Jan se plasirao među prvih šest na Prvenstvu jugoistočne Europe

Treninzi tijekom sezone nikada nisu lagani. Pogotov kada te stisnu obaveze, škola, krenu mračni, hladni i kišoviti dani no na kraju ako postigneš dobar rezultat na natjecanju sve se vrati. Osvajanjem šestog mjesta u kategoriji M16 na Prvenstvu jugoistočne Europe (SEEOC) 2017. godine održanom na Durmitoru u blizini mjesta Žabljak u Crnoj Gori Jan je dobio diplomu koja je potvrda truda i zalaganja, a i dodatni motiv za daljnje treninge.

Čovjek snuje, a Bog određuje

Sedmi je dan kako ležim u bolnici i nekako si stalno vrtim film nemilog događaja prošli petak. Bolni dijelovi glave još uvijek ne dopuštaju zaborav.
U jednom trenutku sve se okrene naglavačke i svi oni "veliki" problemi zapravo postaju totalno nebitni. Od sjedenja u vrtu uz novine do bolničkog ležaja u nekoliko trenutaka.

Gdje si bio, što si radio?

Jedna naoko uobičajena svakodnevna radnja kuhanja kave pretvorila se u čas u zebnju i strepnju za život. Kada opališ sa svojih 80+ kila u punom zamahu direktno glavom u betonski pod ili stepenicu ne zvuči baš ugodno, ali ne mogu reći da sam se bojao ili je nešto kao bolilo tog trenutka jer zapravo nisam imao pojma da se nešto dogodilo do trenutka kada sam otvorio oči i uvidio ispred sebe popriličnu lokvu krvi i svoje ruke u nekom čudnom položaju potpuno krvave. Scena više iz nekih popularnih krimi serija, nego iz stvarnog života.
U tom trenutku mozak počinje procesuirati što se događa oko njega. Čujem kako Jan zove hitnu, a Ivana me pokušava staviti u bočni položaj. Oboje reagiraju zapravo savršeno i bez panike.  Jan mi kaže da sam se nasmijao kada sam otvorio oči. Šok ili ne zapravo sam vjerojatno sretan što sam živ i da imaš nekoga oko sebe koji ti pokušava pomoći. U glavi pokušavaš prevrtiti zadnje trenutke koji su prethodili padu, no taj dio memorije ne postoji. Slijedeća faza je registracija životnih funkcija i ekstremiteta koji su negdje oko tebe i još nisi svjestan da li je sve na broju. Sve skupa zapravo traje nekoliko sekundi, a tebi u glavi prava vječnost.
Ostatak priče već ide u sferu klasične naše svakodnevice i sustava u kojem se nalazimo. Hitna nije došla, no srećom je tu deda Slavko i u taj tren smo u bolnici. Šivanje, CT glave, hodanje po hodniku gore dolje gdje mi ovako strganog pokušavaju dignuti puls na malo jači ritam, hospitalizacija i lagano vraćanje u normalu.
Sve u svemu rezultat je šest šavova na bradi, strgana vilica na dva mjesta, zube još ne mogu niti revidirati jer ne mogu usta otvoriti tako jako i pokoja masnica koja je već na odlasku. Sve će to zarasti. Propušteni Uskrs i hrpu hrane zamijenio sam baby kašicama i raznim dimenzijama slamki kroz koje ide hrana.
I proći će i to, zarasti će rane, no naravno ostaje pitanje zašto. Doktori se trude i ne znam koju sve pretragu nisam prošao (by the way neke stvari su i zanimljive za vidjeti), no odgovora nema. Možda ga i neće biti.
Pomirio sam se sa time da ću neke stvari propustiti kroz naredni period, ali se teško možeš pomiriti da se zapravo prije sedam dana sve moglo i drugačije završiti. Drugačiji kut udarca mogao je biti i takav da sada ne bi pisao ove retke i da bi to zapravo bio kraj priče. U jednom trenutku, sekundi promijenilo bi se sve, a ti si imao toliko planova i želja koje još nisi ostvario. Bespotrebno si se nervirao zbog totalno nebitnih stvari. Zapravo su i tvoje želje i planovi pomalo sebični jer iza sebe ostavljaš prazninu u ljudima kojima će ta situacija biti izuzetno teška i koji se moraju nositi sa boli i prazninom koju ostavljaš. Tebe ionako više ništa ne boli.

I što sada dalje. Ništa. Živimo život pa dokle ide sa svim svojim lijepim i ružnim stvarima. Bitno je da si okružen ljudima koji su tu kada je potrebno, a ostalo je prolazno i materijalno. 

I da sve to ima i svoju materijalnu komponentu jer niti strgati se nije jeftino, ali  do tog dijela još nisam stigao. Možda kada vidim račun opet padnem u nesvjest pa me zadrže i dalje tu.

No svakako  prije odlaska moram upoznati kuharicu koja me prva dva dana silom pokušala hraniti krutom hranom iako mogu jesti samo na slamku i kašasto, a ostatak tjedna svaki dan šalje identičan ručak i večeru. 

Hvala svima koji su slali poruke podrške, a bilo vas je odasvuda od Novog Zelanda, Turske, Egipta, Belgije, Srbije, Crne Gore, Amerike do naravno Lijepe naše.

Čovjek snuje, Bog određuje!

Marin Šunjerga

Šok i nevjerica, prevelika tuga. S ove razdaljine teško je sagledati objektivno priču o Marinu. Sa suzama u očima čitamo novinske natpise, gledamo reportaže na televiziji, čitamo komentare osoba na društvenim mrežama o čovjeku kojeg nisu poznavali već samo paušalno bacaju osude i komentiraju bezosjećajno jednu tužnu ljudsku sudbinu.

Tko je zapravo bio Marin? Za nas dvadeset koji smo ga poznavali iz perspektive kolege sa kojim smo zadnje dvije godine provodili duge dane na našem specijalističkom studiju, on je bio osoba koja nas je u svakom trenutku mogla nasmijati, bio je tu uz nas, a prije svega bio je prijatelj i kolega. Predavanja kod Milanovića, vježbe i testiranja na Dijagnostici, penjanje na umjetnoj stijeni, planinarenje na Runolist, "Paint ball" u Šervudskoj šumi i grijanje neudobne fakultetske stolice i po deset, dvanaest sati dnevno  zbližilo je našu grupu puno više od jednog pukog studiranja i ganjanja diplome. Ova grupa bila je i jest "Team" koji je tu jedan za drugoga i uskače kada negdje zapnemo.

A zapravo toliko smo malo znali o Marinovim problemima jer njegova osobnost, toplina i prijateljstvo nikada nisu pokazivali niti najmanji trenutak nelagode ili pritiska životnih nedaća koji svatko od nas ima. Marin je jednostavno bio tu, pored nas, uvijek spreman na zanimljiv komentar i nadasve simpatičan dalmatinski dijalekt u svojim izlaganjima.

Nažalost mi nismo znali jer ovo nas društvo ne uči kako se povjeriti drugima, prijateljima ili kolegama kada nas pritisnu problemi, ne uči nas da nas prijatelji pokoji puta mogu spasiti i da nam mogu pomoći i u teškim životnim situacijama, a ne samo kada trebamo proći na ispitu. Ne uči nas da nas pokoji puta "udari" tamo gdje najmanje očekujemo.

Njegova "Terra Dalmatinka" ostati će upamćena kao program kojeg samo on može prezentirati tako da sa suzima u očima od smjeha pratiš izlaganje i zapravo nemaš osjećaj da se nalaziš na fakultetu i radiš nešto što je mnogima "tlaka". Naša grupa na SCIT-u  pomaknula je studij u nešto više od formalne edukacije i prijateljstvo koje smo stekli ostati će nam za cijeli život.

Dragi Marine. Naš studij više neće biti isti jer nedostaje nam jedna važna karika u tvojoj osobnosti, prijateljstvu, toplini i zabavi  koju si nam pružao.  Pamtiti ćemo te dok nas naše noge nose i mozak pamti, a tebi kao kolegi želimo da trčiš i tamo gore i prenosiš svoju silnu energiju i smijeh svima koji dolaze.

Vidimo se i neka ti je laka zemlja.

Tvoja grupa sa SCIT-a

Tečaj orijentacije 2017.

I u 2017. OK"Vihor" će organizirati svoj tradicionalni tečaj orijentacije. Okvirni početak tečaja je u ožujku, a detalji slijede. Prijavnica za tečaj već je spremna pa se može ispuniti: