i ultraši sa 100 kilometara. Pobjednik je Goran Lesjak koji je tu dionicu istrčao za 17 sati. Svaka čast.
Uslijedilo je još jedno kupanje, pa ručak i povratak prema Zagrebu. Na cesti kolone automobila koje se vraćaju sa produženog vikenda, a mi skrećemo još u dolinu Gacke na razgledavanje izvora (vrila) Gacke. Prekrasna priroda i buđenje iz turističkog mrtvila ovog kraja nešto je pozitivno što se tamo događa.
Bilo je lijepo i vrijedilo bi ponoviti, ali tek kada bolovi u kukovima i mišićima prođu ;).
gotovo kao da bijah tamo..:)
OdgovoriIzbrišida, da vidjeli smo te tamo negdje dok si se odmarao u hladovini ;)
OdgovoriIzbriši