Kada čovjek krene u organizaciju nečega jasno mu je da će se osim tehničkim dijelom morati baviti i papirima.
Primjer prvi:
Tražiš dozvolu za lokaciju u gradu koja se vodi pod sportskim objektom i sada kreće zabavni dio. Nitko u gradu ne zna tko je odgovoran za njega. Loptica se prebacuje sa jednog odijela na drugi dok se ne zatvori puni krug. Mjesec i nešto nakon pokretanja papirologije konačno se našla osoba koja treba sastaviti papir. Cijena 70kn biljega i puno telefonskih razgovora.
Primjer drugi:
Registar sportskih udruga. Registrirali ste svoju udrugu uredno u registru i prošlo je već neko vrijeme od toga. U međuvremenu ste imali izbornu skupštinu i uredno dobili papire od nadležnog ureda. Nakon nekog vremena zovu vas iz registra da im dostavite izvadak o novim osobama nadležnima za zastupanje udruge koji ne smije biti stariji od deset dana. Možda bi to sve bilo u redu da se ne radi o istoj firmi koja bi jednim klikom na tipkovnicu trebala imati umrežene sve te podatke bez nepotrrbne papirologije. Cijena: 20+40kn i skakanje po gradskim uredima prenoseći nepotrebne papire.
Primjer treći:
Dogodilo se nevrijeme. Porušilo se šume kao nikada. Sanacija i izvlačenje porušenog traje mjesecima da ne kažemo godinama. Naravno na području od vašeg interesa teška mehanizacija kreće na teren baš u vrijeme velikih kiša. Strojevi rade vododerine do kuka i uništavaju sve pred sobom. Nakon desetak telefonskih razgovora zaustavljaju se radovi, no odgovornih i dalje nema. Zakoni o šumskom redu postoje, ali nitko ih se ne pridržava. Koopetanti rade po svojem, vlasnici šume po svojem, a nadležne službe žmire. Zakon kaže da se šumski red mora provesti nakon sječe. Toga se apsolutno nitko ne drži.
Primjer četvrti:
Postao si Svjetski prvak. Nije bitno u čemu. Može i u karlingu, a može i u nogometu. Sretan si kao malo dijete. Najbolji si na Svijetu. HOO ti izdaje kategorizaciju za koju se isto moraš boriti jer tamo neki činovnik koji nikada nije u sportu ništa napravio smatra da to nisi zaslužio. I nakon što se izboriš za taj komad papira pokušavaš ostvariti stipendiju koja ti pripada i evo opet veselja. Drugi administrativac se sjetio da osobe koje imaju više od 40 godina ne mogu ostvariti ta prava. Kao da nije dovoljno što si uz puno odricanja i muke uz silne obaveze svog posla i obitelji odvojio vrijeme za treninge, utrke, putovanja i pobjedio cijeli niz mladih sportaša dokazavši da godine ne čine razliku sada naletiš na diskriminaciju po godinama. Star si i za smeće. Papir svašta podnosi, a najgore od svega je upravo to što takve uredbe donose ljudi koji nisu stručni.
Primjer peti:
Školuješ se dvadesetak godina, dođeš do nekog nivoa obrazovanja i stručnosti. Zaposliš se u struci, sakupiš godine staža i u normalnim uvjetima tvoje daljnje usavršavanje, školovanje i stručnost trebali bi ti donijeti i napredak na poslu, bolju plaću, koeficijente...Nažalost ne i u našem primjeru. Jednim potezom pera sav staž i školovanje pada u vodu jer se stručnost i koeficijenti određuju popularnošću sporta i visinom godišnjih primanja nekog sporta. Tko je tu lud! Stimulacija da.se dalje školuješ i usavršavaš je utopija.
Primjer šesti:
Imaš izbornu Skupštinu. Izabereš novo rukovodstvo demokratskim putem no nekima se to ne sviđa i eto problema. Tko jači taj kvači i pritiskom te obustavom financija za djelovanje izabrani moraju dati ostavke. Izabire se novo rukovodstvo i eto nakon nekog vremena zaključuje se da je firma u banani i da je treba likvidirati jer ima previše zaposlenih. Svi dobivaju otkaze, firma se gasi. Isplaćuju se izdašne otpremnine. Istovremeno se osniva nova firma gotovo istog naziva. Mala igra riječi i premetanja istih i to je to. Na nove-stare funkcije stavlja se gotovo isto rukovodstvo bogatije za otpremnine bivše firme. Na papiru je sve čisto, no....
Primjer sedmi:
Imaš super projekt. Reklama, međunarodno sudjrlovanje, više tisuća ulaza na stranice projekta iz gotvo svakog kutka zemljine površine. U teoriji imaš nešto što bi u svakom normalnom sustavu samo po sebi trebalo poduprijeti. Kontakitraš sve vodeće značajne tvrtke, javljaš se na natječaje i pun entuzijazma pišeš i pišeš o hvale vrijednom događaju. Osim puno tapšanja po ramenu ako nemaš debelu žnjoru ne možeš dobiti niti kunu. Projekti koji su prošli na natječajima po svemu ti nisu niti do koljena, ali ti nemaš niti približne ideje što si trebao napraviti da bi ušao u odabrani krug. Možda i bolje da ne znaš ako želiš mirno spavati.
I tako to. Ovo je kap u moru s čime se mi svi susrećemo. Europa?! Još smo stoljećima daleko. Zašto nam ljudi odlaze u Svijet? Pa eto baš zato jer im prekipi u nekom trenutku kad ga "šalteruša" izbaci iz takta i samo što ne traži ovjereni mirovni sporazum između Izraela i Palestine ili popis svih osoba sa adresama i datumima koje su poginule u Hirošimi.
