U intermezzu između obaveza oko Kalnika da se osvrnem malo i na protekle utrke u Slavoniji i Baranji. naš najmlađi klub "Sove" i ove godine si je dao truda oko organizacije dvodnevnog natjecanja sa tri utrke. Provjereni koncept od prošle sezone nažalost ove godine privukao je manji broj ljudi. Dosta je tu faktora koji su utjecali na to, no onaj najvažniji nažalost nema veze sa sportom. Kriza je sve veća i ljudima nije lako izdvojiti popriličan iznos za odlazak. No to je i cijena uspjeha i razvoja našeg sporta. Ako ne podupremo nastojanja "Sova" svojim dolaskom na njihove utrke neće niti oni imati snage dolaziti na naše utrke i vrtimo se u krug. Doduše tu je i termin koji nije sretno izabran jer se dva višednevna natjecanja odvojaju vikend za vikendom i mnogo ljudi je biralo vikend umjesto da ide na oba. No eto nadamo se da će već iduće godine situacija biti bolja.
Same trke su bile solidne. Vanjski dio organizacije kao i lani napravljen sa puno dobre volje uz besplatnu hranu, ponešto čokolada, jabuka i solidan nagradni fond. Taj dio je uvijek dobrodošao i maksimalno ga cijenim no nikada na uštrb tehničkog dijela staze. Srećom ovdje se ipak radi možemo reći o dva odvojena oura pa svaki radi svoje. U Našicama smo trčali po parku. Sve skupa je bilo brzo i lijepo no možda je moglo i malo bolje. Seniori su imali nekoliko dionica livadarenja i jednostavnih linijskih dionica no to je ipak sprint, pa ne treba tražiti dlaku u jajetu. Osobno dan nije počeo baš nešto. Još tamo negdje na autoputu smo shvatili da nam je u Zagrebu ostala torba sa hranom što i nije neki veliki problem jer se može riješiti, ali na cilju smo shvatili da nam je ostala i torbica sa čipovima, nosačima opisa, kompasima i svim važnim "O-gadgetima" lijepo pripremljena na torbi sa hranom. Uslijedilo je brzinsko skupljanje viška od ostalih natjecatelja kako bi se osposobili za trku. Janu je to očito koristilo pa je adrenalin usmjerio kamo treba, a meni i nije pa sam lijepo protrčao pored kontrole na par metara i zaboravio perforirati. Šteta jer nisam niti trčao tako loše.
U pauzi između dvije utrke odlazimo na ćobanac koji nam je domaćin pripremio i tu počinje agonija. Početnu ljutinu nekako sam preživio, ali kasniju mućninu nikako. Prije utrke u Belom Manastiru ne znam za sebe. Pokušavam se malo "podignuti" zagrijavanjem loptom na igralištu, ali kao da imam dvije lijeve. Ne mogu pogoditi niti veliki gol. Koncentracija na nuli. Već na startu lagana panika, skretanje na start point u krivom smjeru pa ispravljanje i tabananje ulicama Manastira koje je bilo čak i zanimljivo. Dosta promjena smjerova i zgodno sve skupa. Ulaskom u cilj situacija se pogoršala i mučnina se vratila. Nekako smo se smjestili i navečer otišli na pizzu. Jan je ovaj puta smlatio više nego ja. Ne zna se tko je jeo koga, pizza mene ili ja nju. Na kraju je sve završilo u kutiji za drugi dan.
Noć je protekla u agoniji između dežurnih hrkača i neke polumućnine. Još bi mućninu nekako i preživio, ali hrkanje je bilo više nego očajno. Blaženi Ivanini čepići kojih ovaj puta nnažalost nije bilo. Budili smo mi osobu i nekoliko puta te noći, ali nema pomoći. Dođeš do svojeg kreveta, a on već pili. kako frustrirajuće, a da ne kažem bezobrazno ako osoba zna da ima takvih problema i onda maltretira cijelu dvoranu.
Nikoli svaka čast na madracima koje je osigurao, a li slijedeći puta spavam u šatoru kao Neno ispred dvorane.
Jutro je opet osvanulo sunčano. Nismo niti sumnjali, natopli dan u godini. Nije doduše kao lani, ali skoro. Cilj je bio na seoskom gospodarstvu na "Zlatnom brdu". zgodna lokacija sa lijepim pogledom na Mađarsku i okolicu, a ima i jedna velika fotelja ukoju sam se ubacio i meditirao do starta. Na startu jedva da sam pokrenuo noge. Već nakon prve bolovi u želucu su prešli prag tolerancije i do četvrte još nekako, a ostatak staze cipel-cugom. Nisam htio odustati, ali nije mi bilo do trčanja. Na cilju Iskra kao da je znao da nisam baš svoj. Čekao je kod finisha pa zajednički nazad do ciljnog prostora i fotelje. Tek nakon sat vremena i popijene cole malo se situacija smirila.
Same trke su bile solidne. Vanjski dio organizacije kao i lani napravljen sa puno dobre volje uz besplatnu hranu, ponešto čokolada, jabuka i solidan nagradni fond. Taj dio je uvijek dobrodošao i maksimalno ga cijenim no nikada na uštrb tehničkog dijela staze. Srećom ovdje se ipak radi možemo reći o dva odvojena oura pa svaki radi svoje. U Našicama smo trčali po parku. Sve skupa je bilo brzo i lijepo no možda je moglo i malo bolje. Seniori su imali nekoliko dionica livadarenja i jednostavnih linijskih dionica no to je ipak sprint, pa ne treba tražiti dlaku u jajetu. Osobno dan nije počeo baš nešto. Još tamo negdje na autoputu smo shvatili da nam je u Zagrebu ostala torba sa hranom što i nije neki veliki problem jer se može riješiti, ali na cilju smo shvatili da nam je ostala i torbica sa čipovima, nosačima opisa, kompasima i svim važnim "O-gadgetima" lijepo pripremljena na torbi sa hranom. Uslijedilo je brzinsko skupljanje viška od ostalih natjecatelja kako bi se osposobili za trku. Janu je to očito koristilo pa je adrenalin usmjerio kamo treba, a meni i nije pa sam lijepo protrčao pored kontrole na par metara i zaboravio perforirati. Šteta jer nisam niti trčao tako loše.
U pauzi između dvije utrke odlazimo na ćobanac koji nam je domaćin pripremio i tu počinje agonija. Početnu ljutinu nekako sam preživio, ali kasniju mućninu nikako. Prije utrke u Belom Manastiru ne znam za sebe. Pokušavam se malo "podignuti" zagrijavanjem loptom na igralištu, ali kao da imam dvije lijeve. Ne mogu pogoditi niti veliki gol. Koncentracija na nuli. Već na startu lagana panika, skretanje na start point u krivom smjeru pa ispravljanje i tabananje ulicama Manastira koje je bilo čak i zanimljivo. Dosta promjena smjerova i zgodno sve skupa. Ulaskom u cilj situacija se pogoršala i mučnina se vratila. Nekako smo se smjestili i navečer otišli na pizzu. Jan je ovaj puta smlatio više nego ja. Ne zna se tko je jeo koga, pizza mene ili ja nju. Na kraju je sve završilo u kutiji za drugi dan.
Noć je protekla u agoniji između dežurnih hrkača i neke polumućnine. Još bi mućninu nekako i preživio, ali hrkanje je bilo više nego očajno. Blaženi Ivanini čepići kojih ovaj puta nnažalost nije bilo. Budili smo mi osobu i nekoliko puta te noći, ali nema pomoći. Dođeš do svojeg kreveta, a on već pili. kako frustrirajuće, a da ne kažem bezobrazno ako osoba zna da ima takvih problema i onda maltretira cijelu dvoranu.
Nikoli svaka čast na madracima koje je osigurao, a li slijedeći puta spavam u šatoru kao Neno ispred dvorane.
Jutro je opet osvanulo sunčano. Nismo niti sumnjali, natopli dan u godini. Nije doduše kao lani, ali skoro. Cilj je bio na seoskom gospodarstvu na "Zlatnom brdu". zgodna lokacija sa lijepim pogledom na Mađarsku i okolicu, a ima i jedna velika fotelja ukoju sam se ubacio i meditirao do starta. Na startu jedva da sam pokrenuo noge. Već nakon prve bolovi u želucu su prešli prag tolerancije i do četvrte još nekako, a ostatak staze cipel-cugom. Nisam htio odustati, ali nije mi bilo do trčanja. Na cilju Iskra kao da je znao da nisam baš svoj. Čekao je kod finisha pa zajednički nazad do ciljnog prostora i fotelje. Tek nakon sat vremena i popijene cole malo se situacija smirila.
Ne bi ta pizza kod mene tako prošla :) Davno bi nestala sa tanjura, pogotovo slavonska pizza
OdgovoriIzbriši