Međimurje open

Sezona u Hrvatskoj je završila. Zadnje tri utrke organizirane su u Međimurju na već poznatim terenima Praporčan, Čakovec i Selnica. Sudjelovalo je stotinjak natjecatelja, a organizaciju je proveo trio Tkalec, Košćak i Duhović. Vidjelo se na organizatorima da ih je ova sezona iscrpila i da je organizacija gotovo dvadeset utrka u sezoni nešto što te izmoždi do te razine da to postaje opterećenje i muka, a ne zadovoljstvo. Standard na koji su nas navikli tijekom zadnjih godina u potpunosti je nestao. Web stranice bile su gotovo neaktivne, startne liste i rezultate nisu niti objavili na svojim stranicama već na OOnline portalu, izostao je razglas, postolje za proglašenje, a gotovo da nisu sudjelovali na trkama drugih klubova. No dobro, bez svega toga se može ako su kontrole u šumi na pravom mjestu. I bile su. Evidentno je poboljšanje tiska karata, njihove čitljivosti i plastifikacija istih. To je veliki plus koji je bitniji od prije spomenutih stvari. Problem je jedino što će rezultati uskoro nestati sa OOnline portala i onda ih se više neće moći vidjeti. 

Što se samih trka tiče osobno mi se činila trka na Praporčanu nekako orijentacijski lagana. Čak sam i na stazi provjeravao kartu da li sam uzeo dobru kategoriju. Niti jednu kontrolu nisam pogriješio u traženju, a za jednu ili dvije sam možda mogao uzeti nešto bolju varijantu. Ostale kontrole su bile uglavnom od puta gore, pa dolje, pa preko grebena na put i opet dolje i gore. Vremena pobjednika prekoračena su za 10 i 17 minuta  u elitnim kategorijama, no i to je već napredak u odnosu na lani ;) Sve u svemu znao sam što me čeka na stazi i prije objave poziva tako da sam praktično mirno otrčao stazu i bilo mi je čisto lijepo. Ugodan dan za trčanje, šuma, kontrolice...što će ti više.

Sprint trke bile su predviđene za nedjelju, prva trka u Čakovcu po parku i gradu, a druga šumska u okolici Selnice. Prije trke odradio sam neizostavno jesensko bandažiranje jer zglobovi ne bi podnijeli još jedno izvrtanje. Dovoljno je bilo dva puta ove jeseni. Promijenio sam i tenisice da se ne bi dogodila Rijeka i rekao bih da je to bila greška sezone. Nažalost sve ono što gradiš tijekom sezone mic po mic palo je u vodu i to ne zbog sportskog gubljenja već zbog defekta tenisice. Na samom početku pukao je sistem Salomonove vezice na tenisici i kroz kontrolu-dvije potpuno je otpao sa nje tako da sam trčao stazu sa potpuno otvorenom tenisicom. Katastrofa. Da imaš obične žnirance napravio bi neki čvor i riješio problem, a ovako je bila jedina dilema da li trčati bos ili se patiti i pokušati ne izgubiti tenisicu negdje putem. Dokoturao sam se do ciilja nekako, naravno ljut na sebe i Salomon. No i to je dio sporta. Nešto smo naučili za ubuduće: "Ne koristi Salomon tenisice sa patentom ;)!" Ono što me je naviše razveselilo kada sam vidio prolazna vremena je da sam čak jedan prolaz sa ovakvom tenisicom bio brži od svih, pa i od letećeg Matjaža. Možda u tome leži tajna uspjeha?! Sama trka je bila brza, sa puno promjena smjerova i mrvicu prekratka (eh da ću i to reći za Međimursku utrku). No kao što rekoh bolje je imati mrvicu prekratku stazu, nego debelo prekoračiti vrijeme pobjednika.

Srećom drugi sprint smo odrađivali u šumi. Našao sam si novi motiv za trku i to je bilo bitno. Male stvari vesele čovjeka, a 50 sekundi zaostatka za Iskrom je bilo čisto dovoljno da se vratim među žive. No nije krenulo bajno. Na samom startu radim grešku jer nisam uočio neprelazni zid kod skretanja pa sam ga morao zaobilaziti, a to je odnijelo barem dvadesetak sekundi. Ostatak trke uglavnom odrađujem dobro, bez većih grešaka u zadovoljavajućoj brzini. Nešto vremena izgubio sam u močvarnom dijelu sa visokom travom, ali ništa presudno. Na kraju je sve skupa bilo dovoljno za treće mjesto, minutu iza Matije i prevelikih četiri minute iza Matjaža. Iskra je ostao na više od šest minuta iza :))).

Iako je organizator proglasio oba sprinta zasebno što je lijepo od njih, nekako mi se čini da veću draž daje kod ovakvih trka zbrajanje rezultata. Nekako je onda napetost veća, a mogu se dati i kvalitetnije nagrade ako se to želi. Klupski smo odnijeli još jednu pobjedu i ovime i službeno petu sezonu za redom ponijeli titulu najboljeg kluba u Hrvatskoj. Čini mi se da smo time prešli i pobjedničke nizove "Jelena" i "Risa" iz njihovih zlatnih godina. Ono što me posebno veseli je podmladak kluba koji stasava. Dobra su ekipa i škvadra i druže se na trkama sa svima te rade jednu posebno dobru atmosferu među klincima.

Rezultati srednjih staza
Rezultati sprinteva