Trči pa reambuliraj

Duga je ova subota. Krenuli smo sa jutarnjim treningom po prekrasnom toplom i sunčanom danu. I kada čovjek već pomisli da zna šta ga čeka,  Krešo izvadi aduta iz rukava i trening dobiva neke nove dimenzije. Standardno zagrijavanje nije upućivalo na promjene, ali već set vježbi snage nakon zagrijevanja poznavaoce rutine navelo je na razmišljanje o promjeni. Srećom imali smo samo dvije serije vježbi pa nije bilo nešto preteško. Možda je meni malo i lakše jer preskačem dijelove zbog povrede, ali nisu mi niti drugi izgledali nešto izmučeno.

Stadion se zbog lijepog vremena napunio, ali ne orijentacistima već nogometašima i atletičarima. Srećom naši treninzi traju uvijek duže od drugih pa na kraju ostajemo sami. Glavni dio treninga trajao je neke 42 minute. Rekli bi ne previše, ali priznajem da sam zadnji interval već teže izvlačio iz nogu. Na kraju zadovoljan. Uspio sam sve intervale istrčati u istom ritmu što s obzirom na dužinu i nije bilo jednoostavno.

Poslijepodne smo dijelom proveli na terenu Crvenkapice. Čim je sunce zašlo temperatura više nije bila ugodna i bome se kapa vratila na glavu. Nebi imao ništa protiv niti da sam imao rukavice. Novi dijelovi karte se rađaju. Neće biti baš karta za Kup, ali poslužiti će za trku. Staze nisu predugačke i pobjednici bi mogli biti već za 30-40 minuta gotovi sa svime. A kako izgleda kada ste na terenu u sumrak možete vidjeti i iz slika.

Osvrnuo bi se malo i na Olimpijske igre. Bliži se kraj igara i komentari na HTV-u me pomalo izluđuju. Voditi emisiju o našim Olimpijcima i pljuvati po rezultatima koje ostvaruju stvarno je previše. Takve stvari mogu eventualno komentirati visoko stručni ljudi u sportu, a kada neko ostvari 12. mjesto u slalomu, a voditeljica pita zašto Ana Jelušić tako slabo skija onda bi je najrađe poslao na mjesec da prebroji kratere jer nije nizašta drugo. Već otići na OI je veliki uspjeh, a ući među prvih petnaest je izvanredan uspjeh. No šta očekivati od osobe koja vjerojatno nikada u životu nije proljevala znoj na treninzima ili sudjelovala na nekim natjecanjima. Po meni ocjena nula iz sposobnosti i pripremljenosti. Srećom imao sam priliku surađivati i sa vrsnim sportskim komentatorima i kada vam čovjek koji ne poznaje sport dođe sa brdom informacija o sportu i informacijama o najboljim natjecateljima znate da se pripremio za svoj posao. Jedan od njih je svakako Bruno Kovačević koji prema mojem iskustvu stvarno poznaje posao koji radi.

Izvrsna predavanja u Zagrebu

U zajedništvu Hrvatske olimpijske akademije i Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, protekla tri dana u Zagrebu gostuje prof. dr. sc. Juri Hanin, jedan od vodećih svjetskih sportskih psihologa i autor IZOF (Individual Zones of Optimal Functioning)  modela. Prof.dr.sc. Juri Hanin i mr.sc. Muza Hanin održali su cjelodnevna predavanja (sa radionicom) na temu "Optimizacija izvedbe pojedinačnih tehnika određenog športa kod olimpijaca te Sportska psihologija u pripremi vrhunskih sportaša". Izvrsna predavanja na engleskom jeziku slušalo je stotinja uglednih sportskih djelatnika i trenera, a srećom među njima našao sam se i ja. Vrijedilo je odvojiti ponešto vremena i poslušati teme koje bi trebale zanimati svakog sportaša koji se imalo ozbiljnije bavi sportom.

Danas je na Velesajmu počela i 8. međunarodna konferencija na temu "Kondicijska priprema sportaša". Stručna predavanja koja su održana potkrijepljena su debelim zbornikom radova koji onda čovjek u miru može proučiti doma. Na konferenciji je bilo sigurno više od 500 osoba u prvim satima. S vremenom je ta brojka počela opadati, a balkanski menatalitet izašao je na vidjelo kada je za vrijeme zadnjih predavanja dobar dio sudionika otišao na domjenak i pojeo apsolutno sve što je bilo namijenjeno za sudionike konferencije. Da bruka bude još veća po završetku predavanja uvaženi dr. Milanović pozvao je sve na ručak kojeg više nije bilo. Šta su jadni stranci pomislili u tom trenutku kada su došli na prazne stolove ne usudim se niti pomisliti.

No gladni ili siti svakako je vrijedilo ovih dana biti prisutan na ovim stručnim predavanjima. Jučer je zvaršen i tečaj upotrebe Sport Identa u Vihoru. Jasminka je stvarno odradila izvrstan posao i predavanja su bila više nego poučna i zanimljiva. A da su Hrvati majstori u pronalaženju bugova to nisam niti sumnjao. Želite li pobijediti sa malo muke i vrlo malo znoja? I to se da :)

Sutra smo na Sveticama i nadam se da će nas vrijeme poslužiti.

Malo o svemu

Danas je jedan od onih dana kada nakon treninga osjećaš malo više mišića nego obično. Jučer smo postavili novu najveću brojku u zimskom ciklusu na treningu i bilo nas je 14. Ne znam šta nam je Krešo radio, ali dobro osjećam zadnju ložu, a bome i trticu. Puna dva sata bili smo u pogonu. Nakon prvih sat vremena kada smo prošle godine obično bili pred kraj treninga, ove godine slijedi još 5-10km trčanja. grupa uvijek krene u nekoj laganici, pričaju se vicevi, zafrkavamo se međusobno, a završavamo sa parom na ušima. U principu neki solidan tempo držali smo prvih 7-8km, a onda je krenula jurnjava. Vlado je trznuo dva tri puta, Nino nastavio i eto ti finiširanja od 2km. A da su dečki napredovali to se vidi. Prije koju godinu mogli su mi gledati samo leđa u daljini, a jučer sam ja gledao njihova leđa. Svaka čast.

Dolazi ljepše i toplije vrijeme, dani su duži i vjerojatno ćemo sada trgnuti malo i one koji su spavali zimski san. Kada pređemo brojku od 30 ljudi na atletskom treningu i 40 na orijentacijskom znamo da su se ljudi razbudili.

Dans je i zadnji dan prijava za Lipicu. Tko misli ići mora se požuriti.Do sada je prijavljeno oko 550 natjecatelja. Nešto manje nego prošlih godina jer su Skandinavci orijentirani ove godine više na svoje terene zbog Svjetskog, ali i ova brojka je impresivna. U veteranima masas bivših reprezentativaca Austrije, Mađarske, Slovenije...tako da plasman u prvih deset neće biti lak. Elita je standardno puna, ali lagani ulazak u sezonu uvijek mi je više odgovarao nego instant muka.

Gledajući malo trke na kojima sam trčao prošle sezone ne mogu se oteti dojmu da baš niti jednu trku nisam istrčao bez greške da mogu reći: "Da to je to i nisam mogao bolje". Fizički sam bio puno spremniji nego prijašnjih sezona (hvala Krešo), ali orijentacijski je tu bilo dosta oscilacija. Doduše takve stvari su obično povezane sa brzinom jer evidentno sam popravio brzinu u šumi, a to je dovelo do grešaka u orijentaciji. Svakako među najbolje istrčane trke ubrajam WOC srednje staze, Hrvatske PH srednje staze i sprint u Lokvama, a na svakoj od tih trka bilo je materijala za još bolju trku. Fizički sam najzadovoljniji bio sa PH klasikom u Sloveniji. Čak i nakon pretrčanih petanestak kilometara nisam bio slomljen i imao sam snage za finiširanje. Najveći propust je svakako WOC sprint na kojem sam zbog glupog "bureka" izgubio više od pet minuta na samom kraju staze. Do onda super solidno, možda ne za A-finale, ali svakako za jedan vrlo solidan plasman kakav je ostvario Matjaž.Od lošijih trka izdvojio bi i Kup Bjelovara na Kamenitovcu. Iako volim tu šumu i teren ovaj puta nije mi legla. Već prije samog starta nisam imao onu motivaciju i želju, ali nekako sam uspio sve pokrenuti. Krenuo relativno jako i bilo je sve dobro do onog inkriminiranog dijela gdje ništa nije štimalo. Izgubio sam tamo podosta vremena, ali i volje za nastavak. Možda mi je tako i pasalo taj puta. Jedna od rijetkih trka kada sam odustao.Trke koje su pamte su svakako ISAR po super atmosferi i ugodi i upravo suprotno "Croatia open" po atmosferi u kojoj hrvatski natjecatelji svakako nisu uživali iako je sama trka bila na visokom nivou.

Vidjeti ćemo što nam nosi ova sezona. Nadam se lijepim i dobrim trkama i prije svega trkama bez ozljeda. Moj cilj je istračati trke najbolje što mogu, a hoće li to donijeti neki rezultat nije od presudne važnosti. Oduvijek sam se bavio ovim sportom zato što volim trčati, volim prirodu i izazove koje ona nudi. Oni koji trče samo radi rezultata prije ili kasnije imaju velike frustracije ako ne ostvare ono što su si zacrtali. Da se razumijemo svi mi trčimo da bi bili što bolji, ali nije katastrofa ako me dobije Luka Mihaljević ili Edi. To je sport. Nadam se i dobrim organizacijama natjecanja. Prošlih godina smo se naradili, a i ove godine su ambicije velike. Pripremamo neke novosti i nadam se da će se ljudima svidjeti. Prošlogodišnji Zagreb open kojeg je koncepirao Paco bio je pun pogodak. Atraktivno na startu i zanimljivo na terenu. Truditi ćemo se da i ove godine bude takvih stvari.

Crvenkapica

Jučer je objavljen i poziv za Crvenkapicu. Vihor će treću godinu zaredom otvoriti sezonu jednim malim natjecanjem koje se trči za gušt bez ikakvih imperativa i pritisaka. Crvenakipca ima tradiciju druženja i ove godine će se to nastaviti. Malo smo pričekali sa pozivom za trku jer je do prije nekoliko dana cijeli teren bio pod snijegom pa je došlo u pitanje i održavanje trke u zacrtanom terminu. Nakon inspekcije terena ovaj vikend zaključili smo da trka može ići i da je šuma ustvari fantastična u ovo doba godine. Vidljivost je izvrsna, vegetacije skoro pa nema i pravi je gušt trčati po šumi.

Trčati će se u parovima, a zapravo pojedinačno jer će svaki u paru imati svoju stazu koju treba obići. Kako bi skratili dio u kojem se čeka par smislili smo nešto novo pa onome koji ćeka zasigurno neće biti dosadno i neće se ohladiti. Detalji slijede uskoro.
Na vama je da se sada samo prijavite, a sve ostalo slijedi.

Pobjednici kupa Hrvatske

U petak smo imali proglašenje kupova Hrvatske za 2008. i 2009. godinu. Skupilo se toga dosta za proglasiti, ali za divno čudo sve je teklo brzo i efikasno i stvarno s obzirom na količinu medalji i pehara koji su trebali biti podijeljeni sve skupa nije dugo trajalo.

Rekao bih da je skup okupio oko stotinjak orijentacista iz većine hrvatskih klubova. Mislim da jedino nisu bili prisutni članovi OK "Međimurja". Bilo je zanimljivo vidjeti opet neka lica koja duže nismo viđali zbog zimske pauze, a uvijek se iznenadim kada vidim orijentaciste u odijelima, košuljama ili našminkane i sređene djevojke. Većinu tih osoba poznajemo u potpuno drugom izdanju, često znojne, prljave i izmučene nakon trke.

Vihoraša je bilo na proglašenju tridesetak što još uvijek nije predstavljalo većinu ukupnog broja članova pa je tako Bojana skupljala nagrade i za one koji nisu mogli doći.

Ekipno je klub potvrdio svoju dominaciju i treću godinu zaredom najveći pehar ide u klupske prostorije. Zadnji puta klub je bio u takvom nizu od 1988.-1991. Dakle četri godine zaredom što nam daje dodatni motiv da i ove godine pokušamo braniti naslov najboljeg kluba. Neće biti lako, ali volja je tu pa se nadamo da će i rezultati biti barem slični.

Kada već pričamo o očekivanjima za predstojeću sezonu klupske ambicije su jasne. Cilj je još jednom osvojiti  veliki kup Hrvatske, pokušati ponoviti uspjeh ženskih štafeta, popraviti plasman muške štafete i stvoriti pozitivnu bazu klinaca i natjecatelja za cijelu sezonu u svim disciplinama našeg sporta. Kao i svake godine posebno ćemo poduprijeti mlađe članove. Od nerezultatskih planova izdvajamo naravno orijentacijsku školu koja nam je osnov za napredak kluba. Ove sezone valjda ćemo uspijeti realizirati i klupske trenirke, a nacrtati će se i pokoja karta.

Naši reprezentativci imati će za cilj što bolje se pripremiti za izazove koji ih očekuju i pokušati će se kvalificirati za nastupe na velikim Svjetskim natjecanjima. Zdenko je prijašnjih godina postavio visoko letvicu na dostignućima u preciznoj orijentaciji što će ove sezone u Skandinaviji biti puno teže ponoviti. No volja postoji, a rezultat nikada se ne zna. Ja bi čak ispred neke pojedinačne medalje stavio cilj da se ekipno pokuša ući među prvih pet reprezentacija Svijeta,a onda će i pojedinačni rezultati biti na visokom nivou. Prošlogodišnje sedmo mjesto bilo je u stvari na korak od medalje. Taj drugi dan natjecanja uz malo sreće mogao se okrenuti i na drugu stranu.

Reprezentativci u orijentacijskom trčanju mogu samo pokušati biti što solidniji. Realno su šanse za rezultat u norveškim šumama zaista male. Jedino u disciplini sprinta možemo realno reći da Matjaž ima mogućnosti i za A-finale, za sve ostalo treba i malo sreće.

Ivici srebro!!!

Iako je današnji post trebao malo baciti osvrt na vikend počeo bih ga ipak sa onime što je obilježilo jučerašnji dan. Ivica Kostelić još je jednom držao naciju na nogama, a moram priznati da iako kod sporta nemam neki običaj teško proživljavati uzbuđenja, jučer sam imao osjećaj kao da osobno vozim kombinacijski slalom. Na samom startu puls mi je već bio na 180 i u jednom dahu pratio sam njegovu vožnju. Silno sam želio da uspije jer znam koliko je odricanja i muke prošao u svojoj karijeri. Naslušao sam se silnih priča osoba koje su sa njim i Janicom provele dobar dio karijere i nevjerojatno je od kuda crpe još tu silnu snagu, energiju i motivaciju. Želio sam mu toliko željeno Olimpijsko zlato, ali ovaj puta morali smo čestitati još jednom velikanu skijanja. Bode Muller bio je bolji, bolji u spustu i u slalomu i zasluženo je slavio. S druge strane silno mi je drago i za njega jer je obilježio zadnji desetak godina skijanja na svoj osebujan način kontrirajući nekim konvencijama i regulama. Bode je spavao u kamp kućici kada su drugi bili u hotelima sa 4-5 zvjezdica, Bode se znao i proveseliti, a bome i reći NE velikom USA ski teamu kada je smatrao da je trebalo. Danas je Bode puno smireniji i fokusiraniji i vjerojatno neće gađati reportere vazom kao što je to svojedobno učionio Tomba, ali svoj stil nije pretjerano promjenio. Kada vozi, vozi po rubu i nikada se ne zna hoće li doći do cilja.

Ivici još jednom kapa dolje i nadam se da će imati priliku i u veleslalomu i slalomu upustiti se u borbu za još koje odličje. Mada kao i Faku da niti i u jednoj trci do kraja ne napravi apsolutno ništa, on je svoje napravio. Da se još malo dodirnemo i Faka. Jučer je završio 9. u zadnjoj utrci sa samo 30tak sekundi zaostatka za pobjednikom sa promašena tri metka. Šta reći, genijalac. Svaka mu čast. Da je išao sekundu brže bio bi čak šesti. Fantazija. Ovih dana Milivoj Lulek žalio se HTV-u zbog pretjeranog psovanja u programu. Mora da je jučer poludio kada je slušao prijenos: " I sada Fak prelazi Fukaa, ili Fukaa Faka, vidjeti ćemo do gađanja tko će koga..." Živa komedija.

A sada nešto o danu prije.
U subotu kiša pada. Kroz glavu mi prolazi da otkažem trening i vratim se u topli krevet, ali nije me to držalo dugo. Nabrzinu stavio ručak na pečenje, slijedi oblačenje za teže uvjete i eto već sam na stadionu. Na stadionu iznenađenje, Krešo je već tamo, ali dolazi i Nino, Emica, cijela obitelj Štambuka, Vlado... Opet se pokazala ona teorija da što su ekstremniji uvjeti to nas je više. Malo je bilo mokro za trčanje, alii odradili smo sve zacrtano. Zadnjih 400 ovaj puta opet nije išlo ispod 1'20. Štoperica je pokazala 1'24''. Kada bi do sezone spustio krug na ispod 1'10 nakon cijele piramide to bi bio posao. No kao i lani početak sezone uvijek mi je sporiji. Hoće li se veterani znojiti ove godine ako pređem u M35 ili ću mladim elitašima puhati za vrat ostaje za vidjeti. Do početka domaće Kup sezone još je ipak više od mjesec dana.

I na kraju ono najvažnije. Iva je na trening donijela kolače koji su bili bogovski. Nakon Ivaninih palačinki limiti se podižu. Svi oni koji su izbivali više od mjesec dana sa zajedničkih treninga participiraju u ovom veselju. Dokle ćemo stići javiti ćemo. Nadam se samo da sve skupa neće biti kontraproduktivno jer bi mogli dobiti na kilaži.

Sport Ident u završnici

Već nekoliko tjedana mala ali odabrana skupina Vihoraša marljivo upija sve informacije koje prenosi Jasminka na tečaju SI-a. Puno smo naučili i uz malo više rada vjerujem da sada već neki mogu i samostalno odraditi cijelu trku. Napraviti ćemo generalnu probu na nekom treningu kada počne naš tečaj da vidimo jesmo li sve usvojili.
Ostaje mala žal za time da naš tečaj nisu pohodili i članovi drugih klubova jer ovakve prilike ne javljaju se često. Zanimljivo je to da često tijekom sezone pojedinci dolaze sa upitima kada će HOS napraviti ovo ili ono, a kada se nešto odvija onda nigdje nema nikoga. Alen je ove godine pokušao u nekoliko navrata organizirati trening kamp, pa i edukativna predavanja, a odaziv je bio više nego mizeran. Nažalost tako je to kod nas.

Jedno je sigurno, ove godine uvodimo neke novosti u naš tečaj. Pripremamo nove materijale, Krešo si je dao truda i preveo je cijeli niz stručnih publikacija koje sam mu dostavio, pa će se stvarno isplatiti pohoditi predavanja i za one koji su već i odslušali tečaj.

Sutra je i dugoočekivano proglašenje Kupova Hrvatske. Puno je rezultata za proglasiti pa će trebati biti strpljiv, ali to je i prilika da nakon mjeseci stanke sezone vidite stare prijatelje. Dajte si truda i dođite uveličati ovaj dan.

Varšavska i sport

Proteklih nekoliko mjeseci svjedoci smo borbe krupnog kapitala sa malim ljudima koji žele obraniti grad od devastacije i uništenja njegovih kulturnih i povijesnih znamenitosti. Varšavska nije samo simbol obrane pješačke zone, već bunt malog čovjeka protiv konstantnog nepoštivanja volje i želej građana, a sve u ime nekog prosperiteta i nasušne potrebe za modernizacijom. Osobno nemam ništa protiv privatnih investicija, nema niti ništa protiv uređenja donjogradskih blokova, ali uz strogo poštivanje uvjeta gradnje i ne na uštrb građana Zagreba. Varšavska ulica ne treba rampu, ne treba niti garažu i nitko me ne može uvjeriti da je ona potrebna za prosperitet grada. Neka izgrade novi blok, ali bez oduzimanja pješačke zone. Garaža koja bi koristila bogatim poduzetnicima koji bi tamo kupili stanove ili posjetiteljima novog shopping centra sigurno nije nasušno potrebna, pogotovo kada na Tuškancu samo par stotina metara dalje već jedna garaža zjapi prazna.

Ono što me još više iritira je policijska represija koja je provedena nad prosvjednicima. Takvu brutalnost pod okriljem noći nebi doživjeli niti u zemljama manje demokracije nego što je naša. To je tek sramota cijele priče. Gledajući sve to na vijestima i portalima čovjek se zapita gdje mi to živimo. Europa je još kilometrima daleko jer mentalitet vladajućih struktura jednostavno nije na visini zadatka. Nitko ne kaže da u zapadnom Svijetu nema sličnih situacija, ali ovo je ipak previše.

Sve ovo podsjeća me na priču kada se obnavljala Nova Ves i silne puste priče o potrebama za rekonstrukcijom ulice. Istina je da je ulica bila u očajnom stanju, ali iza ove rekonstrukcije skrivalo se proširenje zone naplate parkinga. U jednom trenutku su zbog parkinga suzili prostor za pješake na nevjerojatnih 20cm!!! Kada smo ih tražili projektnu dokumentaciju i dozvole svi su se pravili dotični. Tek nakon prosvjeda, pisanja inspekcijama i objavi medija mali građevinski tajkuni su ustuknuli i danas je taj prostor dovoljno širok kakav je i trebao biti.

Takvih slučajeva u gradu ima previše, počevši od Kvatrića od kojeg su napravili katastrofu, a taj trg je mogao biti najljepši u gradu. Ne zna se tko je tu lud ili jednostavno ne zna svoj posao. Natječaji se ionako namještaju podobnima pa je tako valjda i taj natječaj dobio svog pobjednika. A možda je sve to ipak neznanje?

Druga tema koja ovih dana zaokuplja sportsku i inu javnost je Jakov Fak. Mediji su napravili cirkus iz nečega lijepog kao i uvijek. Vodeći domaći dnevnici kao lešinari nahrupili su na njega i traže senzacije. To samo govori koliko im je stalo do njega i njegovih rezultata. Jer da su imalo obazrivi pričekali bi kraj Olimpijskih igara i pustili dečka da se koncentrira na trke koje slijede. Jučer je Fak bio 25. U principu izvrstan rezultat, ali ostaje ona gorčina nas poznavaoca sporta koji znaju da je imao priliku za još jedan vanserijski rezultat. Direktno za taj "kiks" ako ga tako uopće možemo nazvati su mediji. Pritisak koji su napravili nitko nebi mogao podnijeti i još je dobro prošao kako je moglo biti. Kada vam je stojeći stav bolji od ležećeg znači da ipak nešto nije bilo u redu sa koncentracijom u prvom dijelu trke. To je onaj dio koji svaki sportaš zna da je najteži. Ući u trku čiste glave i koncentrirati se na ono što radiš. Za to treba neko vrijeme. Jakov je drugi dio trke bio puno skoncentriraniji, ali je jednostavno na kraju "pukao". To je sport, a sve ove priče oko promjene državljanstva su politika i senzacionalizam.

Za mene pripadnost nekoj naciji na velikim svjetskim natjecanjima sve manje ima značaja i gubi smisao. I to od trenutka od kada bogate ili nacije sa boljim uvjetima kupuju državljanstva kvalitetnih natjecatelja siromašnijih zemalja. Jakov Fak biti će uvijek Hrvat bez obzira nastupao za Sloveniju ili za Hrvatsku, isto kao i Nikolaj Pešalov koji je za mene uvijek bio bugarski državljanin. Medalje koje je on osvojio za Hrvatsku nikada neće doseći razinu one koje je osvojio npr. Filip Ude. Svaka čast Nikolaju i njegovim uspjesima, ali ja tu ne vidim osobu kojoj je nastup za Hrvatsku značio nešto posebno osim nekog osobnog zadovoljstva nastupa na natjecanju. Da jednog dana Thierry nastupa za Hrvatsku ta medalja nikako ne bi bila iste težine kao što je to Zdenkova medalja kojoj smo se iskreno veselili. Nije da mi ne bi bilo drago, ali nije to to.

Možda griješim i čast izuzecima koji svoju novu domovinu stvarno prihvate i u srcu i ostanu u njoj živjeti, plaćati porez i boriti se za Varšavsku, ali takvih je stvarno malo u svijetu sporta, a pogotovo politike. Rekli bi: "Money makes the world go round". 

Buran vikend

Vikend bi trebao poslužiti za odmor, a kako je prošao zadnji vikend trebao bi mi još jedan vikend nakon vikenda. Iako sam u petak odradio trening ujutro, poslijepodne sam završio na klizanju. Sat i pol rundanja po Šalati nije baš bilo bezazleno.

Subota ujutro je standardno već rezervirana za Krešu, ali prije njega skuhao sam i ručak da se ne dogodi neko Krešino iznenađenje pa da ne mogu dignuti niti žlicu, a kamoli da još nešto pečem ili kuham. Srećom Ivana T. nas je sve razveselila svojim prisustvom na treningu nakon dugo vremena što je bio i dobar razlog da to proslavimo palačinkama koje je donijela. Nakon treninga po piramidi, rađenja snjegovića i sličnih zanimacija (izvršili su i desant na mene kada sam dolazio na stadion) uspio sam se dočepati kuće, ali na kratko. Ovaj puta piramida je bila daleko sporija nego inače. Najbrži krug jedva sam spustio ispod 1'40'', ali nije niti čudo s obzirom koliko je snijega bilo na stazi.

Večernji termin rezervirao sam za skijanje. Ivica je preživio moju torturu i od subote se može smatrati članom skijaške obitelji. Znoj je curio na sve strane, ali padine Cmroka smo savladali.Još da nam je bilo kuhanog vina gdje bi nam bio kraj te večeri. Dok smo se Ivica i ja zabavljali okretanjem skija, štanfanjem, penjanjem i spuštanjem Sanja i Jan su iskoristili vrijeme za sanjkaške vratolomije. U principu se svaki puta iznenadim da u milijunskom gradu poput Zagreba tako malo ljudi dolazi na Cmrok. Možda i bolje, ugodnije je za nas ostale.

I eto tek što dođoh kući već iduće jutro trčimo put Samobora. Srakotrk je ove godine bio pod snijegom, a okupilo se više od 300 klinaca. Kao što sam već i prije spomenuo, trka je zgodna za promociju našeg sporta, ali me ljuti što su staze totalno neinventivne. Tri godine zaredom trči se po istim kontrolama. Malo previše i za osmogodišnjake. Sve ostalo lijepo i dobro. Nagradice, program, čevapi, kremšnite i neopisiva gužva koja vlada svake godine sastavni su dio Fašnika.
Mislim da je već polako vrijeme da "Japetić" razmisli o maloj promjeni koncepcije trke, ako ništa drugo da se obrne barem krug. No kada smo već kod Samobora prava je šteta što više nema sprint trke po gradu koju smo imali prije par godina. Karta postoji, samo treba malo dobre volje za organizaciju

Fak? Who the fuck is Fak?

Mnogi su se pitali tko je taj dečko, a mnogi su se nadali. Prošle godine kada se vratio iz Pyongyanga sa broncom na duplo dužoj stazi mnogi su se veselili i mnogi su se pitali da li je to slučajnost. U biatlonu nema slučajnosti. Razlike su tako male da jedan krivi pogled, malo vjetra i više nisi među prvih 30. Kada je ove godine počela sezona biatlona očekivao se barem pokoji vrhunski rezultat Faka. Nije ga bilo, ali nije da nije bio dobar. Mi u orijentaciji znamo da i plasman oko 50 mjesta u Svjetskom kupu je dostignuće vrijedno klanjanja. A koliko je biatlon sličan nama govori i podatak da nije zastupljen u medijima, da su financije skoro pa nikakve, da ga skandinavci obožavaju, da često djelimo šumska prostranstva gdje kamere televizije niti ne žele doći.

Biti najbolji kada treba odlika je samo najvećih. Sa 23 godine imati tako hladnu glavu i postići svoja dva najbolja rezultata upravo kada treba stvarno je nešto posebno. Olimpijska medalja san je svakog sportaša i trema pred nastup je ogromna. Koliko je takav pritisak težak pokazuje i kralj biatlona Bjoerndalen Ole Einer koji je bio tek 17. sa čak četiri  promašaja mete i to tri u ležećem stavu.

Danas slavimo Jakova Faka koji nija anonimus, ali više podrške svakako bi mu koristilo. Mediji su pomalo licemjerni i danas su ih puna usta hvale i tekstova, a tijekom godine o malim sportovima objavljuju tek poneku crticu negdje u nekom zapečku novina. Kada je Hoki posato viceprvak Svijeta nismo mogli dobiti prostor niti za tri suvisla reda. Stvarno žalosno. Glavno da razni domaći celebrity-i dobivaju i po tri-četiri pune strane Večernjaka i ostalih tiskovina.

Jakov Fak osigurao je svoje mjesto u povijesti. Nadamo se da će time i biatlon dobiti ponešto veću pažnju i financije koje svakako zaslužuje. Sjećam se nekih davnih početaka kada sam sudjelovao na jednom takvom nazovi biatlon natjecanju. Trčali smo na turnim skijama, a pucali iz kalašnjikova. Mislim da je više metaka bilo po okolnom drveću nego u meti, ali nema veze. Bilo je zabavno i poučno. Općenito imati oko za metu, pa sve to još napraviti kada ti je puls na 180...Nije lako. Sport je stvarno fantastičan.

Jutarnje razgibavanje

7 sati i ponešto minuta. Snijeg više ne pada, ali ga zato ima po svuda. Ljudi se polako spremaju na posao. Na licima im je umor od silnog lopatanja zadnjih dana. Prognoza kaže poslijepodne ide još jedan val snijega. Ne budi lijen stavih šlapice na noge, vozim dijete u školu i prije posla već gazim po dubokom snijegu u šumi.
Tu i tamo naiđeš na ponekog šetača četveronožnih ljubimaca, ali inače samo snijeg,  a rijetko i ponešto leda. Kombinacija trčanja po putu i po šumi dosta iscrpljuje pogotovo kada imaš u nogama trening od srijede kada smo dobro dugačku dionicu odvalili po pršiću. No na sveopći gušt odvalio sam još jedan trening i to u teškim uvjetima za noge, a u prekrasnim uvjetima za glavu i um. rekli bi trening koji istovremeno odmara i umara upravo na mjestima gdje to treba i raditi. Čak bi i Krešo bio ponosan na nas. Malo bi se ljutio jer nismo odradili istezanje, ali tika-taka je radila neumorno i trebalo je još na posao doći na vrijeme. Budem sutra obečajem :). Sutra navodno dolaze i neke palačinke na trening pa se moramo dobro izmučiti kako bi zavrijedili ono što nam slijedi.

U nedjelju idemo put Samobora. 300 klinaca rezerviralo je svoje startno vrijeme na Srakotrku. Sezona ove godine dakle kreće po snijegu i otvaraju je oni najmlađi. Tako i treba. Još je mjesec dana i do Crvenkapice. Obećajemo da će trka ići u opuštenoj atmosferi kao i lanjskih godina. Bude neka štafeta, a koncept ćemo smisliti ovih dana.
Idući tjedan ide i proglašenje Kupova Hrvatske za 2008. i 2009. Detalje potražite na Vihorovim stranicama. Jučer nam se javio i Gamba koji je krstario Rumunjskom i tamo posjetio poprište JWOC-a iz 1996. Već je prošlo 14 godina od onda. Kada pogledaš slikicu iz tih dana vidiš klince koji su radili svakakve nepodopštine, a danas su to majke i očevi sa dvoje-troje djece koji već dolaze na dječje trke. Uf, kako vrijeme ide.

Igmanski marš

Kao što sam i najavljivao jučer je bio dan za trening. I kakav je to trening bio. Dok su se ljudi u ljetnim gumama klizali po cestama i skidali sve po spisku snijegu, mi smo bez problema došli na mjesto okupljanja. Šest upornih ovaj puta nije bilo u društvu labudova, ali zato je pohodilo pravi Igmanski marš. Odustali smo od vježbi snage jer je snijeg bio dovoljan faktor snage pa je tako palo desetak kilometara čiste uživancije. Mjestimice smo propadali u snijeg i više od 30 cm što je za snagu pravo ludilo. O idili da ne pričam.

Najljepši trenutak treninga je kada smo Vlado i ja došli na dio gdje nije uopće bilo tragova. Friška osvjetljena površina snijega i gušt probijanja prvih tragova. Zbog ovakvih treninga vrijedi trenirati jer se oni ne mogu opisati već ih jednostavno treba doživjeti. Sa sjeverne strane nasipa dobrano je brijao vjetar, ali su nanosi bili daleko manji od južne strane i lakše se trčalo. Iznenadio me u stvari i popriličan broj ljudi koji su se grudali, šetali, sanjkali se unatoč besmislenim upozorenjima na radiju da se ne ide van ako se ne mora. Padne malo snijega ili dve kapi kiše i komentatori odmah stvaraju famu kataklizme umjesto da ljude potiču da se odu prošetati bez obzira na uvjete koji vladaju.

Isprabao sam i nove šlapice za trčanje, bolje rečeno kopačke. Nakon treninga noga topla i suha, nisam se poskliznuo niti jednom, a lagana i udobna. Pravo savršenstvo. Investicija se isplatila.

Snijeg naš svakodnevni

Snijeg opet pada. Moram priznati da volim kada pada bez obzira na kaos koji stvori u gradu. Još kada uspiješ otići u šumu po tom vremenu nema većeg gušta. Nadam se da ću i to uspijeti ovih dana. Danas bi trebao biti i trening. Za sada ide, a ako baš bude neka mećava budemo objavili na stranicama treninga da li se otkazuje. Neka od nadojmljivijih i najljepših skijanja upravo su bila po mećavi i dubokom snijegu. Ako si dobro obućen i opremljen nema problema za boravak u zimskim uvjetima.

Sve ovo podsjetilo me na dnevnik Bosanca u Kanadi (kojoj trenutačno fali snijega i za Olimpijske igre ga dovoze kamionima).

• 12.8.

Uselili smo u našu novu kuću u Kanadi. Tako sam uzbuđen. Ovdje je jako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva čekam da ih vidim prekrivene snijegom.

• 14.10.

Kanada. To je najljepša zemlja na svijetu. Lišće je poprimilo sve one nijanse žute i narančaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo mora biti raj.Volim Kanadu.

• 11.11.

Dan sjećanja (kanadski državni praznik). Lov na jelene će početi uskoro. Ne mogu zamisliti da netko može ubiti tako divnu životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno.

• 2.12

Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve prekriveno bijelim prekrivačem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo van, očistili stepenište i prilazni put, a onda se grudali (ja pobijedio). Kad je prošla ralica morali smo ponovo očistiti kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.

• 12.12

Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena ralica.

• 22.12

Ovo je bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun s ralicom kao da se krije iza ugla i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak!!!

• 26.12

Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi ralicu, ubit ću ga!!! Mater im jebem što ne posipaju malo više soli po cesti pa da se to bijelo govno otopi?

• 27.12

Noćas opet snijeg. Ne izlazim već tri dana. Samo što čistim snijeg kad god prođe ralica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavio u brdu snijega ispred kapije, a i hladno je. Kažu da će noćas pasti novih 30 cm tih govana.

• 28.12

Prognoza je bila loša. Palo je pola metra!!! Ako ovako nastavi, neće se otopiti do ljeta. Ralica se zaglavila i taj šupak došao je kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam već slomio šest lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nabio i zamalo sam mu je slomio o glavu.

• 4.1

Napokon izašao iz kuće. Otišao do prodavaonice da kupim nešto hrane i kad se vraćao udario kolima jelena. 3000$ štete na kolima. Te jebene nemani trebaju biti ubijene. Svugdje ih ima. Što ih lovci ne pobiše jesenas...

• 3.3

Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerojatno koliko su zahrđala od jebene soli što ju posipaju svuda.

Kreće sezona

Sezonu u Hrvatskoj tradicionalno otvaraju klinci. Srakotrk u Samoboru okupi i preko 300 najmlađih. Projekt koji je pokrenuo Vihor prije par godina prepustili smo Japetiću koji to sa uspjehom odrađuje. Doduše brojka od 300 startova predstavlja već veliki zahtjev za organizaciju. Nažalost prošle godine staza je bila gotovo identična kao godinu prije pa su klinci "orijentacisti" bili možda malo i razočarani. No krafne na kraju sve spašavaju. Osobno s obzirom na Fašnik koji se održava istovremeno čak je i prevelika gužva. No svakako treba podržati Srakotrk i treba ga iskoristiti za promociju našeg sporta.

Broj prijava za Lipicu narasao je već na 130 tako da će prva velika trka privući zasigurno preko 500-600 natjecatelja. Tko misli ići neka se stvarno požuri jer su smještajni kapaciteti dosta limitirani (barem oni jeftiniji).

Jeste li trenirali u subotu? padao je snijeg i puhao je neugodni hladan vjetar. Staza natopljena vodom, noge nekako teške. Čekam bolje vrijeme za više treninga pa će i ove sitne boljke prestati Odradio sam piramidu pod budnim smrznutim okom Kreše, ali nije išlo kao tjedan prije. Doduše uspio sam nakon 8km zadnjih 400 spustiti ispod 1'20'', ali daleko je to još od nekog zadovoljstva. Sjećam se dana kada sam 400 išao ispod 59'', a 1000 ispod 3 minute. no dobro to je bilo prije XX godina.

Neki dan stigao je jedan komentar kako previše pritišćemo klince da ne treniraju, a da je Savez taj koji je kriv da klinci ne treniraju!!!??? Da ne budem grub to je totalni pucanj u prazno. Treniraš radi sebe i svog gušta, a ne radi nekog u Savezu, radi izbornika ili trenera. Oni su tu da ti pomognu kada treba, ali ti si taj koji mora odraditi trening, koji mora vući za rukav, tražiti nove načine treniranja kako bi poboljšao vlastitu fizičku spremu. Treniranje radi nekoga drugoga nikada nije vodilo dugoročno nekom boljitku. Ako je moj cilj nastup na Svjetskom prvenstvu ili poboljšanje rezultata u Kupu onda sam ja taj koji će marljivo trenirati i po snijegu i po kiši, a nitko me neće gladiti po guzi daj molim te odi malo trčati, budeš možda u repku upao...Ako si dobar oni koji trebaju to će vidjeti i prepoznati. Ako nakon 60km Cresa imaš osmjeh na licu znaš da si trenirao zbog nečeg što ti je bio gušt i što ćeš željeti ponoviti bez obzira na znoj i muku koju si prošao.

Smjeha i igara

Da nema Milivoja Luleka i S. Marekovicha život bi bio pomalo prazan za nevjerojatan humor koji oni prenose kroz medije. Prvi je pozicioniran na radiju i uvijek se pitam od kuda crpi ideje za originalnost šala koje izvodi. Danas ujutro sam se stvarno od srca nasmijao kada je nazvao Therme Olimia i pokušao kupiti Thermo čarape koje se tamo proizvode. Nedavno se javio i na natječaj za instruktora golfa kao dugogodišnji vozač istoimenog auta... Svako malo me oduševi i razvedri dan.
Uz Milivoja Luleka eterom vlada i Luka Bulić čiji pjevački uradci su stvarno fenomenalni. Trebao bi izdati kompilacijski CD iako su pjesme koje radi često pjesme trenutka i onoga aktualnog što se događa oko nas. Ne znam da li ste čuli "Zeku i potočića" na 100 načina ili  "Kako je U2 došao u naš grad". Ako niste snađite se. Ovo nije reklama za "Antenu- Zagreb" koja dobro radi iako povremeno imam osječaj da u studiju imaju samo dva CD-a hitova i to puštaju svaki dan iznova, nego ovi dečki su stvarno zavrijedili par redaka za smjeh koji nam pružaju.

S druge strane naš veliki prijatelj i orijentacist s potpisom (S.Marekovich) potpisuje niz fotomontaža koje se mogu svrstati uz bok najboljim svjetskim "montažerima". Naravno njegovi plakati i slike vezane su za domaću tematiku, ponajviše za politiku, estradu i javni život Hrvata. Od nikoga ništa ne traži i nitko nije imun na njega. Zato pazite šta radite jer ćete jednog dana možda postati slavni putem montaža koje on slaže. Ako imate pristup Facebooku-u obavezno bacite pogled na "Smješnu stranu politike i estrade". Nasmijati ćete se od srca.

Nažalost na televiziji sve rijeđe viđamo serije poput "Prijatelja" ili "Crne guje". Nestali su i "Političari novog kova". Sliku malo popravlja "Naša mala klinika", ali sve je to mršavo. Gledamo samo neke sapunice, pucačine i serije koje spadaju pod "parential gudiance".

I zato za kraj dečki prst gore i samo naprijed. Veselimo se slijedećim uradcima.

Nas 6 i njih 29

Po brojci bi se reklo da nas je bilo stvarno puno na treningu. Sve zajedno 35, novi rekord :)

Nakon što smo se lagano zagrijali po nasipu Krešo je skrenuo prema obalama jezera, a za nas iskusnije to je značilo samo jedno. Brzi pogled kolika je razina vode u jezeru i koliko puta treba do nje stići. Naravno voda je bila nisko kao nikada do sada što je značilo da nam slijede duuuga ubrzanja. Nas 6 s jedne strane jezera i njih 29 u jezeru. Izmjenjivali smo poglede i gledali jedne druge šta radimo. Njih 29 zbunjeno je gledalo šta mi trčkaramo gore-dole po obali, a nas 6 je proučavalo njih 29 kako se stisnulo na malom komadu jezera koji nije bio zaleđen doslovce nama pod nosom. Da, njih 29 su bili prekrasni labudi, a nas šest je nas šest standardnih koji smo tamo po kiši i ledu, po snijegu i suncu. Skačemo, trčimo, oponašamo povremeno marince, a povremeno pretrčavamo nasip s jedne strane na drugu.

Bio je to jedan zgodan trening po ugodnoj temperaturi. Za promjenu nije bilo zima, ali je zato bilo blatno. U subotu nastavljamo po planu. Slijedi promjena u koncepciji treninga što nažalost za mene znači da neke vježbe neću moći odraditi jer ruka ne ide na bolje. No to ne znači da ne mogu trčati. Sa toplijim danima valjda će se povećati i broj onih koji žele trčati. Željno ih isčekujemo. Barem da izjednačimo brojku 29 pa da se ravnopravno gledamo.

Fotoaparat u mirovini

Već neko vrijeme bavim se mišlju da investiram u pravi foaparat sa kojim bi mogao raditi fotografije malo bolje kvalitete. Kada čovjek pogleda fotke koje naprave Karlo ili Ivo odmah može vidjeti da se radi o kvalitetnoj optici koju sa kompaktnim aparatima ne možemo dobiti. oni koji imaju SLR aparate znaju da je to na neki način i rupa bez dna. Što se više udubiš u fotografiju to te više kopka da kupiš različite objektive. Vrijednost aparata upravo je u objektivu koji je na njemu. Fotografi puno češće mijenjaju kučišta od samih objektiva. Kada bi gledali neki rang cijena onda je početak solidne "mašine" na nekih 6000kn. Puno. Iskusniji kažu da bi trebalo proučiti malo oglasnike i da će se već za pola cijene dobiti jednako kvalitetan rabljeni aparat.

Česta greška kod amatera je percepcija kvalitete kroz nabrijanost aparata u pixelima, pa su tako najbolji aparati sa najviše pixela. NAravno to nije tako. Nama običnim smrtnicima i 10 megapixela je uvrh glave.

U zadnjih desetak godina imao sam priliku slikati sa raznim aparatima i naprosto uživao u tome kada u ruci imaš visokokvalitetni aparat. S druge strane najbolje slike odradio sam sa malim kompaktnim aparatima koji su mi bili stalno pri ruci. Prvi takav aparat IxusI doslovce sam mogao izgubiti u džepu koliko je bio sitan, ali zato je slikao tamo gdje SLR aparati mogu doći uz tešku muku. Njegov nasljednik bio je u Sinajskoj pustinji, češkim i mađarskim šumama. Smrzavao se po talijanskim Dolomitima, a bome se kupao i u Darkićevom gulašu na Kumipeti. Aparat je preživio sve i svašta da bi na kraju izdahnuo ove zime kada smo po dubokom snijegu skijali i istovremeno slikali. Napravili smo sigurno preko deset tisuća fotografija sa njime. Popravak aparata na kraju se nije isplatio. Dijagnoza je da je vrijednost popravka veća od vrijednosti aparata. Nasljednika još nisam odredio, ali s obzirom da bez aparata jednostavno ne idemo nikamo uskoro očekujem obnovu. Izbor je ogroman i sigurno je samo da i ovaj puta nećemo investirati u veliki aparat. Zahtjevi su veliki jer su i iskušenja velika. Trčanje po šumi, spuštanje i penjanje po stijenama, vožnja kajaka i eventualno neko kupanje, nenadani padovi...

Doduše imam jednog takvog analognog doma kojeg smo kupili tamo negdje u okolici Sharm El Sheika. Ispucali smo sa njime jedan film i to pod vodom. Iako slike nisu bile visokokvalitetne s obzirom na to kako izgleda još su dobro i ispale. Na njemu je apsoultno sve plastično, pa i objektiv. Vrijedio je svake kune koju smo dali za njega jer ono što Crveno more pruža ispod povšine treba doživjeti.

Eto ako kupujete kakav fotoaparat prvo razlučite što želite od tog aparata, gdje ćete ga nositi i koliko ste spremni izdvojiti. Nakon toga malo će se suziti izbor. U principu ako kupite aparat koji vama najbolje služi to je onaj koji i najviše vrijedi. Najvažnija stvar je da u njega stavite karticu i napunjene baterije.

Godine idu, a brzina?

Orijentacisti koji su prešli 30tu često se pitaju koliko dugo će se moći boriti sa mladima koji dolaze. Imati 21 godinu i bližiti se 40toj svakako nije isto. Čovjek lakše podnosi napore dok je mlađi, lakše se oporavlja od napora, a u krajnjem slučaju ima i puno manje obaveza i može se posvetiti treningu i odmoru između treninga.

Proučavajući neke znanstvene radove sa raznih Sveučilišta u Svijetu možemo naići i na studije upravo na ovu temu. Rezultati su zapravo vrlo zanimljivi jer kažu da kod muških natjecatelja prije 40te godine zapravo i nema značajnih usporavanja, odnosno gubitaka na brzini. Kod žena se osjeti blagi pad od 4-10%. Nakon 45te godine brzina orijentacista smanjuje se za 13 +-2% kod muškaraca i 16 +-4% kod žena za svakih deset godina do neke 69. godine. Zapravo je još zanimljivije da brzina kretanja orijentacista po godinama mnogo više pada od paralelno gledajući atletičara dugoprugaša. Naravno to možemo povezati sa fizičkim i psihološkim naporima na orijentacijskim trkama i terenima, taktičkim i kognitivnim obilježjima sporta, odnosno sociokulturalnim aspektima populacije kod koje je rađena studija.

Oni koji su malo duže u našem sportu i prate rezultate mogu stvarno primjetiti da veliki broj 30godišnjaka redovito još trči za svoje reprezentacije, a u atletici maratonci u tim godinama zapravo daju i svoje najbolje rezultate. Ako to pogledamo kroz prizmu hrvatske orijentacijske scene zapravo vidimo da kod djevojaka veliki broj "veteranki" još uvijek ima bolje rezultate od mladih cura, a moglo bi se isto reći i za muški dio populacije.

Naravno kod nas to možemo pripisati i lijenosti mlađe populacije koja nije navikla na sustavan rad, treninge i odricanja. Lakše je sjediti pred računalom, surfati po Facebooku i grickati kokice i čips.

Prije i poslije nedjelje

Subota ujutro osvanula je kišovita i ledena. Umjesto tenisica razmišljao sam da na trening uzmem klizaljke. No na kraju nije sve bilo tako crno kako je izgledalo. Sakupio nas se opet nešto manji broj, ali je zato bilo nešto u zraku što ti daje posebni motiv. Temperatura oko nule, možda čak i malo u plusu. Nakon zagrijavanja krenuli smo u još jednu piramidu. Srednji dio treninga je sve duži i brzi tempo mi je ovaj puta legao puno bolje nego inače. Prvih 400 krenuo sam oko 1'40 da bi zadnje krugove išao debelo ispod 1'30. Čak sam i na povratku sa vrha piramide kada obično noge idu teško odradio još jednu 400tku ispod 1'25. Za moje godine rekli bi zadovoljavajuće. Nino mi je isprva dobro pratio ritam, pa je malo posustao da bi me na kraju isfiniširao zadnju stotku. To ti je mladost. Jedini problem je da je zaboravio da nakon toga treba odraditi još povratnu piramidu za koju nije bilo više snage pa je kihnuo. No dobro zato je tu da uči i trenira.

Ponedjeljak ujutro bio je pak potpuno dugačiji. Otvoriš vrata, a vani sve pod injem. Na brzinu sam spremio Jana u školu, a mi pravac Maksimir. Rekli bi da nećemo živu dušu sresti, a kada ono Pinky već završava trening. Svaka čast. Staze u Maksimiru prekrivene su ledenom korom tako da je trebalo dobro paziti na svaki korak, ali isplatilo se. Pokriveni injem vraćamo se doma i na poslu smo puni energije za ostatak dana. Što je najljepše dođeš doma nakon posla i ne grize te savjest da moraš još odraditi trčanje. Kada bi tako uspio nekoliko puta tjedno gdje bi mi bio kraj.

No kao nadopuna na Krešine treninge svakako se isplati. U srijedu nastvaljamo sa treninzima na nasipu i Bundeku pa kao što sam puno puta rekao tko želi doći zna gdje smo i uvijek se traži par nogu više za dobar ritam.

Kapela je u nedjelju odradila trening na Branje vrhu. Prošli tjedan bili su na Ponikvama. Dakle radi se i trenira. Svaka čast. S obzirom na lokacije treninga očito će nas iznenaditi novom lokacijom za svoju trku jer ne bi bilo fair da njihova trka bude na terenima na kojima redovito treniraju. Još je doduše dva mjeseca do prve trke, ali oni najbolji već sigurno slažu kockice.

Proglašenje sportaša Zagreba - nedjelja 31.01.

Koncertna dvorana "Vatroslav Lisinski" jučer je bila ispunjena sportašima i gradskim uzvanicima. Dalo se vidjeti mnogo poznatih lica sa ekrana. Bilo je tu i sportskih veličina iz prošlosti i budućnosti, osvajača Olimpijskim i Svjetskih medalja. Impresivna priredba upotpunjena je ansamblom iz "Komedije" koji je u pauzama između proglašenja izvodio dijelove predstave iz "Aide". Iako je orkestar u trenucima bio i preglasan, pjevači su svakako bili na visini i ponekad se pitam zašto te ljude ne vidimo i u nekim solo pjevačkim karijerama jer kada vidite tko sve pjeva ovi pjevači su za njih Ferrari. No da se vratimo onima kojima je priredba bila i namjenjena.

Sportaši godine su Branka Pereglin koja daje nadu svim "starijim" sportašima jer sa preko 40 godina postiže vrhunske rezultate i Ivica Kostelić koji je doslovce dojurio sa Natkom iz Kranjske gore gdje je ujutro vozio slalom.

Jan je iskoristio priliku i užicao je pokoju slikicu i autogram od naših skijaških nada, a ostaje žal za time da nije bilo više orijentacista da vide ovu svečanost sporta. Doći na ovu priredbu ako imate priliku svakako je nešto što bi trebali jer na na neki način odajemo i priznanje svim tim dečkima i curama koji naporno treniraju kako bi postigli zapažene rezultate u zemlji i svijetu.

Svakako ove godine imali smo priliku biti posebno ponosni jer je deda Željko dobio posebnu nagradu ZŠS-a za ostvarenu sportsku karijeru. Kada Vam plješće nekoliko tisuća ljudi to je dokaz da ste stvarno postigli nešto u životu. Stajati na pozornici u društvu sa svim tim sportskim veličinama nije mala stvar. Kapa dolje deda Željko.