Prošlo je još jedno WRE natjecanje u Hrvatskoj. Tri trke (Slavonija, Kalnik i Međimurje) ove godine svakako su se isticale samom organizacijom, ambijentom, web stranicama i ostalim stvarima koje čine te trke nešto većim od ostalih. Uz te tri trke svakako po brojnosti u Hrvatskoj najveća je ona koja tek dolazi u Delnicama. Tu bi se krug nekako zatvorio što se tiče većih međunarodnih događanja u Hrvatskoj ove sezone.
"Thermenland open" svakako je obimom bio veliki projekt u koji je uloženo puno truda i sa perspektive onoga koji je to gledao sa strane reklo bi se da je sve bilo na najvišem nivou. Iz perspektive onih kojima su staze bitnije od hvale vrijednih usputnih događanja moglo bi svakako i bolje. U (na) Trakošćanu smo trčali do sada najlošiju koncepciju staze ove godine. I dok elitaši nekako prežive silne "špičaste" kuteve, spuštanje i penjanje po istim uvalama gore-dolje i pomalo opasne dionice, djeca su imala pravu avanturu po gustišima i koprivama. Vegatacija je čuda napravila tako da su klincima eventualno glave virile iz kopriva van.
Prvenstvo Hrvatske dan ranije imalo je daleko bolju stazu, no to se je i očekivalo od Line. Staza u eliti je bila tehnički zanimljiva, bez puno pretjeranih uspona, no koncepcijski i po međunarodnim smjernicama to nisu bile duge staze. Naravno ovo se ne odnosi na samu dužinu staze već na koncepciju. Rekli bi da smo trčali "duge srednje staze". Bilo je previše kontrola čime se je izgubila esencija "longa" i izbora smjera kretanja na dugim dionicama. Postavljač je previdio i činjenicu da se ne mogu postavljati staze sa 32 kontrolne točke jer nemaju svi natjecatelji Si čipove koji podržavaju toliki broj kontrola. Dječje staze su koliko sam vidio bile u redu, no veteranske gotovo kroserske. Puno previše trčanja po putevima u drugom dijelu staze.
Malo boli način na koji su se obračunavali ukupni rezultati, no tu nažalost nitko ne može dati objektivnu primjedbu, jer je to pravo svakog organizatora da sam bira koje trke će bodovati za ukupni plasman. Žalosno je bilo vidjeti cijeli niz diskvalificiranih natjecatelja prije treće etape s obzirom da veliki broj ljudi nije sudjelovao na noćnom sprintu. Teško je bilo objasniti klincima da ih drugi dan neće proglasiti jer nisu bili na sprintu koji je počinjao u 22:00 sata i nakon kojeg ne bi bili u krevetu prije 01:00 u noći, a već u 06:00 su se trebali dignuti da bi stigli na Kup trku. Zanimljivo je da u kategorijama M i Ž 10 i 12 od više od 30 natjecatelja ukupni plasman ostvarilo samo njih troje, što je vjerojatno dovoljno indikativno da nešto nije bilo primjereno tim godištima. Čak niti u kategorijama u kojima se moglo napraviti izuzetak pa priznati ukupne plasmane zbrojena dva natjecanja (jer nitko nije ostvario plasman na noćnom) organizator ih nije proglasio. Šteta jer upravo u ovim kategorijama treba pokazati puno razumijevanja zbog budućnosti našeg sporta. Nije tu riječ niti u uštedi jer su medalje gravirane i poslije se samo mogu zavitlati u smeće ako se ne dodijele. No kao što rekoh ti stavovi su pravo svakog organizatora i to je tako. Ostaje samo žal za propuštenom prilikom.
Krivi "timing" MTBO utrke rezultirao je izuzetno slabim odazivom na natjecanje. Jedva dvadesetak ljudi sakupilo se u petak na startu. Šteta jer je broj MTBO utrka u Hrvatskoj izuzetno mali. No to je već pitanje vremena jer poanta "Trijangela" je imati sve tri discipline, a dana je premalo za sve. Bojim se da niti u Bjelovaru neće biti više jer je trka stavljena u ljetni termin kada se ne bi trke za kup Hrvatske trebale organizirati tako da će godišnji odmori sigurno uzeti svoj dio.
Precizna orijentacija tj. tempO orijentacija bila je jedan od svjetlijih točaka ovogodišnjeg "Thermenlanda". Ponajviše radi broja prijava i konkurencije. Jasminka je napravila zanimljivu stazu koja je doduše bila preteška za ovu disciplinu, no vidljiv je bio veliki trud oko stanica i organizacije. Šteta da je start kasnio više od sat vremena jer bi ljudi bilo još i više.
Sami rezultati po meni nisu iznenađenje. Edi je zaslužio titulu prvaka Hrvatske kao i Eva. Iskustvo i godine čine svoje, a mladi još moraju puno žganaca jesti da ne kiksaju na velim natjecanjima. Nije to samo izvedba na dan trke, već u to spadaju i dani prije. Ja zadovoljan, četvrti. Bolje nije moglo, možda koja minutica no svakako nedovoljno za prvu trojicu. Daleke 1994. kada je Ivko osvoji broncu imao je ako se ne varam 45 godina i zvali su ga deda. Ja sam tada bio četvrti. Od onda je prošlo 19 godina i s obzirom na Ivkove godine tada, još imam par godina fore da budem na postolju pa da dostignem dedu i po godinama i po uspjehu u toj sezoni ;) Matjaža nije pojeo medvjed, ali stazu nije završio. Ako se ne varam to mu je druga godina bez najvrednijeg naslova prvaka Hrvatske (svaka neparna) i obje te utrke je iskoristio Edi.
Sve u svemu organizator je uložio puno truda i sigurno je ova trka po organizaciji bila u vrhu naše orijentacijske scene. Ono što definitivno treba HOS u budućnosti napraviti je nakon sezone sakupiti sve organizatore i prodiskutirati dobre i loše strane pojedinih trka kako bi nam trke još više napredovale kako u tehničkom tako i u organizacijskom smislu. Međimurcima hvala na trudu i do slijedeće trke.
Nešto fotografija
Nešto fotografija
Nema komentara:
Objavi komentar