Day after aqua alta

ciljna kontrola

Venecija 2012. ostati će zapamćena po šestoj najvećoj poplavi od 1872. godine. I ne bi to bila neka posebna vijest da mi nismo bili tamo i da uz nas još 4000 ljudi nije trebalo trčati. Orijentacisti kakvi jesu nisu se dali smesti i probijali su se cijelo jutro do mjesta okupljanja. Dolazili su pješice, brodom, gondolama... i svima je jedna stvar bila zajednička, mokre noge, hlače i još koji komad odjeće. Da bi uopće došli do mjesta okupljanja trebalo je dobro gaziti vodu jer gotovo je 70% grada bilo pod vodom. No krenimo redom. 

Josip u punoj ratnoj spremi

Kiša je počela padati negdje pred sam dolazak na parking Tronchetto i nije to bilo ništa posebno da bi stvaralo neku zabrinutost. Znali smo i da nam prijeti "aqua alta" jer su predviđanja bila takva, no vjerujem da si većina nije mogla niti zamisliti  koliko je to visoki vodostaj. Prvo upozorenje dobilo smo već kod "check pointa" na ulazu te se nakon toga dobar dio onih koji su planirali hodati kroz grad odlučio za zajedničku varijantu brodom. Naš bus i bus iz Slovenije ugovorio je brod još prije mjesec dana, a pomalo izgubljene na pristaništu pokupili smo i "Sove" i dio "Merza". Poprilična brojka Hrvata otisnula se brodom, a manji dio hrabrih ipak je krenuo pješice. Dvostruki proboj, tko će prije do dvorane ;) Izlaskom sa pristaništa jugo je pojačalo, valovi su se digli i kada smo se približili glavnoj rivi imali smo što za vidjeti. Rive nije bilo, samo voda. Mjesto na kojem smo trebali pristati bilo je potopljeno, a vjetar je dodatno otežavao stvar. Kapetan je probao sa nekoliko manevara, no nije uspio i prijedlog je bio da nas vozi oko pola sata ili četrdeset minuta u razgledavanje lagune oko Venecije. S obzirom da nismo imali nekog izbora vozili smo se tako po laguni i nakon nekog vremena ipak uspijeli prisiliti kapetana da nas iskrca malo dalje od predviđenog mjesta na suho. Većina naših natjecatelja se iskrcala, a dio iz "Merza" odlučio se za povratak u autobus. Hodanje po suhom nije dugo trajalo i krenulo je skidanje cipela, stavljanje navlaka, vrećica i sličnih priručnih pomagala, a sve u funkciji da noge ostanu suhe. Nažalost bezuspješno. Voda je mjestimično bila i do koljena tako da su najbolji izbor bile bose noge, podfrknute hlače i gacanje po vodi. 

Dolaskom u dvoranu podosta ljudi je već bilo tamo i očekivano organizator je pomaknuo start za sat i pol. Ekipa koja je krenula pješke već je stigla. Oni su se borili sa vodom gotovo cijelo vrijeme hodanja i tražili su ulice u kojima je voda bila nešto niža. Preko Markovog trga se nije dalo. Dvorana je srećom bila suha i začas smo bili u dresovima spremni za trku ako treba i po ovoj vodi. Organizator je brzo reagirao i ukinuo je startne liste te se startalo na startnu jedinicu kada tko stigne do starta. U međuvremenu se i voda počela povlačiti i na startu se stvorila poprilična gužva. Nevjerojatno je da se u sat-dva grad vratio gotovo u normalu. Nakon što je startalo već tisuću-dvije ljudi policija je ipak zabranila daljnji start sa izlikom da trkači prskaju prolaznike. Blijedi izgovor za ono što u tom trenutku sigurno nije bio neki opravdani razlog jer je u gradu već trčao dobar dio natjecatelja, a vode je bilo samo na nekim mjestima. Taktika biranja kasnog starta, pikiranje na rezultat radi trčanja po suhom nije se isplatila i dio tih natjecatelja ostao je kratkih rukava.

spremni za start

Srećom mi smo uspijeli startati, Ivana, Jan i ja jedan za drugim u par sekundi. Trka je sama po sebi bila zaista zanimljiva. Staza je iziskivala stalnu koncentraciju i čim bi digao pogled sa karte ili bi preslagivao kartu pala bi koncentracija i to je vodilo do greške. Robi me stigao već na samom početku jer je startao dvadesetak sekundi iza mene i ganjali smo se neko vrijeme. Bilo je zapravo stvarno zanimljivo. Robi uzme lijevu varijantu, ja desnu i onda se opet spojimo pred samom kontrolom. Na jednom takvom mjestu dok sam slagao kartu za dalje promašio sam prolaz i dok sam se vratio Robi je već odmaglio. Stizao sam ga pogledom nekoliko puta, ali uvijek je to bilo tridesetak sekundi zaostatka u trčanju. U drugom dijelu staze koljena su od betona opako počela boliti, pa je možda pao i ritam no u tom dijelu sam bio puno bolji tehnički reklo bi se "ufurao sam se u trku". Robi me na kraju zasluženo dobio 4 minute i malo mu je nedostajalo do medalje. Ja izvrstan trinaesti ;) Možda sam trebao ipak ići u elitu na neslužbeno prvenstvo Hrvatske za najboljeg "Venecijanera". Titulu je i ove godine po treći puta odnio Vanja, a Vihoraši nikada brojniji u muškoj i ženskoj eliti ;) Bilo kako bilo nakon putešestija koje smo imali rezultati su možda bili pomalo u drugom planu, ali nije da se nismo borili i ne može se reći da smo bili loši. Vihor i naš autobus je zahvaljujući Janu kući došao sa plaketom za treće mjesto u kategoriji M10. Lijepi uspijeh i završetak karijere u toj kategoriji za Jana. Iduće godine u borbu sa starijim dečkima u dvanaestici. Treba zabilježit od ostalih Hrvata koji su nastupilii i pobjedu Edija Grbca u M21C, te treće mjesto Eve Ocvirk u Ž35. 

Janova plaketa za treće mjesto

analiza staze M40

Od svih rezultata naravno idvajamo naše elitaše. Paula nam je bila 26., a Nada 31. u ženskoj eliti, dok je Vanja bio stvarno dobar 25. u muškoj eliti. Goran Marović je bio 39., a Krešimir Golec 41. Ivana je pod lijekovima bila peta u Ž35, Sanja deveta, Barbara deseta (obje u Ž21C), Matea jedanaesta u Ž21B...Lista Vihoraša je podugačka (45 osoba) pa je najbolje baciti pogled na rezultate.

zadnja kontrola i ciljna ravnina u moru

poslijepodne u Veneciji

Poslijepodne je bila jedna druga priča. Ugodno i toplo vrijeme, sunce, vode samo u kanalima  i nevjerojatno je da je prije samo nekoliko sati bilo sve pod vodom. Jedini svjedoci poplave su dučani i prodavači koji su žurno dezinficirali i čistili svoje prostorije od vode i blata. Do autobusa smo se opet vratili našim brodom. Dosta ljudi je iskoristilo lijepo poslijepodne za šetnju do parkirališta gdje nas je čekao autobus no moje nogice su ipak bile za ugodno ljuljuškanje po venecijsnkoj laguni. Trebalo je odraditi još onaj naporni dio vožnje do Zagreba i to je uvijek muka. U Zagrebu smo bili nešto poslije ponoći, živi, zdravi, puni dojmova i pomalo umorni. Venecija 2013. stižemo :)

Fotografije Ivana i Damir
Fotografije Antonija Orlić
Fotografije Marko Orešković
Fotografije Petra Herceg