08 rujna 2009

Počela škola i treninzi


Jučerašnji prvi dan škole malo nam je poremetio koncepciju. U planu je bilo napraviti jedan relaksirajući trening pod Krešinim nadzorom u Maksimiru, a na kraju smo bili na predstavi u školi, Jan kao glavni glumac, a mi kao fanatična publika. Predstavu za prvoškolce prošle godine gledali smo iz kuta zabrinutih roditelja zbog velikog koraka u životu, ali ipak nam je ostala u sjećanju po školskom zboru (sve sreća Jan nije u zboru) koji je pjevao "vau-mijau" pjesmicu pod budnim okom voditeljice zbora. Jučer je zbor imao nešto drugačiju pjesmicu, ali koreografija i tekst su još uvijek na razini socijalističkih priredbi iz 70tih. Jan već sada sluša U2 u svom MP3-u, a mogu si misliti šta će biti za par godina kada dođe u više razrede. Šteta je kako neki ljudi zaglibe tamo negdje i ostaju na toj razini cijeli život umjesto da idu u korak sa vremenom i tim klincima daju pjesme koje će sa guštom svirati i pjevati, a ne da zijevaju i umiru od srama pred roditeljima.

Na trening smo došli kada su naši već bili pri kraju. Krešo je upravo radio na istezanju sa ekipom koja bi ubuduće mogla biti i malo brojnija. Šteta je da ljudi ne koriste priliku dolaska na zajedničke treninge. Atmosfera je super, lakše je napraviti teške stvari, a i natjeraš se doći na trening i u najtežim vremenskim uvjetima. Bilo kako bilo, nadam se da će se stvari opet pokrenuti i da će već u srijedu u 18:00 na Lagviću biti brojnost veća. Svi su pozvani koji imaju malo volje trčati.

Jučer je bio i rok za prijave za "Vihorov sprint kup" na Bundeku. Prijavljen je 101 natjecatelj iz Hrvatske i Mađarske. Očekivana brojka, čak i malo više. Solidno rekli bi s obzirom na brojnost po klubovima. Žao mi je jedino što nema Barbare Petranović i Patrika Malnara koji su se trebali boriti za ukupni poredak u sprint kupu Hrvatske, a kojima je Buco zabranio dolazak prijetnjama. Strašno. No život ide dalje, klubova u Hrvatskoj ima fala Bogu više nego dovoljno i svatko može birati gdje se ugodno osjeća i gdje mu paše atmosfera i ekipa. Bitno je da zbog takvih stvari čovjek ne ode iz sporta, već samo promijeni sredinu.

07 rujna 2009

Zeleni vikend u Međimurju


Kako komentirati protekli vikend. Tri trke u dva dana, noge teške i umorne i samo najspremniji su mogli sve tri trke istrčati na visokom nivou. Nije bilo lako.

Kup utrka

Već i prije trke znali smo da će biti strmo i zeleno i da se moramo pripremiti na "fight". Kako sam startao debelo zadnji očekivao sam prve trkače u cilju puno ranije, a kada ono skoro jedan sat da se nitko nije pojavio, a onda na kapaljku, izmučeni, izgrebani.

Odlazak u šumu samo je potvrdio moja nagađanja. Karta više nije relevantna za Kup utrke ako se ne popravi vegetacija. Previše je bingo varijanti iz kojih čovjek ne može isčitati prolaznost terena. Skoro svi sa kojima sam razgovarao nakon trke imali su jedinstveno stajalište. Sama kontrolna točka nije predstavljala problem, ali dolazak do nje bio je katastrofa. Na karti bijela šuma, a u stvarnosti zeleni zid, na karti livada a u stvarnosti neprohodna zarasla džungla. Koliko god se u kasnijoj fazi trudio izbjegavati zeleno i trčao sam okolo, teško je bilo nadoknaditi propušteno na početku kada sam u nekoliko navarata doslovce puzao da bi došao u prohodnije dijelove. Da ne pričam o slučaju kada sam na varijanti jedva probio jedan takav zeleni zid da bi ispao na livadu, a kada ono iznenađenje. Livada ograđena, a
ograde nema na karti. Sve to na varijanti prema kontroli. To što je fizički bilo teško i što smo imali i više od 500 uspona bio je najmani problem. To je elita i živimo sa time. Guramo, trčimo i treniramo zbog toga, ali ovakve stvari su pomalo frustrirajuće. Taman kada pomisliš da ne može biti zelenije, evo ga opet. Sve u svemu šteta. Vedran je zasluženo pobijedio, najbolje se snašao na ovom terenu, a sada kada gledam zaostatak, tih 6 minuta mogao sam komotno imati da sam u početku iskoristio neke zaobilazne varijante. No i ostatak ekipe je tu gubio pa zato u orijenttaciji nema da sam...

Srećom nas je vrijeme poslužilo pa je i kiša prestala taman prije trke, a ukazao se lijepi sunčani dan. Nažalost predzadanja kontrola bila je na krivom mjestu, oznaka dobro postavljena, a zastavica u drugoj uvali. Nije da sam nešto puno tamo izgubio i da bi to utjecalo na plasman, ali ljuti odgovor organizatora koji kaže: "Za nas je
kontrola na dobrom mjestu". Ljudi nitko nije savršen, greške su moguće i događaju se, ali ljudski je priznati: "Pogriješili smo, kako da to riješimo na opće zadovoljstvo."

O startnim listama sam već pričao, a najbolji dokaz koliko sam bio u pravu je zajedničko trčanje Frane Markovića i Vinke Kvočić koji
su startali na intervalu od 1 minute na istoj stazi. Oboje su uvjerljivo pobijedili u svojim kategorijama i iskoristilu su
mogućnosti koju im je dao organizator. Kada imate kombinaciju dvoje dobrih natjecatelja koji surađuju na stazi teško im se itko može suprostaviti. Nitko ne krivi njih dvoje, jer ne sumnajm da bi i sami postigli solidne rezultate, ali ostaje gorak okus u ustima, jer sam na taj problem upućivao već nebrojeno puta. Mogao je to biti bilo tko, a organizator ne smije dopustiti da mu se takve stvari događaju već n-ti puta na trci.

Sprintevi

Sprint Kup ušao je u svoju završnicu. ostalo nam je još samo finale na Bundeku. Svi koji smo trčali u Međimurju znali smo da šumski sprint nosi odlučujuću prednost i ako se na prvom sprintu napravi dovoljna razlika, u Čakovcu je nemoguće to nadoknaditi.

Kod dečki na prvoj utrci je slavio Edi. Ovaj puta brz, skoncentriran i
bez kompasa. Drugi je bio Salopek, a treći Vedran. Iako sam mislio da sam solidno odtrčao, par manjih greškica dovelo je do zaostaka od dvije minute. Previše, ali valjda je i umor napravio svoje. Uz savršenu trku sumnjam da bi mogao do tog vremena. Za poslijepodne u Čakovcu znao sam da će biti teško bilo koga prestići u ukupnom poretku. Doduše Vedran je imao samo nekoliko sekundi prednosti, ali Čakovec je ipak teren na kojem je on jači trkački.
Kod djevojaka je Ivana po stoti puta prva na startnoj listi, a ovaj puta je dodatno upogonjavala kontrole, jer si organizator nije dao truda da to učini prije trke. Iz osobnog iskustva prije par godina u Čakovcu znam da je to koma na sprintu i da je to gubitak barem 2-3 sekundi po kontroli, a da ne govorim o koncentraciji. Navodno je i Ivo imalo sličnih problema jer je i on startao među prvima u svojoj kategoriji. Što se karte tiče čini mi se da je koncepcijski izvučen maksimum iz onoga što je tamo, ali na par mjesta su mi detalji bili nekako preblizu puta u odnosu na ono što je nacrtano.

Čakovec sprint
Pauzu između dva sprinta proveli smo u našoj stalnoj bazi "Žuta ruža". Dobro smo se najeli, odmorili i u zadnji čas stigli u prostor karantene. Na vrijeme :). Atmosfera opuštena, lijepa fontanica kod cilja. Sve skupa popravlja dojam "zelenog vikenda". Trkica je bila prava sprinterska, sa puno promjena smjerova, petljama , hrpom kontrola i svaka izgubljena sekunda se plaćala. Vedran je dokazao da je ovo njegov vikend i zabilježio je i drugu pobjedu. Očito mu je dobrodošla pauza nakon WOC-a i odmoran se vratio pun energije. S druge strane meni je ovo bio peti trening/trka ovaj tjedan i malo sam bio već iscrpljen.

Početak je bio OK, trik kontrolu sa zidinama sam dobro apsolvirao, ali neodlučan odlazak sa te kontrole na 6.KT odnio je 5-10 sekundi, a sedma je odnijela još par sekundi jer sam zaobilazio zgradu. Činilo mi se u tom trenutku da je to brže od skakanja na zidić. Slijedi petlja u kojoj sam u jednom trenutku stao, jer jednostavno nisam vidio na karti gdje je slijedeća kontrola. Ostatak do 18.-te odrađujem dobro i po špagici. Na 19.-tu umjesto uz dvorac, trčim uz opkopni jarak i tu je otišlo još možda 5-6 sekundi. Sve skupa rekao bih 20-30 sekundi greškica. Vedran je napravio razliku od minute tako da nije bio dostižan, a sa Edijem sam mogao biti na par sekundi. Ovako ipak 24'' u njegovu korist. Noge su mi već bile preteške. Špek nije startao i tako je izgubio priliku za ukupni plasman na trci i u sprint Kupu. Šteta, jer je zadnja trka na Bundeku mogla odlučivati o ukupnom poretku.

Za mene je sprint kup gotov. Zadnju trku organiziram i dečki se bore za pozicije. Ako sve bude u redu trebao bi završiti treći u Kupu. Ja zadovoljan :) Matjaž je bio ove sezone nedodirljiv, a sa Edijem sam vodio sportku borbu. Bio je bolji i čestitam na tome.

Eva je prema svemu sudeći osigurala ukupnu pobjedu, a Vinka, Antonija i Ivana se još uvije bore za ostale pozicije. Kod veterana je Ivo preuzeo vodstvo sa dvije pobjede, a Darinka je još uvijek vodeća kod veteranki. Kod kadeta se vodi zanilmljiva sportska borba. Braća Vujanić, Patrik Malnar, Matej Štambuk i Luka Mihaljević riješiti će sve u zadnjoj utrci na Bundeku. Generacija koja dolazi. Ista situacija je i kod juniorki gde Barbara Petranović, Iva Štambuk i Anamarija Tusić vode izjednačenu borbu. Matija Razum odnio je dvije pobjede, ali situacija još nije rješena. Mario Štambuk, Edi Grbac i Ivor Mikulčić sigurno se neće tek tako predati. Najviše me veseli sportsko prijateljstvo između svih njih koji su prije i poslije utrke super prijatelji, a na trci veliki sportski rivali. Čeka nas jedan zanimljiv i neizvjestan sprint na Bundeku.

Ekipno Vihor po treći puta zaredom pobjeđuje u konkurenciji 13 klubova. Veseli i drugo mjesto Međimurja i nova lica u tom klubu. Nadamo se da ćemo ih i dalje viđati po trkama, pa već i na Bundeku ovu nedjelju. japetić je bio treći, a Bjelovar četvrti. Nekada najbolji Hrvatski klub Ris uvjerljivo najslabiji 11. od Hrvatskih klubova i to sa najmanje prisutnih članova. Čast kluba branili su Barbara Petranović, Patrik Malnar i Tihomir Salopek.

04 rujna 2009

Back to reality

Izvješće o preciznoj orijentaciji na WTOC-u ostaviti ću za idući tjedan, a današnji post iskoristiti ću za događaje koji su nam pred vratima i koji se događaju ovih dana.

U srijedu smo odradili lakši trening u Maksimiru na kojem smo sreli i Linu. Lagana sedmica za rastrčavanje, a jučer smo igrom slučaja završili na kros ligi. Slučajno sam nabasao na informaciju da je prvo kolo u Maksimiru, a i Ivani se oslobodilo vrijeme pa smo tako u zadnji čas došli pred nadstrešnicu. Uobičajena vreva, poznate face, a tu su i Mihaljevići, nezabilazni Lovrec i mnogi drugi.

Ove godine smo u sklopu treninga odradili četri trke lige na nasipu, a u Maksimir nismo dolazili, jer je sezona bila tako puna da nam je sve skupa bilo preblizu trka. Odluka da trčimo dugu pala je u zadnji čas i nisam siguran da smo baš pametno napravili. Liga te uvijek povuče iako si sam kažeš da nećeš forsirati. Tako je i bilo. Na startu sam krenuo lagano na začelju, a kako su se noge zagrijavale tako mi je korak postajao duži i brži. Prvi krug je na kraju završio na 8'48 što je bilo ipak brže nego planirano, drugi krug dižem na 9'15 i pokušavam držati isti ritam na uzbrdicama i po ravnom. Uobičajena pojava u trećem krugu je pad u ritmu, ali ovaj puta je sve bilo nekako teže. Znojim se , vruće mi je, teško idem, ali još uvijek donekle u ritmu. Kroz glavu mi čak prolazi i misao da odustanem jer je ipak trka u subotu. Misao na koju ipak nisam naviknuo i nikada nisam prakticirao. "Ako je teško, teško je. I drugima je teško pa treba izdržati do kraja" - to je obično bila misao vodilja. Zadnja dva kruga na kraju idem 9'21 i 9'28. Sve skupa za 36'53 što i nije neko posebno vrijeme, a osjećao sam se kao da me netko tuče. Ivana je imala sličnih problema i kada smo se htjeli rastrčati noge su nam bile kao od olova, bolne i teške.

No dobro, odradili smo trening, a vikend u Međimurju bumo nekak preživjeli. Izašao je četvrti bilten i po dobrom starom običaju staze su ubitačne sa skoro 9% uspona!!! Na WOC-u su staze bile teške, tereni strmi, ali niti jedna staza nije imala više od 5% uspona što je po pravilniku IOF-a. No na takve stvari smo već navikli na našim trkama. Startne liste su opet u banani. Uvijek se pitam zašto ako je pet ljudi prijavljeno sa još dva vacanta, dakle ukupno 7 startova u kategoriji i startom koji traje 74 minute, moraju organizatori nabiti sve u 24 minute. Osobno baš me briga startao prvi ili zadnji, startao Matjaž ili netko drugi minutu ispred ili iza, ali baš me kopka to pitanje. Zar nije lakše lijepo to rasporediti na interval od 10 minuta i sve super. Pogotovo što elitnu stazu sigurno nema niti jedana druga staza. U principu elitašima to još i najmanje smeta, ali recimo uzmite kategoriju starijih veterana ili veteranki gdje natjecatelji jedva da su krenuli prema prvoj, već drugi natjecatelj starta. Kada nas je već tako malo, dajmo im barem mogućnost fer borbe.

Također sam i pobornik poludirigiranog ždrijeba u kojem postoje nositelji kategorija. IO HOS-a donio je odluku po kojoj bi barem prva tri u najajčim kategorijama trebalo razdvajati na duže intervale, što očito nitko ne provodi kod nas. Redovito se starta jedan za drugim, a klasični primjer je ne tako davna trka gdje su naše sve tri reprezentativke startale u 6 ili 9 minuta ako se ne varam.

Tako je, kako je i dobre natjecatelje takve stvari ne diraju. Trče svoju trku i daju sve od sebe jer uživaju u šumi, orijentaciji, trčanju, friendovima, ekipi, zabavi, pivici ili soku nakon trke... Tako treba i biti. A koliko dobra ekipa znači vidi se iz atmosfere u klubu, na trci, zajedničkim okupljanjima i akcijama.

U prilogu je i nekoliko Ivičinih fotki dobrih ekipa sa W(T)OC-a :)

03 rujna 2009

WOC srednje i duge staze

Iako se zapravo radi o četri utrke odlučio sam pisati o njima u jednom postu jer su se umnogočemu preklapale, od ciljnog prostora, startnih karantena, dijelova karata kod kvalifikacija do neizvjesne i zanimljive borbe za medalje u finalu. Kako Hrvatska ima pravo na tri natjecatelja u muškoj i tri natjecateljice u ženskoj konkurenciji, već u Hrvatskoj smo dogovorili nastupe kod dečki, a cure da trče sve discipline. Upitan je bio jedino nastup Ivane na longu, ali nakon dobrih kvalifikacija srednjih staza ipak smo odlučili da trči sve.

Srednje staze

Start u prvoj grupi uvijek nosi svoje dobre i loše strane. Dobre strane su
veliki promet trkača u šumi koji te mogu povući (dobro i krivo), a loše su probijanje putića i vegetacije koje kasnije grupe obilato koriste. Organizator je rekao da ovaj puta neće biti putića jer je takav teren i čini mi se da je imao pravo.
Startni koridor od 8 minuta i to tako dugačak da se jedva stizalo na neke koridore (barem na dva smo i kasnili, a cure skoro na sve) bio je nešto što te dodatno moglo dekoncentrirati prije starta. Srećom prošao sam dosta takvih "velikih" startova i trka tako da trema ipak nije napravila svoje. Na prvu kontrolu krećem nizbro u punom trku zajedno sa još dvojicom natjecatelja koji naravno imaju druge kontrole. Već sa vrha pregledne padine uočavam uvalu i detalj gdje bi trebala biti kontrola koja se malo kasnije i ukazala. Super, "sindrom prve" je iza mene. Druga, treća po izohipsi u kamenju, tehnički zahtjevan dio isto prolazim bez problema. Prva greškica ide na varijanti u zelenjavi. Dugačko trčanje po izohipsi, nemaš se za šta uloviti, pogađam tuđu kontrolu, odmah uočavam detalj i dalje kroz zeleno do još jedne kontrole. I ovaj detalj prepoznajem i spuštam se dvadesetak metara južnije na svoju kontrolu. Dao se ovaj dio istrčati barem pola minute bolje. Slijedi krugić pa duuugo koso ubrdo. U daljini uočavam kockice na kontroli. Ivana perforira svoju kontrolu, a ja trčim prema svojoj koja je u neposrednoj blizini. Nema problema i slijedi kraća dionica na kojoj sam previdio kontrolu u rupi. Zakucana do poda promakla mi je na metar-dva. Pokušavam se relocirati na kamenju i to traje oko dvije minute. Šteta do sada je sve bilo super.
Ostatak staze idem po liniji i trčim koliko mogu, nema greške do cilja. Sve u svemu zadovoljan sam. Mogao sam izbjeći tu veću grešku uz malo više koncentracije.

Ostatak ekipe također solidan. Matjaž je napravio veću grešku već na prvoj, a ostatak staze je istrčao korektno. Edi skoro u sekundu kao i ja. Kod djevojaka Ivana ima najbrže vrijeme od naših, slijedi Vinka pa Antonija. Svi su prošli staze, atmosfera na
cilju fantastična zahvaljujući navijanju naših gledaoca, staze zahtjevne, a kontrole na mjestima iako pomalo skrivene (rekli bi zapiknute koliko je išlo).

Finale je pripalo velikom Thierriu i Dani Brozkovoj. Thierry je nesumnjivi vladar srednjih staza i ako ne napravi neki teški kiks nitgo ga ne može ugroziti. Slijedeći cilj mu je zlato na klasici i ove godine skoro je i to ostvario iako si je dao rok od još par godina.

Duge staze

Za kvalifikacije dugih staza vraćamo se u istu karantenu drugi dan. Ovaj puta Vedran ima premijeru, a ja odmaram. Edi trči svoju drugu trku, a cure sve na broju. Organizator je dodao još jednu minutu u koridor, ali i produžio koridore pa je i ovaj puta bilo šprintanja da se stigne od minute do minute. Sve skupa koridor je bio dugačak dobro preko jednog kilometra.
Još dok su neki startali u cilju se već dalo čuti da je teren težak za trčanje, da su kontrole na "ničemu", a ulaskom prvih natjecatelja u cilj vidimo koliko su informacije bile točne. Svi su dobrano podrapani, a na prolaznu kontrolu ispadaju doslovce iz zelenog zida. Matjaž je poznat po tome da mu odgovaraju teški tereni, a to je i dokazao na kvalifikacijama dugih staza. Izvrsna trka, 20. mjesto sa manje od 4 minute za A-finale. Valjda se i opustio nakon famozne zabrane iz Delnica da ne smije trčati u
novom dresu. Vedran i Edi imali su skoro isto vrijeme. Solidno unutar očekivanja.

Kod cura prvo razočarenje diskvalifikacijom Ivane koja je preskočila igrom slučaja kontrolu u šumi sa 1000 karakteresitičnih drveta???. Vinka je podesila nišanske sprave i odradila solidnu klasiku, a Antonija je samovala
u šumi startajući među zadnjima. Odradila je trku korektno.

Sve skupa obje kvalifikacijske trle bile su svaka po sebi drugačije, a opet nekako mi se provlači misao da je organizator puno truda uložio u postavljanje kontrola na upitnim detaljima usred ničega, da su kontrole postavljane stalno u liniji kako bi se tjeralo trkače na greške. Ima tu dosta materijala koji nije bio baš na razini WOC-a. Ako se malo pozabavite analizama vidjeti ćete da je Simone izgubila zlato na štafeti na kontroli koju su poslije lopatom otkopavali iz gustiša, da je na tom istom dijelu na svojoj kontroli Thierry proveo nekoliko minuta pokušavajući odgonetnuti šta je crtač htio reći (da je kontrola bila fer vjerojatno bi Francuska bila prvak Svijeta jer ga Smola i Nordberg ili Johansson ne bi niti vidjeli.

Ne kažem da bi nama to nešto pomoglo, ali staze u Češkoj i Japanu su mi se činile puno bolje sa više izbora varijanti.

Na kraju da ne zaboravim finale klasike održalo se zadnji dan sat i pol vožnje od Miskolca. Po prvi puta je kiša bila dekor trke, a nakon informacija o lošim uvjetima odustali smo od odlaska tamo. Dobar dio repke otišao je već dan ranije, a precizna reprezentacija imala je još kliniku u smještaju. Na finalu su bili naši Mihaljevići i Ivan Draušnik i kažu da je teren bio najljepši do sada. Čista šuma, trčljiva sa punio detalja, kamenja i sl.
Edi, Eva, pia i Til odradili su Hungaria kupa trčeći i manevrirajući autom iz blata kako bi se uopće vratili u civilizaciju. Na kraju su morali na glavnu cestu šumskim makadamom preko Slovačke :).
Pobjednike znate, Simone Luder Nigli i Daniel Hubman. Svaka im čast, svaka čast Švicarcima koji su bili daleko najuvjerljivija ekipa prvenstva. Na postolju se našao i Mikhael Mamleev koji trči za Italiju. Pisane su čak i žalbe skandinavskog lobija na šlepanje mamleeva za Hubmanom. Da se radilo o nekom anonimcu iz Hrvatske ili Slovenije vjerojatno bi i prihvatili žalbu. Ovako je sa tri glasa protiv i dva za, žalba odbačena. Mamleev ipak ima ime i već dvije medalje sa WOC-a iz prijašnjih vremena kada je trčao za Rusiju.

02 rujna 2009

WOC sprint

Meni jedna od dražih disciplina izgledala je spektakularno (naročito finale), ali izbor terena nije me oduševio. Šumski sprintevi znaju biti zabavni i drugačiji, ali teren kvalifikacija ni po čemu se nije mogao nazvati nečim posebnim. Jednostavno prosječan teren, sa ne baš naj naj reambulacijom karte. Kada tome dodamo da je teren već korišten za nebrojeno trka i treninga mislim da se moglo i bolje. Potvrda toj tezi je i sprint Hungaria kupa koji se održavao isti dan u centru Miškolca. Grad sa puno prolaza, parkića i fontana bio bi po meni ljepše i atraktivnije rješenje.

No bilo kako bilo, trči se tamo gdje se odredi. Taktika za trku je bila: gas do daske od početka pa tko preživi možda nešto ostvari jer to je jedini način da se na sprintu nešto napravi. Nema tu nekog taktiziranja. Nažalost za dobar dio Hrvata trka nije prošla očekivano.

Krenuo sam dobro, užasno brzo nizbrdo, ali točno. Nemam nekih većih problema sa kontrolama osim što ih je stalno hrpa oko detalja pa je trebalo jako paziti da se ne perforira kriva kontrola. Brda malo ubijaju noge, ali se trudim izdržati. Kako sam startao među zadnjima znam da se ne mogu osloniti na natjecatelje koji bi me povukli, a i oni koji bi stigli su ipak realno prejaki. Kiril Nikolov koji je jedan od najboljih svjetskih sprintera stigao me malo prije desete kontrole i očito mi je poremetio koncentraciju.
Radim malu grešku od 15-20 sekundi. Na slijedeću sve OK i onda ne vidim varijantu okolo po putu, već napadam dužu dionicu uzbrdo kroz zeleno. Na terenu puno više putića, pogađam dvije kontrole koje nisu moje i tu nastaju problemi. Dok sam se relocirao i pronašao kontrolu izgubio sam čistih pet minuta. Puno previše i za neku lokalnu trku. Koncentracija na nuli, razglas trešti, a slijedeća kontrola u mreži ograda i koliba. Skoro sam se upecao na krivu kontrolu koju je štancao i do tog trenutka vodeći rus Dimitry Tsvetkov. Disk za njega, a za mene još minuta greške. Izlazak u arenu pred nekoliko tisuća ljudi nije mi smetao. Čujem jedino Edija kako navija i zadnji krugić prolazim bez problema. Nažalost sve skupa otišlo je dobrih 6 i pol minuta na greške. Nije da bi bilo za A-finale, ali za plasman oko 25. mjesta bi sigurno bilo. Šteta. Možda malo razočarenje, ali znam da sam išao na sigurno nebi bilo nikakve šanse za bolji plasman.
Matjaž je svoj dio odradio kvalitetno. Falilo mu je malih, a opet velikih 4o tak sekundi za A-finale. Vedran isto solidan, ali sa oko dvije minute potrebnih za A-finale. Djevojke pak nisu imale svoj dan. Vinka je već na prvoj kontroli imala problema, a Ivana je platila danak novom pravilu IOF-a po kojem kontrole mogu na sprintu biti 15 metara jedna od druge. Zanimljivo je da je na tom dijelu bilo naravno tri kontrole od kojih su dvije bile na panju, s tim da je jedna bila ucrtana na rupi (ona koja ostane od izvale panja), a druga na panju koji ima identičnu takvu rupu koja nije ucrtana. Bilo je takvih primjera puno i kada čovjek pogleda rezultate vidi da je bilo neobično puno diskvalifikacija (kod Vinke u grupi čak 9). Antonija vrlo dobra na 23. mjestu uz jednu grešku od minute i jedan treći prolaz :).

Finalna trka održana je na istom terenu sa time da je dodan dio trke po Zoološkom vrtu. Neobično okruženje sa tigrovima, medvjedima, pitonima vjerojatno nije toliko smetalo natjecateljima koliko je smetalo preciznoj orijentaciji koja je tu imala finalnu trku idućih dana ( o tome u drugom članku). Mjestimice je karta oko kaveza bila malo nepregledna pa je bilo dosta zaletavanja u neprelazne ograde. Kod djevojaka najbolje se snašla Helena Jansson iz Švedske, a kod dečki Andrey Khramov iz Rusije. Favorit utrke kod djevojaka Minna kaupi završila je tek 13.ta, a Ivana, Jan i ja smo iz prve ruke u ZOO-u vidjeli koliko je griješila i koliko znači kada ostaneš sam na terenu (startala je zadnja).

Vrijedilo je vidjeti ovaj sprint i gledatelji su napravili pravi spektakl tako da ciljna arena nije bila prepoznatljiva na karti. Specijalisti za sprinteve nisu ovaj puta došli na svoje jer je dobar dio bio po šumi, ali već iduće godine organizator najavljuje urbaniju varijantu trke. Da bi se ušlo u A-finale na sprintu naravno osim velike brzine treba imati i malo sreće u kvalifikacijskim grupama. No upornima se sve jednog dana vrati :))

01 rujna 2009

Trimtex dresovi - drugi puta

"Aferu o Trimtexu" svi ste već čuli, a naravno kao i uvijek od izvora od kojeg to dolazi sve je puno insinuacija, provokacija i neistina.

U svakom slučaju nitko nije prisiljen nabavljati dres ili kupovati isti ako ga ne želi pa je eto povratom dresova iz Gorskog kotara ostalo još nešto dresova za nabavu. Svi znate kako izgledaju, a veličine na lageru su S, L i XL. Tko ih želi neka se javi.

WOC štafeta



Početi ćemo od zadnje trke naše reprezentacije na WOC-u jer je nekako najsvježija, a ujedno je izazvala i najveće polemike u orijentacijskim krugovima.

Po prvi puta Hrvatska je ostvarila plasman u obje konkurencije, dakle
muškoj i ženskoj štafeti što je već uspjeh sam po sebi jer i neke renomiranije reprezentacije nisu imale ženske predstavnice na natjecanju. Nažalost zbog toga cure nisu imale i svoju konkurenciju pa je teško bilo odlijepiti se od donjeg dijela plasmana iako su sve tri izmjene otrčale solidnu trku.
I Antonija i Ivana i Vinka nisu radile veće greške. Ostaje mala žal za jednim mjestom boljim plasmanom, jer je u zadnjoj izmjeni Vinka stigla Japanku, ali na kraju ipak nije mogla više od toga. U svakom slučaju čestitke na trudu i zalaganju svima. Hvala Draušniku na zdušnom navijanju i utrčavanju iza Vinke :))

Dečki sa 32. mjestom mogu biti zadovoljni. Realno gledajući možda se moglo koje mjesto gore, ali Kina i Izrael (sa dva Rusa) bili su ovaj puta prejaki.
Iza nas su Turska, Japan, Srbija, Južna Afrika i Hong Kong. Namjerno smo stavili Matjaža na zadnju izmjenu na kojoj može stizati ostale natjecatelje i napraviti daleko najviše. Tako je i bilo, a u finišu je još odšprintao predstavnika Turske.
Iako prvi rezultati to nisu pokazivali, pa smo morali pisati službenu žalbu (u tri primjerka, ovjerenu kod javnog bilježnika, sa žigom Saveza...- šala). Žalba je uvažena i eto ne dijelimo poziciju sa nikime. Rezultati

Plan za štafetu je bio sigurno i točno, a nakon prvih vijesti iz šume dodano je i bez povreda. Upravo taj segment cijelog WOC-a mene osobno dosta je smetao. Vozeći se prema ciljnim arenama prolazili smo kroz prekrasne dijelove šuma, a natjecanja su obuhvaćala vjerojatno i najružnije dijelove cijelog brda. U nekim trenucima imao sam osjećaj da su pred neke kontrole namjerno nabacali granje (vidi sliku Edija) kako bi otežali natjecateljima kretanje.
Jedna od takvih kontrola je i prolazna kontrola upravo na štafeti na kojoj je član Austrijske štafete povrijedio rame spektakularnim padom pred publiku.

O povredi Martina Johanssona kojem se grana zabila u kvadriceps puno je rečeno, a treba dodati da su u istom trenutku bolničke ekipe bile na tri mjesta na intervenciji, da su nakon ulaska u cilj šatori izgledali kao male bolnice sanirajući porezotine, uganuća... Martin Johansson je u trenutku povrede bio vodeći u štafeti i nesumnjivo je trčao koliko ga noge nose, a to je na ovakvom terenu bilo povremeno i opasno.

Tragikomedija sa sretnim završetkom

Za vrijeme pružanja prve pomoći unesrećenom naišao je par izletnika sa telefonom. Kako Thierry, Nordberg i Smola koji su prekinuli svoju trku prilikom pružanja pomoći nisu znali broj telefona ciljne arene, Smola je nazvao prijatelja u Češku koji je pratio prijenos putem weba i zamolio ga da nazove trenera u ciljnu arenu da obavijesti organizatora o povredi Johanssona. Možete si uzamisliti lice prijatelja koji dobiva poziv iz šume od natjecatelja koji se bori za medalju.

Eto Johansson je kod kuće, preživio je svu golgotu, a prema njegovim riječima i mađarske doktore koji ne znaju beknuti ništa engleskog i koji čiste sobe u 4 ujutro i što je najvažnije oporaviti će se. Thierry, Nordberg i Smola postali su heroji fair-playa, neki drugi dečki osvojili su medalje. Tako je to u sportu, a na kraju sve je to samo zabava. Ostaje nedoumica da li je trebalo prekinuti trku, poništiti rezultate ili ostaviti kako je. Još dugo će se vući to pitanje i nitko nije dovoljno pametan šta je trebalo učiniti. IOF je donio odluku o priznavanju rezultata, organizator je bio neodlučan, a predstavnici reprezentacija podijeljeni.

Povreda u sportu će uvijek biti i one su sastavni dio cijele priče. Svjetsko prvenstvo je jedna druga razina na kojoj natjecatelji daju i više nego što mogu, ne gledaju toliko na moguće povrede već se bore do zadnjeg atoma snage. Tu leži i činjenica o većem broju povreda na koje ipak nismo navikli u našem sportu. Drugog dana na istom jestu održan je Hungaria kup sa par tisuća natjecatelja, a povreda je bilo zanemarivo malo. Brzine su manje, očekivanja manja, opreznije se trči...

DIO DRUGI - LOPOVI

Herwig Allwinger jednom prilikom izjavio je da već godinama na orijentacijskim trkama ne zaključava auto jer su orijentacisti posebna populacija ljudi i krađe su stvarno rijetka pojava. Malo ljudi ipak zna da su prilikom odlaska na treninge u urbanim sredinama nekoliko puta naši orijentacisti pokradeni na Jarunu, u Maksimiru, na Šestinskom lagviću, Branje vrhu... Shema je uglavnom ista. Lopov snimi situaciju kada odlazite trčati i ako ste nešto ostavili na sjedalu provaljuje ili razbija staklo i bježi. Šteta je uglavnom veća od vrijednosti koju ukrade, ali ostaje neugoda i problemi.

Na WOC-u smo i mi nažalost imali problema. Ivici se pokvario auto nedaleko smještaja i bio ga je prisiljen ostaviti na parkingu. Nakon što smo se vratili po njega idućih dana, u auto je provaljeno. Provaljen je čak i prtljažnik, ali ništa nije ukradeno jer većih vrijednosti nije niti bilo u autu. Vjerojatno su pokušali ukrasti auto, ali kako je bio pokvaren ostali su na suhom. Pazi razočarenja :)
Druga priča ide u daleki Portugal gdje su naši Paco i Matea ovih dana sudjelovali na trkama. Nažalost njihova priča nema sretni završetak jer su im ukradene stvari, putovnice i SI čip!!!

Sezona kreće pa eto oprezno sa svojim stvarima, a pogotovo kada imate napunjeni auto stvarima na nekom putovanju. Čip po svaku cijenu nosite sa sobom :)))