Spartacus kupa po 60ti put

rođendanska torta između dvije trke

Spartacus kup ima stvarno dugu tradiciju i protekli vikend na rasporedu je bilo šesdeseto izdanje ove trke. Dugi niz godina pohodio ga je i veliki broj Hrvata. To je jednostavno bila obaveza na kraju sezone. Danas imamo tek dvadesetak odvažnih naših natjecatelja u Mađarskoj i više od stotinu u Veneciji. Eto malo se promijenila navika. Obje trke zavrijeđuju pažnju i uvijek ih vrijedi istrčati. Ove godine centralno mjesto smještaja pomaknuto je u blizinu mjesta Oroszlany 50tak kilometara sjeverno od naše uobičajene baze u Szekesfehervaru. Princip je ostao isti. U petak poslije posla kreće se prema Mađarskoj i prvo odlazi u smještaj, jer je start u subotu već u 10 sati ujutro. Srećom mi smo ove godine došli relativno rano u novi smještaj jer nismo znali što nas čeka s obzirom na promjenu lokacije i to je bila dobra odluka. Ekipa koja je dolazila kasnije ostala je bez svojih soba jer su poslovično neuki domari zaključali hostel i odnijeli ključeve sa sobom. Mi nismo mogli van, a ekipa iz Japetića nije mogla unutra. Nevjerojatno je u stvari da se kroz dvadeset godina ništa nije promijenilo u strukturi domara. Ne znaju beknuti riječ engleskog, njemačkog i samo drapaju po Mađarski. Dečki su se nekako na kraju snašli i ušli u hostel, a prespavali su na pomoćnim ležajima. Drugo jutro uslijedio je lijepi sunčani dan na novom orijentacijskom terenu.

prvi dan - M40

Hladni vjetar u Mađarskoj je uobičajena pojava i kako bi neki rekli nije problem u lošem vremenu već u neadekvatnon opremi. Dakle ako imaš sve što ti treba zime nema. Hladnoća ipak nije bila velika tako da smo trčali u kratkim rukavima i kada uđeš u šumu ništa drugo ti niti ne treba. Za divno čudo šuma je bila prekrasna, čista, trčljiva i vidjelo se kroz nju na kilometre ;) Kakva bi to trka bila u Mađarskoj da nije bilo nekoliko brdskih dionica pa se i toga našlo, no sve skupa jedna lijepa i ugodna trka. Osim poslovično dobrih Mađara na ovom natjecanju se uvijek sakupi i podosta Skandinavaca pa je tako kod mene bio i popriličan broj Norvežana u kategoriji. Koknukrencija je stvarno bila na visini i usudio bih se reći da je dokazana teorija da je M40 kategorija jača nego M35 po ekipi i brojnosti. Teorija je u stvari jednostavna. Dobar dio mlađih veterana svoju karijeru produžuje u M21 i tek nakon određenog vremena odlučuje se za prelazak u veteransku kategoriju, a to je obično oko četrdesete :) i na taj način preskaču 35 kategoriju.
Na samoj stazi napravio sam jednu veću grešku od tri minute (4.KT) i to čisto radi toga što nisam vidio zastavicu. Lokacija je bila poznata, ali kontrole nije bilo. Uslijedilo je brzinsko relociranje i potvrda da sam bio na dobrom mjestu samo sam previdio kontolu koja je bila par metara dalje u uvalici. Moja greška. Ostatak staze sam išao relativno dobro bez nekih grešaka. Muče me ta brda koja nikako da istrčim kako bih želio. Pogled na rezultate nije bio baš očaravajući. tek jedanaesto mjesto od tridesetak trkača. Na par sekundi ispred mene bio je Robert Orehoci koji se mučio sa žuljevima, a prvoplasirani je bio na dalekih trinaest minuta. Previše. Ivana je bila treća, Sanja solidna jedanaesta, Mateo deveta, Paco deveti, a Jan deseti. Svi smo imali sitnijih grešaka koje su nas pomakle malo nazad na listama.

Nakon obaveznog gulaša uslijedio je povratak u smještaj, malo odmaranja i čakulanja pa tuširanje. I kakvo je to bilo tuširanje. Ja pod tuš, a ekipa mi je spremila iznenađenje. U sobi su zapalili pravu bakljadu i po povratku osvanula je torta sa četrdeset prigodnih svjećica. Iznenađenje je u potpunosti uspijelo, a pokloni su još ulijpšali stvar. Jan, Ivana i Sanja hvala na svemu. Za večernji izlazak otišli smo u desetak kilometara udaljenu Tatabanju, no na večeru smo se ipak vratili u lokalnu piceriju u kojoj su Hrvati već zaposjeli sve stolove.

drugi dan - M40

Drugi dan osvanuo je potpuno sunčan i topliji od prethodnog dana. Ciljna pozicija bila je ista, a staze po dužini slične. Startao sam samo dvije minute prije Roberta koji je imao prednost od dvadesetak sekundi prvoga dana tako da sam bio na poziciji lovine. Odmah prva dionica služila je za kiseljenje nogu. Od starta do prve ravno u brdu pa tko živ ide dalje. Krenuo sam laganije do vrha brda, a onda jednostavno uživao u lijepoj šumi. Godi ovakva promjena nakon međimurskog trnja i gustiša. Do samog cilja praktično nisam napravio neku grešku koja bi bila vrijedna spomena. Možda se koja varijanta mogla malo bolje istrčati, ali to je bilo to. Solidna trka, šest minuta brže nego dan ranije na istu dužinu staze. Recimo da sam skinuo gotovo minutu po kilometru. Na rezultatima se to malo vidjelo, sedmo vrijeme drugog dana i ukupno deveta pozicija u zbroju. Robi je ostao na šest minuta zaostatka, a pobjednik je imao nedostižnih osam minuta prednosti. Svaka mu čast. Sanja je također popravila svoju poziciju i drugi dan je bila peta te je dobila Mateu u internom dvoboju :). Paco je jedini imao nešto lošiju utrku i bio je petanesti. Jan je istrčao solidnu trku i napravio sedmo vrijeme, a Ivana je vratila milo za drago pobjednici prvog dana i nadoknadila je sedam minuta zaostatka i još joj natukla dodatne četri minute kamata tako da je neočekivano Ivana i pobijedila što samo potvrđuje moju teoriju da se nikada ne treba predavati jer je orijentacija upravo takav sport u kojem je sve moguće. Rekla bi Ivana lijepi zaključak Ž35 karijere ;)

Ivana - pobjednica u Ž35

Uslijedilo je i proglašenje na kojem je Sanja zasjenila sve Mađare navijanjem. Nažalost Hrvatska je ostala i malo posramljena jer nije bilo lijepo vidjeti kada su prozivali ostale hrvatske natjecatelje koji su se plasirali na prve tri pozicije, a njih nije bilo. Šteta jer ipak su osvojene četri medalje i lijepo je vidjeti da i na međunarodnim natjecanjima možemo do odličja.

Povratak za Zagreb bio je ugodan, sa prekrasnim zalaskom sunca i što je još bolje već oko 18 sati bili smo kod kuće, a iza nas je bilo preko 300 kilometara vožnje.

Rezultati

Mala fotogalerija