Ideja o odlasku u Tursku rodila se još prošle godine kada smo bili u Makedoniji. Izvrsna atmosfera između natjecatelja, susretljivost i ljubaznost svih sudionika bili su dodatni motiv. Malo po malo organizacijske kockice su se slagale i na kraju se stvorila ekipa od nas jedanaest koja je krenula na put. Svatko od nas je imao neko svoje viđenje što nas tamo čeka, a naravno svoje viđenje imali su i roditelji koji su djecu slali na put. Bilo kako bilo mogu slobodno reći da su predrasude koje smo imali o Turskoj bile nevjerojatno krive. Dočekala nas je moderno uređena zemlja u kojoj su mnoge stvari daleko ispred našeg standarda. Istanbul se ne može uopće uspoređivati sa Zagrebom jer spada u nekoliko kategorija viši razred gradova.
 |
| ekrani u sjedalima autobusa |
Većina priča počinje i završava na aerodromu. Tako je počela i naša. Polazak iz Zagreba i slijetanje u Istanbul. Već iz zraka vidjelo se da nas očekuje ogroman grad i ogroman aerodrom. Nakon obavljanja carinskih formalnosti koje su prošle relativno brzo s obzirom na masu ljudi koja je pristizala iz nepreglednog broja aviona dočekao nas je Halil sa svojom ekipom. Na brzinu smo promijenili novce u mjenjačnicama-automatima i krenuli metroom do otogara-autobusne stanice. Naravno u metrou je uslijedio susret s jednim Makedoncem koji se raspričao o svojem višegodišnjem boravku ovdje Trebalo nam je oko pola sata da stignemo na valjda najveći autobusni kolodvor koji sam do sada vidio. Tisuće autobusa kreću iz jedne centralne pozicije prema svim dijelovima Turske, Europe i Azije. Zahvaljujući našim domaćinima brzo smo pronašli i agenciju u kojoj smo kupili karte za nastavak putovanja. Čekalo nas je još četiri sata vožnje autobusom do grada Burse koji se nalazio u azijskom dijelu Turske. Pravo iznenađenje nas je dočekalo u samom autobusu. Svako sjedalo imalo je svoj digitalni ekran sa slušalicama na kojem si mogao birati muziku, filmove, fotke, igrice...mogao si priključiti i svoj USB pa slušati svoju muziku ili pregledavati dokumente i slike. Ludnica! No iznenađenju nije bilo kraja. Tijekom vožnje stjuard svako malo dolazi i nosi (tj.vozi u kolicima) vodu, sokove, grickalice. I sve to za samo desetak eura karte za autobus. Sjedalo do nas sjedila je još jedana osoba koja zna nešto hrvatskog, a dolazi ovoga puta sa Kosova i živi u Bursi već desetak godina. Svijet je mali ;)
Sam izlazak iz Istanbula je potrajao gotovo dva sata. Uslijedila je vožnja trajektom preko Bospora pa nastavak putovanja autobusom do Burse. U glavama smo imali neku sliku grada, ali niti približno ono što nas je dočekalo. Negdje oko dva sata ujutro autobus se zaustavio na kolodvoru koji je veći od našeg aerodroma i tamo nas je dočekao novi kontakt i prijevoz do hotela. Prebacivanje u minibus prošlo je brzo i efikasno i u trenu smo doslovce letjeli ulicama Burse. Vozač kao da je morao oboriti sve rekorde u brzini pa su tako pored nas prohujale vizure svih poznatih svjetskih brendova Fiat, IKEA, Mediamarkt, McDonalds....Nema čega nema. Nakon Schumacher vožnje konačno smo u hotelu. Obavljamo formalnosti prijave i uzimamo ključeve od soba. Negdje oko pola tri ujutro uspijeli smo konačno i zaspati. Put je bio dugačak i iscrpljujući pa je trebalo uhvatiti svaku minutu sna jer slijedile su odmah trke.
 |
| ispred našeg hotela |
Buđenje je krenulo puno ranije nego smo očekivali. Doduše mnogi nisu čuli valjda od umora, ali točno u 05:30 sa svih džamija u gradu krenuli su pozivi na molitvu. Srećom nije predugo trajalo i uhvatio sam još nešto sna prije predviđenog vremena za ustajanje. No i to vrijeme je nekako došlo prebrzo, a ujutro smo osim doručka trebali obaviti još i formalnosti prijava, preuzimanja brojeva za trku i osnovnih informacija kada, gdje, što i sl.
Podijelili smo se u dvije grupe i prva grupa je rano krenula prema prigradskom naselju Cumalikiziku gdje se održavao sprint. Mi ostali smo krenuli nešto kasnije jer smo i startali dva tri sata iza prve ekipe. Ovoga puta autobus je ipak bio nešto drugačiji, otprilike kao iz filma "Tko to tamo peva". Cure bi rekle vozaču: "Majstore jeli ima klima?, a on bi odgovorio: "Ima, sve se klima" ;) Pitanje je samo koliko dijelova je vozač izgubio po putu, no klima je ipak radila savršeno, prva otvorena vrata i propuh kakav možeš samo poželjeti :)
SPRINT - 06.09.2012.
SPRINT - 06.09.2012.
 |
| Dora na startu sprinta |
Cumalikizik je neodoljivo podsjećao na Kruševo. Male uske ulice, više seoskog karaktera sa puno razno raznih prepreka poput traktorčića, konja, te detalja poput fontana. Na ulicama je bilo i podosta lokalnog stanovništva i djece. Jedino iznenađenje je u principu bilo to da je kraj staze bio šumskog karaktera pa su se u tom dijelu radile i veće greške zbog prebrzog ulaska iz gradskog dijela u šumu.Kontrola je bilo posvuda, čak i u restoranu i trebalo je dobro paziti na kodne brojeve da se ne perforira kriva kontrola.
Osobno sam se osjećao izuzetno umorno i teško. Brda su me pojela, a vjerojatno je tome bio i uzrok naporno putovanje prethodnog dana i noći. Trčao sam, ali nikako ubaciti u višu brzinu. U šumskom dijelu naletili smo i na jedinu zamjerku tijekom cijelog putovanja, smeće. Nevjerojatna je količina smeća koja se nalazi u parkovima i urbanim cjelinama. Ta činjenica mi je poznata još iz nekoliko odlaska u Egipat no nikako da se naviknem na to. Sprint je najbolje odradio Jan. Stvorio je zavidnu prednost od osam minuta ispred drugoplasiranog i upisao prvu pobjedu u Turskoj. Ivana i ja nismo loše prošli, oboje smo bili srebrni no znali smo da možemo i bolje. Ostatak ekipe solidan i praktično nitko nije bio na začelju osim Kristine koja je pobrkala kodne brojeve. Iva je bila deseta u Ž16, Dora četrnaesta, Karlo devetnaesti u M16, Mia peta u Ž14, Boško četvrti u M21B, Iskra petnaesti u eliti.
 |
| otvaranje SEEOC-a |
Poslijepodne smo proveli u pripremama za odlazak na službeno otvaranje natjecanje i proglašenje prvog dana u kategorijama koje su se računale za prvenstvo jugoistočne Europe. Otvaranje prvenstva bilo je u samom centru Burse mimohodom glavnom ulicom sa ulaskom u mali amfiteatar u kojem je odrađen službeni dio ceremonije i u kojem je kasnije svaki dan bilo i proglašenje natjecanja. I ovoga puta smo bili prepoznatljivi po svojim kockicama koje otvaraju dosta vrata ma gdje bili :). Natjecanje Bursa open nije se proglašavalo po danima već u ukupnom zbroju četiri natjecanja tako da je Jan imao zadatak odraditi sve četiri trke u visokom isčekivanju. Također svi naši koji su trčali na tom natjecanju morali su čekati zadnji dan za ukupni rezultat. Mi ostali smo imali mogućnosti popravnog svakog dana jer je svaka trka bila prvenstvo u različitim disciplinama pa smo se svakog dana borili za titule.
Nastavak u danima koji slijede....
 |
| karta sprinta |
Nastavak u danima koji slijede....
Nema komentara:
Objavi komentar