23 kolovoza 2010

ETOC

Godišnji je gotov i kada uhvatim vremena baciti ću koji post o onome što smo vidjeli, doživjeli...Jednostavno nedostajalo je još nekoliko dana da stignemo sve skupa objediniti. Na kraju su pali i neki kompromisi pa smo morali odustati od lijepe trke u Našicama, ali biti će još trka.

Za početak još jedan osvrt na preciznu i Europsko prvenstvo u Švedskoj. Očekivali smo skandinavski teren i to smo i dobili. Ono što nismo očekivali je potpuno otvoreni teren sa brdom kamenja. Očekivali smo i to kamenje na način da je ucrtano samo veće kamenje, ali ovo je bilo stvarno nešto posebno i drugačije. teren vrijedan Europskog i usudio bih se reći kada sam vidio karte iz Norveške da je bio zahtjevniji i teži od Svjetskog prvenstva. O rezultatima se manje više sve čulo, ali vrijedi još jednom napomenuti da je junak Europskog svakako bio Ivica. Drugi dan najbolji od svih u svojoj kategoriji, 22 točna od 22 zadatka i to još brzinom munje. Kapa dolje. Meni ostaje žal za prokletim "clusterima" na koje sam se uspio dva puta upecati. I dok sam prvi dan izgubio na tome dva odgovora, drugi dan sam potpuno upropastio sve što sam do sada napravio. Došao sam na zadnje grupne kontrole sasvim dovoljno rano. Imao sam još cca. 30 minuta za odgovore i ništa. Protumačio sam jedno brdo krivo i to je odnijelo čak pet grešaka u nizu. Gdje bi nam bio kraj da je to sijelo kako treba. No to su iskustva iz kojih se uči. Pouka je tu i sigurno mi se neće ponoviti na ovaj način.

Zdenko i Ivica su posao odradili do kraja kako treba. Doduše zlato je promaklo kroz iglene uši zbog bizarne greške perforiranja, ali nemamo se pravo ljutiti, jer pravila su bila jasno izrečena i dodatno upozorena. A baš bi bilo lijepo da su dečki dobili Švede kod kuće kao što su Norvežane dobili tjedan dana kasnije.

No drugi dan bio je i Ivo dobar. Ne dobar, već izvrstan. Šteta samo da ga nismo popratili u tom rezultatu jer bi možda i ekipno bili malo više. Srećom njegova forma se nastavila i u Norveškoj gdje je dograbio broncu. 
Kada sada sve skupa pogledam unazad kada smo prije tri godine planirali put u Češku i nastup na prvom Svjetskom prvenstvu nismo niti sanjali da možemo dogurati do ovoga što danas Hrvatska ima, a to je pet medalja. Neću reći da nismo vjerovali u sebe, jer smo znali da je Krešo postao Svjetski prvak godinu ranije, a naši su ga znali dobiti na trkama, ali ipak je bilo teško očekivati medalju. Prošle godine Zdenko je potvrdio svoju kvalitetu, a ove godine se ipak radilo o Skandinaviji i nitko nije mogao niti misliti da će u domovinu čak tri medalje (odnosno osam njih). Olakotna okolnost je da su Norvežani izabrali nešto jednostavniji teren na kojem ipak nisu samo Skandinavci bili u prednosti i zato mi se čini da je Švedsko srebro još vrednije, jer je odrađeno na pravom skandinavskom terenu.

Sigurno je tome pridonijela i domaća kuhinja. Ivek je tak finio papal kod naše domaćice da nije bilo šanse da ne pogodi  22 od 22 jer bi inače moral prati suđe i jesti žgance do kraja nastupa na ETOC-u i WTOC-u.

Evo i linka na članak na sport netu


20 kolovoza 2010

Srebro i dvije bronce

Što reći kada Hrvatska osvoji tri medalje na velikim IOF natjecanjima. Europsko srebro Zdenka i Ivice, Ivina svjetska bronca i ekipna bronca Ive, Ivice, Zdenka, Jasminke i Dalibora su nešto nevjerojatno i neopisivo.
Više o svemu idući tjedan, a za sada samo čestitke još jednom svima. Ovime je kolekcija hrvatskih medalja povećana na pet čime se svrstavamo u rijetke zemlje koje imaju toliko odličja sa velikih Europskih i Svjetskih natjecanja.
Kapa dolje ekipo, a ono što je najbolje je da je i zlato bilo blizu, a da ne pričam o tome kako je bila prilika za barem još jednu medalju. Hrvatska je ovime definitivno stekla status renomirane orijentacijske sile u preciznoj orijentaciji. Kada ekipno pobijedite domaćina Norvešku na njegovom domaćem terenu onda znate da nešto vrijedite u Svjetskim okvirima. Prepoznali su to i dužnosnici IOF-a i više ne smatraju našu medalju kao slučajnom.
Žao mi je jedino što nisam bio tamo da doživim i ove dvije bronce, ali iznimno smo bili ponosni kada smo čuli vijest u bespućima gdje smo se nalazili.

01 kolovoza 2010

Otišli na ETOC i WTOC

Danas ujutro u 9:00 put Skandinavije krenuo je prvi dio reprezentacije u preciznoj orijentaciji. U kamperu koji se ovih trenutaka kreće prema Austriji, Njemačkoj i Švedskoj nalaze se Zdenko Horjan, Jasminka i Dalibor Perković te Ivo Tišljar. Prije samog Svjetskog prvenstva ekipa će nastupiti na Europskom prvenstvu u Bollnasu 200 km. sjeverno od Stockholma. Nakon Europskog prvenstva karavana se seli u Norvešku na Svjetsko prvenstvo. Nadamo se dobrim vijestima. Prvi dan natjecanja na ETOC-u je 05.08., a ekipna natjecanja i drugi pojedinačni dan je 06.08.
A kako to izgleda kada se morate sami pobrinuti za hranu u Skandinaviji u kojoj su cijene poprilično visoke pogledajte na slici. Prava sportska prehrana ;)

30 srpnja 2010

Gužva

Evo i najave za Karlovac na drugim portalima.

O svemu ostalom kada stignem. Nažalost nismo do sada dobili pozive za Našice pa ostaje na svim članovima kluba da se sami pokušaju prijaviti za te trke. U svakom slučaju računajte da trka ide 22.08. pa tko je slobodan neka ode.

26 srpnja 2010

Karlovac - nova orijentacijska destinacija

Od danas možete slati svoje prijave za Vihor sprint kup koji će se održati u Karlovcu. Dvije utrke po gradu prepunom prekrasnih parkova i rijeka biti će pravi izazov za sve natjecatelje. Ako bude lijepo vrijeme između trka moći ćete se i okupati na gradskoj plaži.


Karlovac većina ljudi doživljava kao tranzitnu destinaciju kroz koju se ide prema moru. Dok nije bilo autoputa za Rijeku i Split to je bila krajnja destinacija u kojoj smo silazili sa autoputa kada smo išli iz Zagreba. Još dan danas pamtim mjesta uz staru Karlovačku cestu prema Skradu i Rijeci, janjetinu u Zdihovu.... Danas kada autoput samo prolazi pored grada jedina prilika kada se provezemo kroz grad je kada idemo prema Plitvicama ili starom cestom prema Splitu. Uglavnom od grada ne vidimo puno jer prolazimo brzom cestom uz prugu i nekako ostaje u sjećanju stari autobusni kolodvor na toj lokaciji. Stvarnost je bitno drugačija. Centar Karlovca je sa svojim parkovima pravi mali biser i treba ga kao takvog doživjeti pa će upravo trke sprint kupa biti prilika za to za one koji Karlovac još do sada nisu upoznali na ovaj način.

Detalje možete naći na web stranicama natjecanja, a prijave su naravno omogućene putem OOnline servisa.

23 srpnja 2010

Još malo pa poziv za Sprint kup

Radi se punom parom. Sati i sati terena i crtanja na računalu se skupljaju i dobar dio posla biti će do kolovoza napravljen. Prva karta je 90% izreambulirana i sada slijedi još završno precrtavanje u OCAD-u onoga što još nisam stigao. Nakon toga još barem jedan odlazak na teren za pregled onih stvari koje su mi pod upitnikom i recimo da je onda karta dobila skoro pa zeleno svijetlo za trku. Drugu kartu završavat ću krajem kolovoza ako sve bude u redu.
Slijedeći tjedan očekujte i poziv za Vihor sprint kup. Dakle sada je definitivno da će se trka održati na novoj karti.

Uskoro seniori kreću put Norveške. Matjaž, Vinka i Nikolina probati će istrčati najbolje što mogu na terenima koji nam baš i nisu domaći. Gledam Švicarce i njihove pripreme i do sada imaju više od 50 treninga na kartama u okolici Trondheima. No kao što rekoh, naši idu i neka im je sa srećom.

U isto vrijeme je i Svjetsko prvenstvo u preciznoj orijentaciji. Ekipa iz Hrvatske kreće 02.08., a naše boje braniti će Zdenko, Ivica, Ivo, Jasminka i Dalibor. Očekivanja su pomiješana. Svaki plasman u prvih deset bio bi izvrstan, a ekipno je sve moguće, od prvog do zadnjeg mjesta.  

19 srpnja 2010

Pripreme u Mađarskoj

Tko je čuo za skijališta u Mađarskoj? Pa kada još kažem Epleny, nema niti najmanje šanse da netko zna gdje je to. A kada ono stvarno skijalište i to u potpunosti pokriveno topovima. Sljeme se može sakriti iza ovog skijališta. Totalno iznenađenje za mene u zapadnoj Mađarskoj.
I kada si pomislite da Međimurci rade strašnu stvar kada uspiju organizirati četri trke u dva dana, onda su oni prema Mađarima "pik zibneri". U tri dana organizirali su deset trka!!! I to kakvih. Dvije trke srednjih staza, dvije trke MTB orijentacije, ekipno natjecanje po principu  SCORA (nešto slično kao naša Crvenkapica), štafetno natjecanje, preciznu orijentaciju, orijentaciju mobitelima, radio-goniometriju, noćno ekipno... Svaka im čast.
Kako čovjek ipak ne može i ne stigne sudjelovati na svemu ponuđenom mi smo napravili neki uži izbor i gotovo stigli na sve. U petak nakon posla sjeli u auto i oko ponoći smo postavljali šator na lijepoj livadici dvadesetak kilometara sjeverno od Veszprema. 
Dan je počeo prvo trkom na srednje staze. Trčali smo u najjačim (21) ponuđenim kategorijama (nije bilo MŽ35) i prošli sasvim solidno. Ivana i ja bili smo drugi. Temperatura u autu pokazilvala je 41 stupanj, a iako u šumi nije bilo toliko, imao sam osjećaj da ću prokuhati na terenu. Teren je bio vrlo varijabilan, od bijele šume do poznatih mađarskih pikavih gustiša. Nakon trke doslovce sam se okupao na slavini i za dvije minute bio potpuno suh.
Sredinu dana iskoristili smo i za obilazak povijesnih lokaliteta pa smo posjetili dvorac poznate obitelji Korvin, da bi se ubrzo nakon obilaska vratili na poslije podnevnu trku.
Trčala se "neprekidna štafeta" ako to možemo tako nazvati. Koncept je zgodan i možda vas iznenadimo tom varijantom trke na slijedećoj Crvenkapici. U svakom slučaju svaki trkač trči nekoliko puta i među sobom parovi samo izmjenjuju čip. A da nije bilo bezazleno pokazuje i činjenica da smo se dobro ganjali sa familijom Allwinger. Na kraju nas je taktika flastera pobijedila jer smo se mi orijentirali, a oni su šprintali. Nikako nisam uspio napraviti veću razliku na  starijeg Herwiga, a da Herwig junior ne uspije u svom naumu priljepka. No sve skupa je bilo zabavno i na cilju smo svi skupa popili pivu u čast osvajanja prvog (za Alwingere) i drugog mjesta (za nas). Naime u toj borbi i prešprintavanju sve ostale ekipe ostale su iza nas. Dani orijentacije nastavili su se noćnom ekipnom trkom po recimo "humanom" sistemu (to stari orijentacisti znaju o čemu je riječ), ali mi smo se odlučili ipak za spavanje.
Po noći promjena vremena. U neko doba je počela kiša koja je stala pred jutro, a temperatura se spustila za desetak stupnjeva. U principu super za trčanje. Za drugi dan planirali smo proći kroz sve ponuđene discipline, ali smo znali da je to dosta nategnuto jer nema previše vremena. Ujutro smo istrčali još jedne srednje staze. Ovaj puta teren je bio nešto teži za trčanje, jer je obilovao zelenim rasterom i nizom pikavih grmića kroz koje se trebalo provlačiti u poluotvorenom zemljištu. Iako sam dosta griješio bilo je dovoljno za još jedno drugo mjesto i srebro u ukupnom poretku. Ivana je startala iza mene i čim je dotrčala u cilj prešli smo na mobitel orijentaciju. Za one koji ne znaju princip evo i kratkog objašnjenja: Ekipu čine dva natjecatelja koja oba imaju mobitele. Jedan natjecatelj ostaje na cilju i dobiva kartu, a drugi natjecatelj samo sa kompasom i čipom trči po instrukcijama onoga koji je na cilju. Kada prvi trkač odradi svoju stazu, pozicije se mijenjaju i onaj koji je bio na stazi dobiva novu kartu, a onaj koji je do sada navigirao ostavlja svoju kartu i samo sa čipom i kompasom trči u šumu. Jedina frka u cijeloj priči je da imaš dovoljno napunjene baterije na mobitelima i da ima signala na terenu. Iako su nam mobiteli pokazivali već znakove gašenja uspjeli smo iz realizirati obje staze koje nisu bile baš prejednostavne, a bome niti prekratke. Trebalo nam je četrdesetak minuta po trkaču, dakle gotovo sat i dvadeset klafranja na mobitel. Da stvar bude zanimljivija u međuvremenu je bilo proglašenje srednjih staza pa je nastala malo komična situacija da primam medalju na proglašenju sa mobitelom na uhu i kartom u ruci, a Ivana s druge strane jadna mora slušati šta joj pričam i kamo je šaljem.
Na opće iznenađenje kako nas, tako i organizatora uspjeli smo pobijediti u toj disciplini. Sve skupa me podsjećalo na situaciju u kajaku na prošlogodišnjem ISARU kada jedan vuče na jednu stranu, a drugi na drugu. Nije lako nekoga poslati da trči nekamo, a krivo se sporazumijete pa ode potpuno krivo pa ti onda skida sve po spisku, a ti nemaš pojma gdje je. No očito je da smo se dobro snašli i da su naša gubljenja bila puno manja od ostalih ekipa.
Zadnja disciplina koju smo planirali bila je precizna. Kako je organizatoru ponestalo vremena, a mi smo bili vjerojatno jedini fanatici koji su htjeli još i na preciznu pustili smo ih da proglase preciznu. Mi smo napravili trening precizne bez imperativa rezultata. Bilo je doduše samo šest zadataka, ali zgodno postavljenih i dobro osmišljenih. Jedan odgovor smo fulali i u principu to je jedini zadatak koji mi je bio sumnjiv, ali nismo se odlučili na Z, a trebali smo.
Sve skupa ovo je trka koju je vrijedilo posjetiti. U toliko događanja svatko bi našao nešto za sebe, a sve skupa je bilo organizirao u vrlo opuštenoj i gotov prijateljskoj atmosferi. Ako trke bude i iduće godine svakako preporučamo.