Naletio na ove riječi na webu i još jednom samo mogu reći da ću mirno spavati što svoje dijete neću pustiti na orijentacijsku utrku na Omanovcu (područje kod Pakraca koje je razminirano). Za one koji su "hrabri" pa odu mogu im samo poželjeti daj Bože da se ne dogodi tragedija i da sam "paničar". Što nas je manje tamo veća je vjerojatnost da se neće ništa dogoditi, no nema tog pirotehničara koji će proči tamo gdje orijentacist prolazi. Područje na kojem su se tijekom rata vodile borbe upravo je područje na kojem se održava natjecanje:
"Nedavno mi pričao čovjek koji ima tvrtku za razminiranje kako HCR svjesno i namjerno proglašava minski sumnjiva područja očišćenim. Radi smanjenja troškova, i rokova koje smo si dali. Do 2019 HR bez mina. Malo sutra, možda na papiru. Princip rada je da se određeno područje samo djelimično prošeta sa deminerima, i kao to je to. Nema tu ništa. Kad sam čuo sledio sam se. NE PUŠTAJTE djecu i ne idite na područja gdje su čišćene mine, jer bi se mogla desiti tragedija. A odgovor HCR-a je na ovakav način rada je da je jeftinije plattit odštetu nego čistiti."
Zanimljivo je pročitati i strategiju razvoja grada Pakraca 2013.-2020. u kojem piše i izdvaja se kao jedna od slabosti:
- nedovoljno riješen problem razminiranja na području grada Pakraca - blizina miniranih područja - visok rizik
- spor proces razminiravanja poljoprivrednog i šumskog zemljišta - nemogućnost gospodarskog korištenja
Prostor oko doma razminiran je još 2007. i to na području od 93000 četvornih metara. Izgleda puno, no kada pretvorimo to u metre dobijemo područje od 300 x 300 m što i nije baš neka veličina za nas koji bauljamo šumom nepredviđenim putanjama. Ne tako davno u voćnjacima Omanovca još uvijek se nalaze zaostaci rata i ispaljenih mina. Što dijete od deset godina zna na što je naišao u šumi, da li je to "kinder jaje" ili malo veći češer?
Organizator se hvali da će iduće godine tamo biti organiziran i Dan hrvatskih planinara pa nam proslijeđuje poveznicu. Ja čitam članak i naprosto ne vjerujem....organizatoru Dana planianra ostaje još samo da razminira jednu dionicu stare trase puta što znači da je područje oko puteva u blizini još uvijek opasno. Sve je to za organizatora daleko od područja utrke, nebitno i obmanjivanje javnosti o sigurnosti. Moje mišljanje je drugačije i nadam se da imam pravo na njega. U prilog mom razmišljanju ide i ova reportaža.
Ne sumnjam uopće da su sam planinarski dom Omanovac i livada oko nega apsolutno sigurni jer se tamo ipak odvija cijeli niz hvale vrijednih aktivnosti. Čak i putevi prema domu su gotovo sto posto sigurni jer se i na njima odvija cijeli niz aktivnosti i njima prolaze svi korisnici doma koji dolaze pješice te biciklisti koji koriste stazu. Mi orijentacisti ipak smo specifični u svom kretanju i nema sportske aktivnosti koja se može mjeriti sa nama u pogledu predviđanja kretanja natjecatelja. Niti u jednom trenutku ne možemo sa sigurnošću reći da netko neće otići na neki dio kartiranog područja, a bome i područja oko karte jer što je manja karta to je i veća mogućnost "ispadanja" sa nje. Upravo zbog toga svaki trud organizatora koji bi trebao osiguravati cijelo područje oko karte da netko ne ode u minski sumnjivo područje koje je manje od par kilomatara od natjecateljskog terena je nemoguća misija. Nemoguće je osigurati sva mjesta na terenu koja bi mogla biti sumnjiva, a nemoguće je i na cilju iz glava izbiti sumnju: što ako!?
Koliko je zapravo teško dovesti dijete u šumu te da stekne povjerenje da mu se ništa neće dogoditi znaju samo oni koji rade sa djecom i koji godinama stvaraju mlade naraštaje u našem sportu. Nije lako niti nama roditeljima orijentacistima, a kamoli djeci roditelja koji nisu toliko povezani sa našim sportom. Jedan krivi potez može se odraziti sa nesagledivim posljedicama za sve sudionike i za naš sport. Da li smo spremni za tako nešto i da li nam je uopće to potrebno?! Da li je jedna utrka na riskantnom području vrijedna toga?
Jasno svatko bira svoj put u orijentaciji i životu tako da svima želim uspješnu utrku uz siguran dolazak na cilj.
"Nedavno mi pričao čovjek koji ima tvrtku za razminiranje kako HCR svjesno i namjerno proglašava minski sumnjiva područja očišćenim. Radi smanjenja troškova, i rokova koje smo si dali. Do 2019 HR bez mina. Malo sutra, možda na papiru. Princip rada je da se određeno područje samo djelimično prošeta sa deminerima, i kao to je to. Nema tu ništa. Kad sam čuo sledio sam se. NE PUŠTAJTE djecu i ne idite na područja gdje su čišćene mine, jer bi se mogla desiti tragedija. A odgovor HCR-a je na ovakav način rada je da je jeftinije plattit odštetu nego čistiti."
Zanimljivo je pročitati i strategiju razvoja grada Pakraca 2013.-2020. u kojem piše i izdvaja se kao jedna od slabosti:
- nedovoljno riješen problem razminiranja na području grada Pakraca - blizina miniranih područja - visok rizik
- spor proces razminiravanja poljoprivrednog i šumskog zemljišta - nemogućnost gospodarskog korištenja
Prostor oko doma razminiran je još 2007. i to na području od 93000 četvornih metara. Izgleda puno, no kada pretvorimo to u metre dobijemo područje od 300 x 300 m što i nije baš neka veličina za nas koji bauljamo šumom nepredviđenim putanjama. Ne tako davno u voćnjacima Omanovca još uvijek se nalaze zaostaci rata i ispaljenih mina. Što dijete od deset godina zna na što je naišao u šumi, da li je to "kinder jaje" ili malo veći češer?
Organizator se hvali da će iduće godine tamo biti organiziran i Dan hrvatskih planinara pa nam proslijeđuje poveznicu. Ja čitam članak i naprosto ne vjerujem....organizatoru Dana planianra ostaje još samo da razminira jednu dionicu stare trase puta što znači da je područje oko puteva u blizini još uvijek opasno. Sve je to za organizatora daleko od područja utrke, nebitno i obmanjivanje javnosti o sigurnosti. Moje mišljanje je drugačije i nadam se da imam pravo na njega. U prilog mom razmišljanju ide i ova reportaža.
Ne sumnjam uopće da su sam planinarski dom Omanovac i livada oko nega apsolutno sigurni jer se tamo ipak odvija cijeli niz hvale vrijednih aktivnosti. Čak i putevi prema domu su gotovo sto posto sigurni jer se i na njima odvija cijeli niz aktivnosti i njima prolaze svi korisnici doma koji dolaze pješice te biciklisti koji koriste stazu. Mi orijentacisti ipak smo specifični u svom kretanju i nema sportske aktivnosti koja se može mjeriti sa nama u pogledu predviđanja kretanja natjecatelja. Niti u jednom trenutku ne možemo sa sigurnošću reći da netko neće otići na neki dio kartiranog područja, a bome i područja oko karte jer što je manja karta to je i veća mogućnost "ispadanja" sa nje. Upravo zbog toga svaki trud organizatora koji bi trebao osiguravati cijelo područje oko karte da netko ne ode u minski sumnjivo područje koje je manje od par kilomatara od natjecateljskog terena je nemoguća misija. Nemoguće je osigurati sva mjesta na terenu koja bi mogla biti sumnjiva, a nemoguće je i na cilju iz glava izbiti sumnju: što ako!?
Koliko je zapravo teško dovesti dijete u šumu te da stekne povjerenje da mu se ništa neće dogoditi znaju samo oni koji rade sa djecom i koji godinama stvaraju mlade naraštaje u našem sportu. Nije lako niti nama roditeljima orijentacistima, a kamoli djeci roditelja koji nisu toliko povezani sa našim sportom. Jedan krivi potez može se odraziti sa nesagledivim posljedicama za sve sudionike i za naš sport. Da li smo spremni za tako nešto i da li nam je uopće to potrebno?! Da li je jedna utrka na riskantnom području vrijedna toga?
Jasno svatko bira svoj put u orijentaciji i životu tako da svima želim uspješnu utrku uz siguran dolazak na cilj.
Nema komentara:
Objavi komentar