U večernjim satima na dan sprinta napravljeno je i službeno otvorenje natjecanja. Kratki mimohod reprezentacija i klubova iza nacionalnih zastava zaustavljen je u samom središtu Kruševa kod pozornice. Uz predstavljanje reprezentacija i gostiju uslijedio je kulturno-umjetnički program, narodna kola te je na kraju sve začinio rock bend uz veliki vatromet. Sve skupa zgodno, jedino mi je na tim otvorenjima uvijek najgori dio stajanje, a drugi dan treba i bežati. Srećom sve skupa nije trajalo predugo, pa smo na vrijeme stigli večerati i odmoriti se za duge staze.
Start
Iskra u nevjerici
Jan u cilju
SPRINT
Zadnjih petnaestak godina natrčao sam se raznih sprinteva u raznim okruženjima. Prevladavali su gradski parkovi sa povremenim izletima u zanimljive i manje zanimljive šumske predjele. Kruševo je gradski sprint, ali moram priznati da se orijentacijski može komotno mjeriti sa Venecijom. Oni koji su trčali u Veneciji znaju o čemu pričam. Tijekom cijele trke treba biti maksimalno koncentriran na kartu jer stvari dolaze jako brzo, a cesta, raskrižja i puteva koliko ti srce zaželi. Ono po čemu se dijametralno razlikuju Venecija i Kruševo je svakako visinska razlika. Venecija je ravna (ako ne računamo mostove koji na kraju skupe poprilično metara uspona), dok je Kruševo poprilično brdovito i treba uz brzinu imati i snage. Karantena za sve natjecatelje napravljena je u osnovnoj školi i ulici koja dolazi pred školu. Relativno mali prostor koji je poslužio dobro za zagrijavanje, a odlazak na samu kartu bio je skriven iza ugla uske uličice. Oni malo snalažljiviji su u prostoru škole penjajući se na drugi kat mogli baciti pogled na mjesto od kuda se vidio sam ulazak na teren, ali osim toga nisu mogli profitirati.
Trka je krenula dobro. Već nakon prve kontrole stižem Blažu Maksimovića, jednog od najboljih srpskih natjecatelja no nažalost na drugu radimo grešku i stvara mi prednost od 20 metara te ga uskoro više i ne vidim. Problem je u tome što ga na brdo ne mogu držati. Trebalo mi je neko vrijeme da podesim nišanske sprave i do cilja ne radim veće greške, ali se hvatam da se puno previše provjeravam što mi je za sprint sasvim neuobičajeno. Na kraju utrčavam za nešto više od 22 minute. Vrijeme gotovo pa 9 min/km. Previše. Sprint je definitivno bio malo predugačak, ali dalo se je bolje. Pobijedio je Ionut Zinca koji je netom prije SEEOC-a doživio svoje zvjezdane trenutke u Francuskoj upravo u sprintu osvajajući šesto mjesto na WOC-u. Njegovo vrijeme je impresivno 16'34, no i zaostatak drugoplasiranog je gotovo dvije minute. Blažo Maksimović je na kraju uspio nadoknaditi onu minutu i još dodati minutu i pol. Dakle moglo se. Jedanaesto mjesto u tom trenutku nije bilo niti simo, niti tamo. Dvije minute bolje vrijeme bilo je realno i onda bi bio puno zadovoljniji. Kako sam prvi startao od naših imao sam priliku nešto vidjeti i od trke. Prolazna kontrola pored samog cilja bila je zgodna točka za gledanje i sa nje su mnogi napravili greške. Na njoj je čak bilo i osvježenje. Odmah pored kontrole smjestila se velika terasa kafića koja je bila prepuna ljudi koji su navijali i dobro se zabavljali. Prema startnoj listi prva je trebala proći Ivana, ali nju nisam uspio vidjeti na prolazu nego tek kada je utrčala u cilj. I ona je imala jednu malo veću grešku bez koje bi imala plasman u TOP deset. Svijetle obraze kluba spasili su Jan i Luka koji su obojica ostvarili plasmane na postolju. Luka je pobijedio u M16, a Jan je bio drugi u M12. Iskra je pomalo sa nevjericom gledao sat kada je utrčao ne vjerujući da je sprint istrčao sa vremenom preko 10min/km. Sve u svemu, trka je bila super, zanimljiva, drugačija, dobro organizirana. Na jednom visokom nivou.
Start dugih staza
Cilj dugih staza
U očekivanju Iskre
DUGE STAZE
Disciplina koje sam se bojao i to ne zbog dužine već zbog visinske razlike na kraju i nije bila tako strašna. Rekao bih čak da je tehnički bila malo prejednostavna i dvije duge varijante pretvorile su se u pravu trčaonu tako da su brzinci mogli dobrano povući na tim dijelovima. Ono što je bilo zanimljivo je da smo konstantno mijenjali tip terena koji nas je okruživao. Čas si bio na strmom, relativno zaraslom dijelu, čas na strmom potpuno čistom dijelu, pa livade i pašnjaci, pa skijalište sa prekrasnom park šumom...Bilo je doduše i dijelova sa paprati preko glave i dijelova koji su bili tako strmi da sam imao osjećaj da idem jedan korak gore, a dva nazad i držim se za padinu da ne prokližem još dublje. Na sam start su nas vozili autobusima, a nalazio se gotovo 400 metara n/v više u odnosu na Kruševo, dakle na blizu 1800m n/v.
U trku sam ušao možda malo i prerezervirano i kada uzmeš taj neki srednji ritam nikako da se izvučeš iz njega. Tijekom staze napravio sam par gluposti, mijenjao varijantu u pola puta te se dao pokolebati na nekim kontrolama radi odluka drugih natjecatelja. No kako je ideja za long bila istrčati stazu bez da se ubijem, tako je i bilo. Vrijeme od 110 minuta nije neka bajka. Moglo se ići debelo ispod toga, a to je Zinca opet i dokazao još jednom pobjedom sa 70 minuta trčanja. Realno bi bio zadovoljan sa 90-95 minuta što uopće nije bio problem. Na kraju 15. mjesto. Luka i Jan su opet potvrdili svoje plasmane. Luka još jednom pobjedom, a Jan još jednim drugim mjestom, ali ovaj puta sa puno manjim zaostatkom. Ivana je bila samo 18 sekundi sporija od mene, ali naravno na svojoj stazi. I ona je mogla bolje, ali problemi sa rukom ipak ove jeseni daju jednu kočnicu kod trčanja. Iskra se borio na elitnoj stazi, nije baš bio pretjerano zadovoljan, ali koliko vidim fizički puno bolje istrčava duge staze ovih dana.
razrađivanje taktike za skupljanje pive
score sa lokacijama flaša
"bio sam tamo gore i sve su popili, ispičuture jedne"
Ne budi lijeni nakon srednjih staza još smo se prijavili i za pivsku štafetu u gradu. S obzirom da je maloljetnicima bilo zabranjeno sudjelovati naše mlade snage su navijale, a mi smo se upustili u borbu sa žednim protivnicima. Sistem štafete bio je slijedeći. Start je masovan, a na cilju se nalazi 7 master karata sa ucrtane 22 lokacije na kojima se nalaze po tri flaše pive. Da stvar bude teža, flaše su negdje oko te lokacije na kojoj nema zastavice tako da smo prevrnuli sve gustiše, cvijeće i skrivene kutke Kruševa da nađemo pokoju flašu. Naravno natjecatelji su na startu dobili otvarače i na svakoj kontroli su morali popiti svoju flašu. Pobjednik je onaj koji donese najviše čepova. Vremenski limit je bio jedan sat. Nakon 40 minuta trke i popijene tri pive nama je bilo dosta, Iskra se još dobro držao sa četiri, ali pobjednik je bio generalno sumnjiv sa deset piva. Kuhinja!!! Nema veze, bilo je zabavno i poučno, a ono što je zanimljivo je da su neki još cijelo večer tražili eventualne flaše koje su ostale po gradu.
nastavak slijedi....
Nema komentara:
Objavi komentar