Dočekasmo i taj dan. Sutra krećemo u avanturu na prvenstvu Hrvatske. Moj moto je: "Doći do cilja". Rezultat je ovoga puta u drugom planu jer stazu mogu istrčati jedino na žgance, a poznavajući Tomicu to neće biti sasvim dovoljno za neki plasman. Dužine staza su na netu već neko vrijeme i ako gledamo neki ekvivalent sa Ključić brdom definitivno su malkice predugačke. No to je ipak prvenstvo Hrvatske pa neka se pokaže tko što umije. Mora se i to jednom godišnje.
Nije da me nešto vežu dobra sjećanja za duge i ultra duge staze no ima nešto u nekom skrivenom dijelu mozga što te tjera da se opet vratiš i proživiš sve skupa još koji puta. Svaki puta si mislim da ću pametnije to odraditi i nikako na zelenu granu. Prve ultra duge staze koje su se trčale na čak dvije karte - Kraljev vrh i Solarske šume završio sam u limitu, ali poslije njih sam odvežen u bolnicu na infuziju. Dvije-tri flaše infuzije direktno u krv i eto me drugi dan na startu letim kao avion. Neki se ne bi trudili niti izaći iz bolnice, a meni vrag nije dao mira. Nekoliko godina kasnije opet tamo negdje u Zagorju. Sve je dobro išlo do predzadnje kontrole kada sam se ugasio. Poučen iskustvom ovoga puta sam prekinuo utrku i po glasniku Iskri poslao poruku da me pokupe autom, a ja ću se dokopati ceste. Tako i bi. Bolnica je ovoga puta izostala, a energiju sam vratio dobrom klopom u Hokijevoj vikendici. Treći slučaj dogodio se na pripremama za WOC u Mađarskoj. Svjetska elita na startu, staza od 17km i cca. 1000 uspona. Ovoga puta pripremio sam se, camel bag je bio na leđima i voda u njemu. Iako me kriza ulovila na zadnjoj trećini staze nekako sam se oporavio i zadnju nizbrdicu još istrčao kako spada. Čak sam i u cilj bez problema ušao. Masa elitaša je odustala, a mene dočekala naša ekipa i gulaš koji mi nije baš sjeo. Dalje je priča već ispričana, no priprema je počela na vrijeme. Ključeve kombija predao sam Iveku, a on je moj poziv na traženje ugibališta nakon par kilometra vožnje dobro protumačio i stao je odmah na prvom zavoju. Par minuta muke i eto me opet među živima. Da ironija bude veća nakon tri sata u šumi Ado me dobije osam sekundi. No heroj toga dana bio je svakako Horvat Imre koji je stazu istrčao za 331 minutu, što je gotovo četiri sata više od pobjednika. Čovjek je preživio, a ponešto atmosfere sa trke pogledajte ovdje. Slijedeći dan je bila štafeta...
Recimo da su ovo bile tri trke koje su me iscrpile više nego je trebalo, no sutra ne bi trebao biti takav slučaj jer je ipak sve skupa znatno kraće. Veselim se pivi na cilju ako mi Ivana da koji gutljaj ;) Sve tri prethodno opisane trke bile su dužinski od 16-20 i nešto kilometara, pa uspona još po osam stotina do tisuću metara.....
Žicaj, žicaj.
OdgovoriIzbrišiBit će ti to najskuplja piva u životu.
Točno 447kn.
Ivana
uf, za to dobijem ravno 74,5 piva u staklenki
OdgovoriIzbriši