30 rujna 2011

MicrOtrekk

Nova disciplina koju nudimo na našoj utrci je micrOtrekk. Što je zapravo micrOtrekk?
Sudjelovali ste na treking utrkama? Bilo vam je predugačko i prenaporno? Htijeli ste sudjelovati, ali vam se čini da su staze prezahtjevne? Nemate iskustvo u orijentaciji? Htijeli ste povesti obitelj, sina, kćerku, prijatelje koji ne mogu proći stazu od 30 kilometara.
Staza je planinarska, odnosno jogging kategorija s pravim orijentaciskim kontrolama. Kružnog oblika, Start i cilj je na planinarskom domu Runolista, a na domu se mogu ostaviti stvari dok ne završite vaše hodanje ili trčanje. Stazu ne objavljujemo unaprijed. Natjecatelj prilikom starta dobiva kartu s ucrtanim kontrolama. Duljina - 5km (zračnom linijom) po vršnom grebenu Medvednice.

Zagreb open 2011.

U nedjelju 16.10. kreće i 11. izdanje "Zagreb opena". Kako se na terenu koji je do sada nekako bio rezerviran za zagrebačku trku odvijaju opsežni radovi i to na nekoliko lokacija, strpiti ćemo se još ovu godinu i trku smo odlučili organizirati na Medvednici. Pripremili smo cijeli paket kategorija i događanja pa će svatko moći naći ponešto za sebe. Novost je svakako i micrOtrekk kategorija koja je namijenjena svim trekerima koji do sada nisu imali prilike povesti na treking i svoju obitelj ili manje spremne prijatelje i poznanike. Namijenjena je i onima koji se žele prošetati uz čitanje karte bez preteških orijentacijskih kontrola. Kao i uvijek uz naša događanja ide i dječja utrka, pa malo mtbo, pa precizne...cijelo čudo kategorija i disciplina pa birajte.

Karta će biti 1:7500, reambulirana ovu zimu tako da je nacrtana bez vegetacije no to vam neće smetati ;)
Poziv je ovdje, a prijave uobičajeno putem OOnline servisa.

29 rujna 2011

SEEOC i Kruševo open 2011 - sprint i long



U večernjim satima na dan sprinta napravljeno je i službeno otvorenje natjecanja. Kratki mimohod reprezentacija i klubova iza nacionalnih zastava zaustavljen je u samom središtu Kruševa kod pozornice. Uz predstavljanje reprezentacija i gostiju uslijedio je kulturno-umjetnički program, narodna kola te je na kraju sve začinio rock bend uz veliki vatromet. Sve skupa zgodno, jedino mi je na tim otvorenjima uvijek najgori dio stajanje, a drugi dan treba i bežati. Srećom sve skupa nije trajalo predugo, pa smo na vrijeme stigli večerati i odmoriti se za duge staze.
Start

 Iskra u nevjerici
 Jan u cilju


SPRINT
Zadnjih petnaestak godina natrčao sam se raznih sprinteva u raznim okruženjima. Prevladavali su gradski parkovi sa povremenim izletima u zanimljive i manje zanimljive šumske predjele. Kruševo je gradski sprint, ali moram priznati da se orijentacijski može komotno mjeriti sa Venecijom. Oni koji su trčali u Veneciji znaju o čemu pričam. Tijekom cijele trke treba biti maksimalno koncentriran na kartu jer stvari dolaze jako brzo, a cesta, raskrižja i puteva koliko ti srce zaželi. Ono po čemu se dijametralno razlikuju Venecija i Kruševo je svakako visinska razlika. Venecija je ravna (ako ne računamo mostove koji na kraju skupe poprilično metara uspona), dok je Kruševo poprilično brdovito i treba uz brzinu imati i snage. Karantena za sve natjecatelje napravljena je u osnovnoj školi i ulici koja dolazi pred školu. Relativno mali prostor koji je poslužio dobro za zagrijavanje, a odlazak na samu kartu bio je skriven iza ugla uske uličice. Oni malo snalažljiviji su u prostoru škole penjajući se na drugi kat mogli baciti pogled na mjesto od kuda se vidio sam ulazak na teren, ali osim toga nisu mogli profitirati.
Trka je krenula dobro. Već nakon prve kontrole stižem Blažu Maksimovića, jednog od najboljih srpskih natjecatelja no nažalost na drugu radimo grešku i stvara mi prednost od 20 metara te ga uskoro više i ne vidim. Problem je u tome što ga na brdo ne mogu držati. Trebalo mi je neko vrijeme da podesim nišanske sprave i do cilja ne radim veće greške, ali se hvatam da se puno previše provjeravam što mi je za sprint sasvim neuobičajeno. Na kraju utrčavam za nešto više od 22 minute. Vrijeme gotovo pa 9 min/km. Previše. Sprint je definitivno bio malo predugačak, ali dalo se je bolje. Pobijedio je Ionut Zinca koji je netom prije SEEOC-a doživio svoje zvjezdane trenutke u Francuskoj upravo u sprintu osvajajući šesto mjesto na WOC-u. Njegovo vrijeme je impresivno 16'34, no i zaostatak drugoplasiranog je gotovo dvije minute. Blažo Maksimović je na kraju uspio nadoknaditi onu minutu i još dodati  minutu i pol. Dakle moglo se. Jedanaesto mjesto u tom trenutku nije bilo niti simo, niti tamo. Dvije minute bolje vrijeme bilo je realno i onda bi bio puno zadovoljniji. Kako sam prvi startao od naših imao sam priliku nešto vidjeti i od trke. Prolazna kontrola pored samog cilja bila je zgodna točka za gledanje i sa nje su mnogi napravili greške. Na njoj je čak bilo i osvježenje. Odmah pored kontrole smjestila se velika terasa kafića koja je bila prepuna ljudi koji su navijali i dobro se zabavljali. Prema startnoj listi prva je trebala proći Ivana, ali nju nisam uspio vidjeti na prolazu nego tek kada je utrčala u cilj. I ona je imala jednu malo veću grešku bez koje bi imala plasman u TOP deset. Svijetle obraze kluba spasili su Jan i Luka koji su obojica ostvarili plasmane na postolju. Luka je pobijedio u M16, a Jan je bio drugi u M12. Iskra je pomalo sa nevjericom gledao sat kada je utrčao ne vjerujući da je sprint istrčao sa vremenom preko 10min/km. Sve u svemu, trka je bila super, zanimljiva, drugačija, dobro organizirana. Na jednom visokom nivou.
 Start dugih staza
Cilj dugih staza

U očekivanju Iskre
DUGE STAZE
Disciplina koje sam se bojao i to ne zbog dužine već zbog visinske razlike na kraju i nije bila tako strašna. Rekao bih čak da je tehnički bila malo prejednostavna i dvije duge varijante pretvorile su se u pravu trčaonu tako da su brzinci mogli dobrano povući na tim dijelovima. Ono što je bilo zanimljivo je da smo konstantno mijenjali tip terena koji nas je okruživao. Čas si bio na strmom, relativno zaraslom dijelu, čas na strmom potpuno čistom dijelu, pa livade i pašnjaci, pa skijalište sa prekrasnom park šumom...Bilo je doduše i dijelova sa paprati preko glave i dijelova koji su bili tako strmi da sam imao osjećaj da idem jedan korak gore, a dva nazad i držim se za padinu da ne prokližem još dublje. Na sam start su nas vozili autobusima, a nalazio se gotovo 400 metara n/v  više u odnosu na Kruševo, dakle na blizu 1800m n/v. 

U trku sam ušao možda malo i prerezervirano i kada uzmeš taj neki srednji ritam nikako da se izvučeš iz njega. Tijekom staze napravio sam par gluposti, mijenjao varijantu u pola puta te se dao pokolebati na nekim kontrolama radi odluka drugih natjecatelja. No kako je ideja za long bila istrčati stazu bez da se ubijem, tako je i bilo. Vrijeme od 110 minuta nije neka bajka. Moglo se ići debelo ispod toga, a to je Zinca opet i dokazao još jednom pobjedom sa 70 minuta trčanja. Realno bi bio zadovoljan sa 90-95 minuta što uopće nije bio problem. Na kraju 15. mjesto. Luka i Jan su opet potvrdili svoje plasmane. Luka još jednom pobjedom, a Jan još jednim drugim mjestom, ali ovaj puta sa puno manjim zaostatkom. Ivana je bila samo 18 sekundi sporija od mene, ali naravno na svojoj stazi. I ona je mogla bolje, ali problemi sa rukom ipak ove jeseni daju jednu kočnicu kod trčanja. Iskra se borio na elitnoj stazi, nije baš bio pretjerano zadovoljan, ali koliko vidim fizički puno bolje istrčava duge staze ovih dana.
 razrađivanje taktike za skupljanje pive
 score sa lokacijama flaša
"bio sam tamo gore i sve su popili, ispičuture jedne"
Ne budi lijeni nakon srednjih staza još smo se prijavili i za pivsku štafetu u gradu. S obzirom da je maloljetnicima bilo zabranjeno sudjelovati naše mlade snage su navijale, a mi smo se upustili u borbu sa žednim protivnicima. Sistem štafete bio je slijedeći. Start je masovan, a na cilju se nalazi 7 master karata sa ucrtane 22 lokacije na kojima se nalaze po tri flaše pive. Da stvar bude teža, flaše su negdje oko te lokacije na kojoj nema zastavice tako da smo prevrnuli sve gustiše, cvijeće i skrivene kutke Kruševa da nađemo pokoju flašu. Naravno natjecatelji su na startu dobili otvarače i na svakoj kontroli su morali popiti svoju flašu. Pobjednik je onaj koji donese najviše čepova. Vremenski limit je bio jedan sat. Nakon 40 minuta trke i popijene tri pive nama je bilo dosta, Iskra se još dobro držao sa četiri, ali pobjednik je bio generalno sumnjiv sa deset piva. Kuhinja!!! Nema veze, bilo je zabavno i poučno, a ono što je zanimljivo je da su neki još cijelo večer tražili eventualne flaše koje su ostale po gradu.

nastavak slijedi....

28 rujna 2011

Venecija 2011

Krenuli smo i sa punjenjem autobusa za Veneciju, a uskoro objavljujemo i detalje oko naše zadnje utrke ako sve bude u redu. Venecija ove godine ide 13.11., a prijave su naveliko krenule. U Italiji je za trku već prijavljeno preko 500 natjecatelja, a u Hrvatskoj za autobus oko 15. Cijena autobusa je 180kn i prijave se primaju od danas na dalje. Startnina na trci je 10 eura za starije od 16g, a kategorije MŽ14 i mlađi plaćaju 5 eura.

Autobus se puni po principu prijave i uplate pa požurite ako namjeravate ići da ne izgubite svoje mjesto. Prijave šaljite putem e-maila, a uplate mogu preko računa ili u gotovini.

27 rujna 2011

SEEOC i Kruševo open 2011 - putovanje

Nakon osvajanja Triglava krenuli smo i put Makedonije, a kako je to izgledalo slijedi u daljnjim redovima teksta:

Kada sam primio poziv za trku u Makedoniji na prvu loptu mi se činilo zanimljivo, ali pomalo daleko. Bacio sam na brzinu pregled avio karata i cijena koju sam dobio bila je više nego neatraktivna. Daleko i preskupo. Uostalom u to vrijeme bili su još neki drugi planovi u igri za ljeto. Sreća u nesreći je da su se drugi planovi morali povući i igrom slučaja ponovno se sve vratilo u krug Makedonije. Počeli su dogovori unutar kluba i na kraju smo iskristalizirali petero odvažnih. Prvi tjedan škole malo nas je kočio u odluci da idemo, no s obzirom da je prvi tjedan riskirali smo i isplatilo se. Svaka minuta boravka bila je posebna, drugačija, zanimljiva. Prijatelji Makedonci rekli bi ubava.
Knez Mihajlova

Sava i Dunav


Na put smo krenuli Luka, Jan, Iskra, Ivana i ja. Najjeftinija varijanta bila je vlak. Doduše malo je dugo trajao put, ali raspored vlakova dao nam je priliku da razgledamo Beograd i Skopje prije samog dolaska u Kruševo pa smo to i obilato iskoristili. Granične formalnosti sa Srbijom prošle su bez problema i nakon 6 sati vožnje već smo bili u Beogradu. Zadnji puta bio sam tamo prije više od dvadeset godina i kolodvor je ostao isti. Prošlo je malo vremena dok smo našli garderobu za stvari. Garderoba ne ulijeva neko pretjerano povjerenje, no nije nam se baš dalo natezati brdo torbi nekoliko sati po gradu. Na info pultu smo našli i kartu grada i sada smo mogli krenuti.
Daj orijentacistu kartu i on je kao doma bilo gdje da se nalazi. Bez pola muke pronalazimo Knez Mihajlovu i šećemo se beogradskom špicom. Sve vrvi od ljudi, kafići puni, suveniri na svakom čošku, a naravno neizostavni dekor su i uspomene iz rata, slike Mladića, Karađića, Miloševića i ostalih nepopularnih likova. Na Kalemegdanu razgledavamo tvrđavu koja je stvarno lijepa. Parkovi uredno pošišani, a raspored zidina svima daje ideju za dobru sprint utrku (kasnije saznajemo da i postoji karta i da se trči ovuda). Pogled na Dunav i Savu je impresivan, a i zalaz sunca je dodatno sve začino. Šetnja nas je dobro izmorila i u razmišljanu između čevapa i pizze prevladao je McDonalds koji nam se našao na putu. Pored nas je i zgrada sa velikom šahovnicom na krovu. Zgodno ;) Ugodnu toplu ljetnu večer začinili smo palačinkama za bogove. Pojedeš palačinku i ne možeš disati nakon nje od količine nadjeva. 


Putovanje nastavljamo vlakom. Pronašli smo naš vlak, vagon i spavaća kola. Smještamo se i polako kreće vožnja na jug. Vlak je gotovo prazan i čim smo krenuli prebacili smo se u horizontalu. Prije spavanja smo pročitali još lokalne novine i slatko se nasmijali. Fonetski natpisi poznatih filmova, dućana i naziva ne mogu, a da ti ne izmame osmjeh. Neki spavaju kao topovi već nakon par minuta, pa ih čak i česte kontrole policije, carine i kartodrapaca nisu smetale (jel' tako Luka?). U Skopje stižemo sa jednim satom kašnjenja pomalo strgani od putovanja. Tražimo info pult na kolodvoru koji izgleda kao da je vrijeme stalo prije 40 godina. Očaj živi. Srećom u neposrednoj blizini je obnovljeni autobusni kolodvor pa se uspijevamo orijentirati i pronaći garderobu i mjenjačnicu. Valuta plaćanja su Denari.


Plan grada nismo našli, ali naš unutarnji kompas i rijeka Vardar doveli su nas do centra grada. Centar je zapravo pravo gradilište, a ono što se gradi je da prostite šaka u oko za svakoga arhitekta. Grade se objekti sa kolonadama, jonskim i dorskim stupovima, kipovi monumentalnih veličina od mramora, bronce i tko zna čega sve još. Sve skupa jedno šarenilo koje bi se sigurno bolje dalo urediti s obzriom na količinu novca koja je ovdje upotrebljena. Prešli smo Vardar i došli u stari dio grada koji ipak ima veći šarm. Uske uličice pune obrtnika, zlatara i butika daju ipak puno bolji dojam o Skopju. 
Aleksandar Makedonski

Uz razgledavanje  grada pao je i ručak. Čevapi su bili izvrsni, šopska salata još bolja, a zamjena za radler- Skopsko pivo bilo je baš po mjeri žednih i umornih. Ovaj dio dana  nam je pasao. Lagana šetnja, cijene u kafićima baš kako treba, a i u restoranima se da pojesti za normalne novce. Oni koji se žele obući ovdje mogu naći za sebe što god im srce zaželi. Od mafijaških odijela, do fantastičnih košulja, hlača, haljina i sve to za trećinu cijene nego u Zagrebu.
Jutro je prošlo prebrzo i vrijeme za dogovoreni transfer autobusom već se bližilo. Kao Švicarci u minutu smo bili na mjestu dogovora, našli minibus, ali nismo našli vozača "Đoko toursa". Nakon pola sata čekanja okrećemo broj telefona u nuždi i uspijevamo doći do vozača koji zbunjen nosi zastavicu u ruci. Krenuli smo, ali ne daleko. Nakon 10 minuta okret i nazad na kolodvor jer je vozač zaboravio na još dvojicu koji dolaze sa Kosova. Relativno brzo pronalazimo i njih i krećemo. Uf, konačno. Zaspao sam na drugom zavoju i odjednom me Ivana budi. Onako zbunjen pitam da li smo stigli, a ona kaže: "Da, ali na skopski aerodrom". Ajme nismo se makli od grada! Ako ovako nastavimo nećemo do jutra stići. Pred nama je još 160km. Na aerodromu gungula, vozač zna otprilike broj ljudi koje mora pobrati, ali nema pojma tko su i od kuda dolaze. Nakon nekog vremena upada ekipa Belgijanaca i kreće prokušani sistem. Vozimo se dvjesto metara, kočnica, telefon i prebrojavanje. Fali nam jedan! Ovoga puta u potragu kreće Kristian sa Kosova i za divno čudo privodi Danca u roku dvije minute. Jupi, konačno se kotači okreću. "Đoko tours" vozi kao avion, usput skuplja još ljude po selima, kutije raznih sadržaja.... i u Kruševu smo za tili čas uz jedno stajanje. 

Čevapi

Mace gledaju čevape
Skopsko bolje od radlera


Hm, interesantni naziv dućana, moda i još nešto


Kruševo se smjestilo na 1300 metara nadmorske visine visoko u brdima, a grad je u obliku amfiteatra. Pred natjecateljskim centrom gužva, čekanje na prijave i konačno upoznavanje sa Tonijem i ekipom koja nas je i navela da dođemo. Njihovo: "Nema da brineš" dalo nam je dodatni impuls u odluci. Susretljivost i ljubaznost vidi se na svakom koraku. Jedna potpuna suprotnost u odnosu na hladni sjever kontinenta. Smjestili smo se u vilu "Mećku" i konačno predahnuli. Dva dana putovanja iscrpe, ali ne može se reći da je bilo dosadno. U gradu sve vrvi od orijentacista, ekipe se vraćaju sa model eventa, na leđima natpisi Bugarska, Turska, Rumunjska, Moldavija, Srbija, Crna Gora....Skupilo se ljudi sa svih strana. Srećom prva trka na  rasporedu je sprint i kreće tek u podne idući dan, a što je najljepše zona karantene nalazi se par sto metara od naše kuće. Imamo vremena za spavanje, mirni doručak i malo razgledavanja.
konačno Kruševo - natjecateljski centar 

 Belgijanci, Kosovari, Danac i mi u vožnji "Đoko toursom"

Vila Mećka


Nastavak slijedi....

26 rujna 2011

SEEOC video

Prije teksta o trkama u Makedoniji evo i videa sa dijelićem atmosfere koja je vladala.
Drugi video je sličan, ali ima i nekih novih scena sa proglašenja te ima snimljene i razgovore sa glavnim organizatorima

23 rujna 2011

Triglav

Ove godine godišnji odmor je krenuo nekako drugim smjerom i umjesto na moru završili smo u brdima. Još pomalo izranjavan od CRO-O festa u Varaždinu na kojem sam povrijedio i skočni zglob nekako smo se doma samo prepakirali i kasno poslijepodne krenuli put Julijskih Alpi. Na putu prema tamo u Ljubljani pojačavamo našu kolekciju karata novim izdanjem i oko 22:00 sati parkiramo naš auto u mrklom mraku u dolini Vrata. Na brzinu uzimamo čeone lampe i nekoliko stvari za prespavati i upućujemo se pješke prema Aljaževom domu koji je tamo negdje u mraku na nekih pet minuta hoda. Do doma dolazimo relativno brzo, ali nas plaši mrak u svim prozorima. Srećom zvonce radi i nakon par pritisaka čujemo komešanje po drvenim stubama. Ljubazne domarke u pet minuta su sredile papirologiju i kreveti su bili spremni.

Jutro je osvanulo sunčano i nakon obilnog prepakiravanja i pripremanja sigurnosne opreme krećemo polako prema našem odredištu, planinarskom domu Kredarica ispod Triglava. Vremenska prognoza dala je mogućnost kiše u poslijepodnevnim satima, tako da smo htjeli klinčani dio kroz stijenu proći još dok je stijena suha. Nakon nekih sat vremena ulazimo u sjevernu stijenu Triglava. Izvlačimo kacigu za Jana, zamke, karabinere i prsne naveze. Zlu ne trebalo hodamo uglavnom sa svom opremom na sebi i ukapčamo se u sve sajle na našem putu. Nekoliko težih detalja prošli smo bez problema. Sajle su na mjestu, klinovi funkcioniraju, a i priručne stepenice umnogome pomažu. Oblaci su u međuvrmenenu prekrili vrh i stalno se motaju oko nas, ali praktično cijelo vrijeme hodamo po lijepom, toplom vremenu i u stvari je vrlo ugodno jer sunce ne prži u stijeni i čovjek se pretjerano ne znoji. Prvu veću pauzu napravili smo nakon "frižidera" što znači da smo već izašli iz stijena i da je do Kredarice ostao još samo završni dio sa sajlama, a sve ostalo je uglavnom čista pločasta stijena sa laganim usponom. Do Kredarice smo došli oko 18:00 sati nakon osam sati hoda. Na domu je već bio i popriličan broj planinara koji su došli sa raznih strana. Smjestili smo se u našu sobu i pojeli toplu večeru koja nam je izuzetno pasala nakon silne suhe hrane po putu. Najveći gušt je u stvari bio topli čaj kojeg bi doduše s obzirom na cijenu mogli servirati i u nešto većim šalicama. No s obzirom da se ovdje opskrba radi svaka dva tjedna helikoptereom nije niti čudo da su cijene takve kakve jesu. Ništa ubitačno, ali nešto skuplje nego u dolini.



Spavati smo išli već sa prvim mrakom i najveća muka je bio odlazak na WC koji se nalazi u prigradnji doma u podrumu (dakle dva kata ispod nas) i k tome u njemu nema vode za ispiranje pa su mirisi takvi da ti se želudac okrene. Jan je rekao da je to nešto prestrašno i da se ne da mjeriti sa bilo kojim iskustvom.



Slijedeći dan je osvanuo hladan i maglovit. Na tren se činilo da će i kiša padati. Čak su i slovenski meteorolozi ostali iznenađeni oblakom koji je sjeo na vrh s obzirom da nije bio planiran za taj dan. Doručak smo pojačali pečenim jajima jer smo znali da nas čeka dugi i naporni dan (no nismo znali da će to stvarno biti duuuugi dan i noć). Već uobičajeno opremanje užetima i karabinerima ovaj puta napravili smo na samom domu i krenuli potpuno opremljeni u završni uspon na vrh Triglava. Od Kredarice, odnosno Triglavskog doma, do vrha je otprilike jedan sat hoda, odnosno penjanja klinčanog puta. Nama je trebalo gotovo sat više jer nismo ništa htijeli prepustiti slučaju. Dupla ukapčanja i prekapčavanja na sajli oduzimaju dosta vremena no daju određenu sigurnost. Pogotovo to vrijedi kada pri samom usponu u završnom dijelu na svakih pet metara naiđeš na spomen ploču nekom planinaru koji je baš ovdje ostavio svoj život. Sreća u nesreći je možda da se zbog oblaka nije vidjela provalija nakon malog Triglava i hodanja po samom hrptu stijene gdje i sa jedne i druge strane grebena nema kraja, a ti hodaš po tridesetak centimetara uskoj stijeni.

Na sami vrh stigli smo bez problema. Povremeno se pojavilo i sunce, a vrh su okupirale i ptičurine koje su žicale klopu. Slijedilo je slikanje, udaranje žigova, mali odmor, neka sitna klopica i odluka kojim putem nazad u dolinu. Tu je i pala odluka da se ne vraćamo istim putem, već da napravimo puni krug silaskom prema "Luknji".

Karta kaže da je put siguran i osiguran sajlama kao i onaj po kojem smo došli jučer. Dakle nebi trebalo biti problema. Prvi dio silaska je stvarno i bio takav. Ova strana je vjerojatno i lakša za uspon onima kojima pogled prema dolje predstavlja problem jer se spušta po puno širem grebenu i nema strmih stijena sa lijeve ili desne strane. Nakon prve prijelomnice u daljini se vidio dom Planika. Da se nalazio jedno sat-dva kasnije vjerojatno bi se odlučili tu i prespavati, a ovako nam je bilo malo prerano pa smo nastavili dalje prema  Tržaškoj koči. Na pola puta radimo pauzu za ručak i susrećemo jednog starog planinara vuka samotnjaka koji dolazi iz smjera kamo mi planiramo ići. Razmjenjujemo par riječi i on kaže da imamo još dosta do Luknje i da ima par dugačkih traverzi na putu. Informaciju smo čuli no nismo se zabrinjavali, a i znali smo unaprijed da nas čeka još par sajli.
Do ovog trenutka pogled je bio prekrasan, stijene također i put se nastavljao širokim platoom. Punimo i zalihe vode na ledenjaku i krećemo prema dolje. U širokom prostranstvu samo nas troje i stijene. Planinara gotovo da i nema, a na ovom dijela ih stvarno i nema. Dolazimo i do sajli. Sve ide uobičajeno, ukopčaj, iskopčaj i hodaj dalje. Na jednom mjestu nailazimo na vrlo strmu padinu sa prevjesom koja je dosta nezgodna i uska pa smo morali skidati ruksake i prvo njih spuštati te osigurati na sajli pa onda smo krenuli i mi. Prešli smo i taj dio  iako nije bilo baš ugodno. I kada smo već mislili da smo negdje pri kraju penjačkog dijela stijene nailazimo na problem. Markacija ide putem koji nije osiguran, nema sajli, klinova, a penjački detalj je vrlo zahtjevan čak i za mene koji imam duže ekstremitete i lakše mi je dohvatiti oprimke. Pokušavamo jednu varijantu, pokušavamo drugu varijantu, ali rješenja nema. Na kraju se vraćamo prvoj varijanti i uz krajnje napore prolazimo i taj segment. U tom trenutku već sam se bojao da nas ne uhvati mrak u stijeni, jer je to veliki problem ako se nastavi sa tako teškim detaljima. Karta nas je prevarila, a naša greška je da nismo kupili i vodič u kojem vjerojatno stoji ponešto više od onoga što smo saznali iz karte. Jan je to junački odradio iako niti njemu nije bilo svejedno jer je vidio da se niti mi više ne šalimo i zafrkavamo dok smo hodali. Na jednom mjestu prošli smo uz rub samog grebena sjeverne stijene Triglava, a ispod kilometarski pad u ponor. Kroz glavu mi prolazi činjenica da je ta stijena inače puna ekstremnijih penjača i stvarno im svaka čast. Inače se ne bojim visine, ali ovaj pogled je bio pomalo zastrašujući.



Sedlo pod nazivom "Luknja" nalazi se na samom kraju grebena "Plemenice" po kojem se spuštamo i iako ga stalno gledamo ispred nas je još uvijek velika rupa do njega. Nema opuštanja do samog kraja. Iz stijene smo izašli u 19:00 sati. Kod "Luknje" je nastalo pravo olakšanje. Skidamo sve naveze, karabinere i opremu i planiramo daljnji put. Do Aljaževog doma prema tablama je još oko dva sata hoda što nas definitivno vodi u mrak, a pred nama je veliki sipar i onda put koji poznamo uz potok Bistricu. Alternativa nam je bivak pod Luknjom koji je na pola sata hoda i koji dobro vidimo sa mjesta gdje stojimo. Potpuno opušteni spuštamo se po kamenom siparu, zavrkavamo se padajući na pozadinu i s obzirom da na ovom dijelu očito kamenje pretjerano klizi ne uspijevamo naći markaciju i put do bivaka. Držimo se glavnog puta preko sipara i odlučujemo se da idemo do kraja. Lampe koje imamo su nove, rade super i hodanje kroz mrak više nije problem. Spuštajući se prema izvoru Bistrice i put postaje puno bolji tako da smo za manje od dva sata bili u Aljaževom domu. Punih dvanaest sati hoda. U domu poznata ekipa, dva radlera i veliki čaj za Jana. Konobarica hladno kaže: "Pa da čez Plemenice" vam je najteži uspon na Triglav" (osim naravno alpinističkog smjera). A kako je silazak uvijek kompliciraniji nego uspon, pomalo smo si otežali stvar. No sve u svemu bilo je prekrasno i tu noć smo spavali kao bebe. Najviše nam je pasao topli tuš koji se plaća jedan euro za tri minute, no u tim trenucima dao bi i više za taj osjećaj.

Jutro je osvanulo prekrasno, sunčano. Dižem se prije Ivane i Jana i guštam vani na terasi ispred doma. Pogled na impresivni Triglav, sjevernu stijenu i smjer kojim smo prošli daje ti poseban osjećaj zadovoljstva. Uslijedio je i doručak sa najljepšim pogledom te opuštajući dan sa povratkom u Zagreb. U povratku smo skočili još do slapa Peričnika te na Bled na kojem je bilo Svjetsko prvenstvo u veslanju. Atmosfera u gradu fantastična, klopa super, a i mini golf nije za baciti.
Nastavak prema Makedoniji slijedi, ali u međuvremenu smo opet prepakirali stvari i skoknuli  na par trka u Međimurje ;)