Triglav

Ove godine godišnji odmor je krenuo nekako drugim smjerom i umjesto na moru završili smo u brdima. Još pomalo izranjavan od CRO-O festa u Varaždinu na kojem sam povrijedio i skočni zglob nekako smo se doma samo prepakirali i kasno poslijepodne krenuli put Julijskih Alpi. Na putu prema tamo u Ljubljani pojačavamo našu kolekciju karata novim izdanjem i oko 22:00 sati parkiramo naš auto u mrklom mraku u dolini Vrata. Na brzinu uzimamo čeone lampe i nekoliko stvari za prespavati i upućujemo se pješke prema Aljaževom domu koji je tamo negdje u mraku na nekih pet minuta hoda. Do doma dolazimo relativno brzo, ali nas plaši mrak u svim prozorima. Srećom zvonce radi i nakon par pritisaka čujemo komešanje po drvenim stubama. Ljubazne domarke u pet minuta su sredile papirologiju i kreveti su bili spremni.

Jutro je osvanulo sunčano i nakon obilnog prepakiravanja i pripremanja sigurnosne opreme krećemo polako prema našem odredištu, planinarskom domu Kredarica ispod Triglava. Vremenska prognoza dala je mogućnost kiše u poslijepodnevnim satima, tako da smo htjeli klinčani dio kroz stijenu proći još dok je stijena suha. Nakon nekih sat vremena ulazimo u sjevernu stijenu Triglava. Izvlačimo kacigu za Jana, zamke, karabinere i prsne naveze. Zlu ne trebalo hodamo uglavnom sa svom opremom na sebi i ukapčamo se u sve sajle na našem putu. Nekoliko težih detalja prošli smo bez problema. Sajle su na mjestu, klinovi funkcioniraju, a i priručne stepenice umnogome pomažu. Oblaci su u međuvrmenenu prekrili vrh i stalno se motaju oko nas, ali praktično cijelo vrijeme hodamo po lijepom, toplom vremenu i u stvari je vrlo ugodno jer sunce ne prži u stijeni i čovjek se pretjerano ne znoji. Prvu veću pauzu napravili smo nakon "frižidera" što znači da smo već izašli iz stijena i da je do Kredarice ostao još samo završni dio sa sajlama, a sve ostalo je uglavnom čista pločasta stijena sa laganim usponom. Do Kredarice smo došli oko 18:00 sati nakon osam sati hoda. Na domu je već bio i popriličan broj planinara koji su došli sa raznih strana. Smjestili smo se u našu sobu i pojeli toplu večeru koja nam je izuzetno pasala nakon silne suhe hrane po putu. Najveći gušt je u stvari bio topli čaj kojeg bi doduše s obzirom na cijenu mogli servirati i u nešto većim šalicama. No s obzirom da se ovdje opskrba radi svaka dva tjedna helikoptereom nije niti čudo da su cijene takve kakve jesu. Ništa ubitačno, ali nešto skuplje nego u dolini.

Spavati smo išli već sa prvim mrakom i najveća muka je bio odlazak na WC koji se nalazi u prigradnji doma u podrumu (dakle dva kata ispod nas) i k tome u njemu nema vode za ispiranje pa su mirisi takvi da ti se želudac okrene. Jan je rekao da je to nešto prestrašno i da se ne da mjeriti sa bilo kojim iskustvom.

Slijedeći dan je osvanuo hladan i maglovit. Na tren se činilo da će i kiša padati. Čak su i slovenski meteorolozi ostali iznenađeni oblakom koji je sjeo na vrh s obzirom da nije bio planiran za taj dan. Doručak smo pojačali pečenim jajima jer smo znali da nas čeka dugi i naporni dan (no nismo znali da će to stvarno biti duuuugi dan i noć). Već uobičajeno opremanje užetima i karabinerima ovaj puta napravili smo na samom domu i krenuli potpuno opremljeni u završni uspon na vrh Triglava. Od Kredarice, odnosno Triglavskog doma, do vrha je otprilike jedan sat hoda, odnosno penjanja klinčanog puta. Nama je trebalo gotovo sat više jer nismo ništa htijeli prepustiti slučaju. Dupla ukapčanja i prekapčavanja na sajli oduzimaju dosta vremena no daju određenu sigurnost. Pogotovo to vrijedi kada pri samom usponu u završnom dijelu na svakih pet metara naiđeš na spomen ploču nekom planinaru koji je baš ovdje ostavio svoj život. Sreća u nesreći je možda da se zbog oblaka nije vidjela provalija nakon malog Triglava i hodanja po samom hrptu stijene gdje i sa jedne i druge strane grebena nema kraja, a ti hodaš po tridesetak centimetara uskoj stijeni.

Na sami vrh stigli smo bez problema. Povremeno se pojavilo i sunce, a vrh su okupirale i ptičurine koje su žicale klopu. Slijedilo je slikanje, udaranje žigova, mali odmor, neka sitna klopica i odluka kojim putem nazad u dolinu. Tu je i pala odluka da se ne vraćamo istim putem, već da napravimo puni krug silaskom prema "Luknji".

Karta kaže da je put siguran i osiguran sajlama kao i onaj po kojem smo došli jučer. Dakle nebi trebalo biti problema. Prvi dio silaska je stvarno i bio takav. Ova strana je vjerojatno i lakša za uspon onima kojima pogled prema dolje predstavlja problem jer se spušta po puno širem grebenu i nema strmih stijena sa lijeve ili desne strane. Nakon prve prijelomnice u daljini se vidio dom Planika. Da se nalazio jedno sat-dva kasnije vjerojatno bi se odlučili tu i prespavati, a ovako nam je bilo malo prerano pa smo nastavili dalje prema  Tržaškoj koči. Na pola puta radimo pauzu za ručak i susrećemo jednog starog planinara vuka samotnjaka koji dolazi iz smjera kamo mi planiramo ići. Razmjenjujemo par riječi i on kaže da imamo još dosta do Luknje i da ima par dugačkih traverzi na putu. Informaciju smo čuli no nismo se zabrinjavali, a i znali smo unaprijed da nas čeka još par sajli.

Do ovog trenutka pogled je bio prekrasan, stijene također i put se nastavljao širokim platoom. Punimo i zalihe vode na ledenjaku i krećemo prema dolje. U širokom prostranstvu samo nas troje i stijene. Planinara gotovo da i nema, a na ovom dijela ih stvarno i nema. Dolazimo i do sajli. Sve ide uobičajeno, ukopčaj, iskopčaj i hodaj dalje. Na jednom mjestu nailazimo na vrlo strmu padinu sa prevjesom koja je dosta nezgodna i uska pa smo morali skidati ruksake i prvo njih spuštati te osigurati na sajli pa onda smo krenuli i mi. Prešli smo i taj dio  iako nije bilo baš ugodno. I kada smo već mislili da smo negdje pri kraju penjačkog dijela stijene nailazimo na problem. Markacija ide putem koji nije osiguran, nema sajli, klinova, a penjački detalj je vrlo zahtjevan čak i za mene koji imam duže ekstremitete i lakše mi je dohvatiti oprimke. Pokušavamo jednu varijantu, pokušavamo drugu varijantu, ali rješenja nema. Na kraju se vraćamo prvoj varijanti i uz krajnje napore prolazimo i taj segment. U tom trenutku već sam se bojao da nas ne uhvati mrak u stijeni, jer je to veliki problem ako se nastavi sa tako teškim detaljima. Karta nas je prevarila, a naša greška je da nismo kupili i vodič u kojem vjerojatno stoji ponešto više od onoga što smo saznali iz karte. Jan je to junački odradio iako niti njemu nije bilo svejedno jer je vidio da se niti mi više ne šalimo i zafrkavamo dok smo hodali. Na jednom mjestu prošli smo uz rub samog grebena sjeverne stijene Triglava, a ispod kilometarski pad u ponor. Kroz glavu mi prolazi činjenica da je ta stijena inače puna ekstremnijih penjača i stvarno im svaka čast. Inače se ne bojim visine, ali ovaj pogled je bio pomalo zastrašujući.

Sedlo pod nazivom "Luknja" nalazi se na samom kraju grebena "Plemenice" po kojem se spuštamo i iako ga stalno gledamo ispred nas je još uvijek velika rupa do njega. Nema opuštanja do samog kraja. Iz stijene smo izašli u 19:00 sati. Kod "Luknje" je nastalo pravo olakšanje. Skidamo sve naveze, karabinere i opremu i planiramo daljnji put. Do Aljaževog doma prema tablama je još oko dva sata hoda što nas definitivno vodi u mrak, a pred nama je veliki sipar i onda put koji poznamo uz potok Bistricu. Alternativa nam je bivak pod Luknjom koji je na pola sata hoda i koji dobro vidimo sa mjesta gdje stojimo. Potpuno opušteni spuštamo se po kamenom siparu, zavrkavamo se padajući na pozadinu i s obzirom da na ovom dijelu očito kamenje pretjerano klizi ne uspijevamo naći markaciju i put do bivaka. Držimo se glavnog puta preko sipara i odlučujemo se da idemo do kraja. Lampe koje imamo su nove, rade super i hodanje kroz mrak više nije problem. Spuštajući se prema izvoru Bistrice i put postaje puno bolji tako da smo za manje od dva sata bili u Aljaževom domu. Punih dvanaest sati hoda. U domu poznata ekipa, dva radlera i veliki čaj za Jana. Konobarica hladno kaže: "Pa da čez Plemenice" vam je najteži uspon na Triglav" (osim naravno alpinističkog smjera). A kako je silazak uvijek kompliciraniji nego uspon, pomalo smo si otežali stvar. No sve u svemu bilo je prekrasno i tu noć smo spavali kao bebe. Najviše nam je pasao topli tuš koji se plaća jedan euro za tri minute, no u tim trenucima dao bi i više za taj osjećaj.

Jutro je osvanulo prekrasno, sunčano. Dižem se prije Ivane i Jana i guštam vani na terasi ispred doma. Pogled na impresivni Triglav, sjevernu stijenu i smjer kojim smo prošli daje ti poseban osjećaj zadovoljstva. Uslijedio je i doručak sa najljepšim pogledom te opuštajući dan sa povratkom u Zagreb. U povratku smo skočili još do slapa Peričnika te na Bled na kojem je bilo Svjetsko prvenstvo u veslanju. Atmosfera u gradu fantastična, klopa super, a i mini golf nije za baciti.
Nastavak prema Makedoniji slijedi, ali u međuvremenu smo opet prepakirali stvari i skoknuli  na par trka u Međimurje ;)