21 travnja 2017

Čovjek snuje, a Bog određuje


Sedmi je dan kako ležim u bolnici i nekako si stalno vrtim film nemilog događaja prošli petak. Bolni dijelovi glave još uvijek ne dopuštaju zaborav.
U jednom trenutku sve se okrene naglavačke i svi oni "veliki" problemi zapravo postaju totalno nebitni. Od sjedenja u vrtu uz novine do bolničkog ležaja u nekoliko trenutaka.

Gdje si bio, što si radio?

Jedna naoko uobičajena svakodnevna radnja kuhanja kave pretvorila se u čas u zebnju i strepnju za život. Kada opališ sa svojih 80+ kila u punom zamahu direktno glavom u betonski pod ili stepenicu ne zvuči baš ugodno, ali ne mogu reći da sam se bojao ili je nešto kao bolilo tog trenutka jer zapravo nisam imao pojma da se nešto dogodilo do trenutka kada sam otvorio oči i uvidio ispred sebe popriličnu lokvu krvi i svoje ruke u nekom čudnom položaju potpuno krvave. Scena više iz nekih popularnih krimi serija, nego iz stvarnog života.
U tom trenutku mozak počinje procesuirati što se događa oko njega. Čujem kako Jan zove hitnu, a Ivana me pokušava staviti u bočni položaj. Oboje reagiraju zapravo savršeno i bez panike.  Jan mi kaže da sam se nasmijao kada sam otvorio oči. Šok ili ne zapravo sam vjerojatno sretan što sam živ i da imaš nekoga oko sebe koji ti pokušava pomoći. U glavi pokušavaš prevrtiti zadnje trenutke koji su prethodili padu, no taj dio memorije ne postoji. Slijedeća faza je registracija životnih funkcija i ekstremiteta koji su negdje oko tebe i još nisi svjestan da li je sve na broju. Sve skupa zapravo traje nekoliko sekundi, a tebi u glavi prava vječnost.
Ostatak priče već ide u sferu klasične naše svakodnevice i sustava u kojem se nalazimo. Hitna nije došla, no srećom je tu deda Slavko i u taj tren smo u bolnici. Šivanje, CT glave, hodanje po hodniku gore dolje gdje mi ovako strganog pokušavaju dignuti puls na malo jači ritam, hospitalizacija i lagano vraćanje u normalu.
Sve u svemu rezultat je šest šavova na bradi, strgana vilica na dva mjesta, zube još ne mogu niti revidirati jer ne mogu usta otvoriti tako jako i pokoja masnica koja je već na odlasku. Sve će to zarasti. Propušteni Uskrs i hrpu hrane zamijenio sam baby kašicama i raznim dimenzijama slamki kroz koje ide hrana.
I proći će i to, zarasti će rane, no naravno ostaje pitanje zašto. Doktori se trude i ne znam koju sve pretragu nisam prošao (by the way neke stvari su i zanimljive za vidjeti), no odgovora nema. Možda ga i neće biti.
Pomirio sam se sa time da ću neke stvari propustiti kroz naredni period, ali se teško možeš pomiriti da se zapravo prije sedam dana sve moglo i drugačije završiti. Drugačiji kut udarca mogao je biti i takav da sada ne bi pisao ove retke i da bi to zapravo bio kraj priče. U jednom trenutku, sekundi promijenilo bi se sve, a ti si imao toliko planova i želja koje još nisi ostvario. Bespotrebno si se nervirao zbog totalno nebitnih stvari. Zapravo su i tvoje želje i planovi pomalo sebični jer iza sebe ostavljaš prazninu u ljudima kojima će ta situacija biti izuzetno teška i koji se moraju nositi sa boli i prazninom koju ostavljaš. Tebe ionako više ništa ne boli.

I što sada dalje. Ništa. Živimo život pa dokle ide sa svim svojim lijepim i ružnim stvarima. Bitno je da si okružen ljudima koji su tu kada je potrebno, a ostalo je prolazno i materijalno. 

I da sve to ima i svoju materijalnu komponentu jer niti strgati se nije jeftino, ali  do tog dijela još nisam stigao. Možda kada vidim račun opet padnem u nesvjest pa me zadrže i dalje tu.

No svakako  prije odlaska moram upoznati kuharicu koja me prva dva dana silom pokušala hraniti krutom hranom iako mogu jesti samo na slamku i kašasto, a ostatak tjedna svaki dan šalje identičan ručak i večeru. 
Hvala svima koji su slali poruke podrške, a bilo vas je odasvuda od Novog Zelanda, Turske, Egipta, Belgije, Srbije, Crne Gore, Amerike do naravno Lijepe naše.

Čovjek snuje, Bog određuje!



Nema komentara:

Objavi komentar