Sretan Božić i Nova godina 2011.

Svim prijateljima želim blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu 2011.

Tečaj orijentacije 2011.

ORIJENTACIJSKO TRČANJE
ORIJENTACIJA BRDSKIM BICIKLIMA
PRECIZNA ORIJENTACIJA

Tečaj je namijenjen prvenstveno onima koji se žele upoznati s orijentacijskim kretanjem, a razlozi mogu biti razni. 

Naglasak tečaja postavljen je na rekreativno upoznavanje s orijentacijskim sportom, ali ujedno daje dobru osnovu za eventualno profesionalnije bavljenje ovim, i sličnim sportovima. Naročito interes u pohađanju ovog tečaja već godinama pronalaze planinari, gorski vodiči, alpinisti, "trekeri", sudionici pustolovnih utrka, kao i svi oni koji sami ili s obitelji, rekreativno ili sportski žele što više boraviti u prirodi. 

Tečaj je otvoren za sve uzraste i cjelokupne obitelji (djeca: 10 godina na više). Predavanja su ista i zanimljiva za sve, a vježbe su prilagođene uzrastu. Ove godine zbog promjene načina provođenja škole, dolaska i odlazaka sa treninga i predavanja, osnovnoškolska djeca (mlađi maloljetnici) moraju biti u pratnji odrasle osobe. 

Više detalja o tečaju pročitajte ovdje

Zima pomalo ide svojim tokom

Prošli tjedan održano je proglašenje Kupova Hrvatske u Domu sportova. Skromno i dostojanstveno kako i priliči vremenu u kojem živimo. Uvijek je nažalost netko i spriječen da se pojavi na proglašenju zbog obaveza ili nekih drugih razloga pa je tako bilo i ovoga puta. No oni koji su bili dobili su zaslužene nagrade i krenuli prema novoj sezoni. Meni je proglašenje uletjelo taman između dva posla tako da sam se vratio iz 400km udaljenog Sextena i odmah drugi dan krenuo nazad u malo dalji Brunico.

U međuvremenu je održana i redovita godišnja skupština HOS-a na kojoj je kako kažu bilo veselo i konstruktivno. Potvrđene su neke izmjene pravilnika za natjecanja koje je ponudio izvršni odbor, ukinuta je i službeno i muška elita. S obzirom na konkurenciju mogli smo iduće sezone ponuditi curama da imaju elitu, a dečki A ;) Kalendar će očito doživjeti još neke manje promjene, ali o tome kada bude aktualno.

U subotu je Lino održao i treće kolo zimske lige. Još jedan trening dobio je izvrsne ocjene. U svakom slučaju vrijedi doći. rezultate i karte možete vidjeti na uobičajenom mjestu.

A kako je u trulom kapitalizmu? Svi rade punom parom! Kreće se već u sedam ujutro, a radni dan traje dok ima energije kod potrošaća. Nude se programi, sadržaji, svake godine neke novosti. Nekako mi se čini da naši turistički djelatnici nikada neće naučiti kako se uzima novac na kvalitetan i sadržajan način, a da klijent na to nema nikakvih prigovora jer je dobio za svoj novac što je i htio. Iako prava skijaška sezona ima vrhunac iza Božića već sada su skijališta puna, hoteli polako ali sigurno kreću prema zatvaranju kapaciteta jer je booking odradio svoje i sada samo mirno čekaju dolaske i odlaske dogovorenih grupa. Naše Sljeme, Platak i Bjelolasica još uvijek studiraju bi otvorili, ne bi otvorili...To je jednostavno jedan drugi svijet.

Srećom ima još Hrvata koji si mogu priuštiti poneki dan na snijegu i svatko tko ima tu mogućnost izabrati će i malo skuplju opciju u inozemstvu jer će u tih tri, pet ili sedam dana proći toliki broj snježnih kilometara, da bi kod nas morao provesti godinu dana skijajući svaki dan npr. na Sljemenu. 

Škola skijanja Ban tours

Usavršite znanje,... nastavite druženje,... i ove godine provedite nezaboravne dane na snježnim padinama.

Koliko je užitak vješto se spuštati snježnim padinama, možete brzo i lako otkriti uz stručno vodstvo učitelja skijanja. Stoga se s povjerenjem prepustite nezaboravnom doživljaju na prekrasnim padinama poznatih skijališta u programu učenja skijanja koji obuhvaća sve uzraste, od juniora do seniora.

Tijekom trajanja škole skijanja početnici će svladati osnovne tehnike skijanja, a ostali usavršiti svoje znanje, do stupnja da im niti jedna snježna akrobacija nije strana. Svoje će vještine i umijeća svi pokazati posljednji dan, kada se održava natjecanje u veleslalomu, kako bi polaznici škole provjerili stečeno znanje u pravom okruženju i sportskim uvjetima (s elektronskim mjerenjem vremena). Svi sudionici će, naravno, dobiti potvrdu o uspješno savladanom tečaju, a najbolji na natjecanju pobjedničku medalju. 

Naši učitelji skijanja, članovi su Hrvatskog zbora učitelja i trenera skijanja (HZUTS) s važećim hrvatskim i međunarodmin licencama (IVSI i ISIA). Svojim stručnim znanjem, savjetima i susretljivošću, učitelji skijanja Vam stoje na raspolagnju tijekom cijele skijaške sezone.

Više na web stranicama škole

Zimska liga - 3.kolo - 18.12.2010.

Mjesto okupljanja: Lovački dom, na cesti prije Galgova.

Karta: Starča, 1:15000, E=5m, 1997.g.

Prvi start: 10:30

Vrsta treninga: izohipse trening (karta samo sa izohipsama)

Staze: A (oko 6km), B(oko 4km) staza sa temom treninga, C klasična – cca 2km

Prijave: na email: lino.legac@zg.t-com.hr, do petka 17.12. (23:59) Naknadne prijave na samom treningu će biti moguće do broja rezervnih karata (~5), a uvijek ih bude.

Startnina: 5kn

Dolazak na trening: Starom Karlovačkom cestom proći Lučko, Stupnik i nakon skretanja (desno) za Rakov Potok (tu je veliki Konzum, semafor i birtija) nastaviti još 900m i skrenuti desno za Galgovo. Lovački dom je s desne strane, 2.2km od križanja. Bit će orijentacijska zastavica na skretanju. Za one sa GPS-om: (45°44'36.04"N, 15°45'56.22"E)

Ostale informacije: U šumi će biti postavljene zastavice s perforatorima. Perforirat će se na kartu. (u odštampane kućice za perforiranje). Karte su u običnim (registrator) folijama. Bit će ponovno toplog čaja i hladnih kekasa na cilju!

Moj trening

Kada netko na tržištu razno-raznih kineziloških programa ponudi nešto drugačije to svakako zavrjeđuje pažnju. Već sama referenca da se radi o mladim ljudima sa puno iskustva u struci i školovanih na kineziološkom fakultetu govori nam da bi se moglo raditi o nečemu posebnom.

Želite li se pripremiti za nove izazove svakako pogledajte web stranicu i kontaktirajte ih za program:

Novost na tržištu kinezioloških programa je web portal mojtrening.hr koji se bavi organizacijom i provedbom atraktivnih oblika tjelesnog vježbanja za cijelu obitelj. Programe provode diplomirani kineziolozi s dodatnom specijalizacijom i važećim licencama iz određenih sportskih aktivnosti, preferirajući prirodno okruženje i individualan pristup.

Želite li uz vodstvo i nadzor kineziologa postići svoj cilj, svakako nam se pridružite!

Jedna sasvim druga ekipa

Zadnjih nekoliko dana proveo sam u jednom drugačijem okruženju. Doduše snijeg je i tu i tamo, ali ekipa uglavnom priča o skijanju, a ne o orijentaciji. Jedna ugodna promjena sa radnim karakterom. Stručno usavršavanje potrebno je cijeli život pa tako je i ovaj vid usavršavanja i obnavljanja znanja na snijegu svakako potreban i poželjan onima koji se time bave. Doduše cijene usavršavanja i potvrđivanja licenci su toliko narasle da je teško naći računicu isplativosti. Uglavnom i ovdje vlada prvenstveno entuzijazam u onome što radimo. Bilo nas je poprilično. Hrvati na svakom čošku, kažu barem 500-600 duša na snijegu. Vrijeme nas nije mazilo, ali upravo svježi snijeg daje onaj dodatni štih svakom skijanju. Rad sa ljudima nikada nije lagan, ali ako imaš grupu kakvu sam imao ovih dana onda ti nije teško dati sve od sebe u prenošenju svog znanja i omogućavanju drugima da barem dio tog znanja usvoje i oni kako bi jednog dana to isto prenosili nekome drugome.

U svakom slučaju uz dobru grupu, dobrog vozača, cimera i društvo nikakvih problema nije bilo. O klopi da ne pričam. Četri zvjezdice superior hotel natjera te da ste zdebljaš već nakon prvog dana. Mislim da je to potrajalo da bi između nastave na terenu i predavanja navečer morao ubaciti i koje trčanje da skinem višak kalorija jer sigurno je da nisam takav karakter da ću preskočiti večeru.

Nakon dugo vremena vratio sam se i na snowboard. Zadnje iskustvo bilo je toliko bolno i neugodno da je prošlo već više od 10-15 godina kako sam se spuštao padinama na dasci. Jedan sat uz stručni nadzor profesionalaca bio je jedan ipak mnogo bolji doživljaj. Rekao bih da sada nemam ništa protiv da nauči i ostale finese. Možda eto jednog dana.

Proteklih dana u Domovini je bilo burno, kako u politici tako i u sportu. U orijentaciji se sprema proglašenje Kupova i Skupština. Nešto ću ipak od toga morati preskočiti jer dužnost zove.

Zimska liga - 2.kolo

I drugo kolo zimske lige je iza nas. Iako je prognoza bila da će nas dočekati debeli minus na termometru, hladilo nas je samo -2 ili 3 stupnja. Prekrasan sunčani dan, opet dobra ekipa željna izazova i snježnih idila. Lino je postavio zanimljiv trening pamćenja i bilo je stvarno zgodno i dobro. Ovaj puta uzeo sam i fotić sa sobom pa sam iskoristio priliku za nekoliko zgodnih fotki sa terena koje inače nemamo priliku napraviti, jer su sve slike uglavnom iz ciljnog ili startnog prostora i sa zadnje KT.

Rezultati i staze

 Kako slika govori više od riječi eto i nekoliko slikica sa terena.

Trka Svetog Nikole

Hladno jutro, pomalo mokro od silnog snijega i kiše nije spriječilo Svetog Nikolu i Krampusa da pohode našu dječju utrku. Sakupilo se nešto više od 70 mališana koji su hrabro gazili blatne livade i peforirali kontrole. Bilo je i mokrih i promrzlih rukica, ali i velikih osmjeha na cilju kada su oko vrata visjele medalje, a  prigodni poklon našao se u malim ručicama. Trčalo se brzo i sa puno srca i volje, blato je frcalo na sve strane i mislim da danas perilice rublja imaju puno posla. Najbrže vrijeme dana ostvario je u kategoriji M12 Luka Mihelčić ispred Borne Barića i Ivana Letice. U kategoriji M10 slavio je  Tin Dumić ispred Nea Marekovića i Brune Korpera, a kod curica u kategoriji Ž10 najbrža je bila Mirta Maršić ispred Mihaele Ban i Ore Krčelić.

Hvala svima još jednom na sudjelovanju, organizatorima na pomoći i nadam se da će u ponedjeljak Sveti Nikola opet navratiti do Vas. Jedno je sigurno! Svi koji su bili na trci moraju dobro očistiti cipele, gojzerice ili čizme.

Ako sutra na trening dođe i pola od današnje brojke biti će super. Baš da vidimo jesu li odrasli hrabriji od klinaca ;)

Sa svih strana, ali pogledom prema Svetom Nikoli

Sezona je kao gotova, a posla nikada dosta. Ovaj tjedan se nisam stigao niti okrenuti, a već je petak. Sutra završavamo i sezonu dječjih trka našom tradicionalnom utrkom Svetog Nikole. Stiglo je do sada nešto više od 80 prijava (gotovo kao i na zadnjim Kup trkama). Medalje, kartoni, karte, bomboni, lizalice i čokolade su spremni. Još da nam dođe i Sveti Nikola i možemo krenuti sa trkom. Prognoza je promjenjiva, ali se ne predviđaju padaline. Tko dolazi neka se toplo obuće. Startne liste su na web-u pa bacite pogled koga zanima.

Jučer smo odradili i godišnju Skupštinu kluba. Relativno brzo smo odradili onaj službeno-pravni dio, izabrali novo-staro vodstvo i odredili neke smjernice rada u narednom periodu. Cijelo događanje završili smo projekcijom slika pod nazivom "Put do srebra i bronce" kojom je prikazan samo dijelić priče iz Skandinavije ovog ljeta. Prisjetili smo se i našeg velikog prijatelja Emira Alajbegovića te mu odali još jednom poštovanje minutom šutnje.

U nedjelju je na rasporedu drugo kolo zimske lige. Lino će postaviti "pamćenje" na Branje vrhu. Start je u 10:30, a okupljanje kod groblja na cesti prema Jastrebarskom na staroj Karlovačkoj.  Tko ima vremena i volje neka pogleda poziv i detalje na stranici lige.

Zimska liga - 1. kolo

U subotu je krenula Zimska liga. Kako i sam naziv govori bila je zima i to ona prava. Friških 15cm snijega u šumi, bijele grane i prava idila za trčanje. Ovo je jedan od onih treninga zašto se i bavimo ovim sportom. Moram priznati da je šuma bila super, a i trening je bio na visini. Klinci su rekli da je morala biti linijska, jer je Lino organizirao ;) No u svakom slučaju isplatilo se doći trčati. Kako sam startao zadnji bilo je zgodno vidjeti tragove koji su recimo po liniji vodili do kontrole, ali bome je bilo i onih koji su debelo išli van linije. Bilo je postavljeno petanestak kontrola u šumi, a moglo se birati između tri staze (duga i srednja linijska te kratka obična). Za idući trening moram jedino smisliti neku opciju kako da mi se ne smrznu prsti na nogama. Sve ostalo je super, kapica, rukavice, šuškavac, zimske tajice...ali prsti u kopačkama zebu.

Skupilo se na trening cca. 25-30 ljudi. Moglo je doći  i više ljudi no tko je htio mogao je doći. Novi trening možda bude već ovu nedjelju zato pratite stranice lige, a na njoj će valjda uskoro i rezultati.

Dječja utrka Svetog Nikole 2011

I ove godine zadnja dječja utrka u sezoni biti će naša tradicionalna utrka Svetog Nikole. Okupljanje, odnosno prvi start je 04.12. u subotu u 10:30 sati u parku Ribnjak u Zagrebu, a poziv i detalje pogledajte ovdje.

Halmstad - mostovi Danske - Billund

Nakon gotovo 4000 prijeđenih kilometara bez autoputa evo nas opet krstarimo brzim cestama. Sve je manje vidikovaca i prirodnih ljepota radi kojih bi stajali uz put. Iako smo vozeći autoputom prolazili i uz neke veće gradove poput Goteborga za prvo veće stajanje u Švedskoj i rastezanje nogu odabrali smo Halmstad. Halmstad je grad čija povijest je starija od 700 godina i seže još u doba dok je bio pod Danskom vladavinom. Ima oko 60 000 stanovnika, a nama najpoznatiji stanovnik je političar Carl Bildt. Gradić je zgodan za pogledati i za prošetati njime. Ima lijepe parkove od kojih jedan nosi i ime po Picasu i naravno pun je skulptura. Kako je bio neradni dan dućani su  svi bili zatvoreni, a ljudi valjda svi u svojim kućama. Tek nekolicina se šetala okolicom.

Nastavak putovanja donio nam je ulazak u Dansku kopnenim putem, što je značilo da smo koristili arhitektonska i inženjerska čuda građevine nadaleko poznate mostove koji spajaju Dansku sa Švedskom i kontinentom. Vozeći se tim mostovima za ne povjerovati je koju razdaljinu su inženjeri uspjeli spojiti. Naravno mostovi se plaćaju i to "masno" pa je gotovo 100 eura završilo samo za užitak vožnje preko mosta.

Prolaskom Kopenhagena gužva na cesti je sve veća, kamiona kao u priči i praktično mi se ovaj dio vožnje uopće nije baš dojmio. Na opću radost najmlađeg dijela ekipe u kamperu slijedeće odredište bio je Billund. Za one koji ne znaju to je grad iz kojeg stižu najpoznatije kocke na svijetu, one pod nazivom Lego ;) Naravno Billund osim tvornice ima i zabavni park Legoland koji je meta milijuna turista iz cijelog Svijeta i naravno nas. U Billund smo stigli kasno navečer. Sva parkirališta bila su prazna, grad mrtav bez živog čovjeka. Čovjek bi rekao da ništa ne radi. Nakon kraće vožnje okolicom i pregledavanja terena te prikupljanja informacija o radnom vremenu odlazimo na parking za spavanje, pražnjenje otpadnih voda i sl.

Legoland

Na našu žalost jutro je osvanulo kišovito. Sitna kišica nije prestajala niti dok smo se uparkiravali na parking za goste parka. Nevjerojatan je bio broj već pristiglih vozila, a bilo je tek 9:00 ujutro. Kupovinu ulaznih karata obavili smo brzo i u roku keks našli se pred gomilom kockica. Raj za klince, ali i odrasle. Taktika da se prvo uputimo na najudaljenije atrakcije pokazala se kao pravi potez. Atrakcije na kojima se inače stvaraju redovi i po 15-20 minuta čekanja prolazili smo kao od šale, a da ne kažem da smo na neke išli i po tri puta.

Klinci su uživali, a jedino nismo pretjerano konzumirali vodene atrakcije i vodene topove jer je bilo dosta vode koja nas je polijevala odozgora s neba. Doduše pored svake takve atrakcije postoje i prava sušila za odjeću i obuću (koja se naravno plaćaju, ali postoje!).Od svih vožnji i ludosti koje postoje u parku nekako najdojmljiviji mi je bio podvodni svijet, odnosno akvarij. Vrijedilo ga je vidjeti.

Kod prvobitnog planiranja imali smo opciju odlaska u Berlin i u ZOO na povratku, ali s obzirom da smo se igrom slučaja našli koju tisuću kilometara zapadnije i ova opcije je bila dobra. Naravno u cijelom kompleksu neizostavni su i dućani sa kockicama i ovdje se stvarno može kupiti sve što čovjek poželi. Dan je prohujao neviđenom brzinom, čak se i kiša smilovala pa je prestala još prijepodne. Umorni i iscrpljeni vraćamo se na parking i dok drugi čore ja ubacujem u petu i pravac Njemačka. 

Idilične planinske cestice i prijevoje u potpunosti je zamjenio asfalt. Kazalja pokazuje 130km/h i šibamo prema Hrvatskoj. Prati nas prekrasan zalaz sunca i ulazak u Njemačku, zemlju autocesti. U noći prolazimo i Hamburg u kojem vidimo siluete gigantskih tankera i luku sa tisućama kontejnera. Dojmljiv prizor u suštoj suprotnosti sa protekla dva tjedna. Ne znam niti sam koliko sam vozio, ali po prvi puta nailazimo i na veći problem sa parkiranjem. Sva ugibališta su u potpunosti zakrčena kamionima i autima. Na jedno smo ušli i ostali smo zaglavljeni iza neke cisterne. Izvlačimo se ne baš popularnom metodom vožnje u rikverc na autoput kojim šibaju i po 200km/h. No srećom na slijedećem ugibalištu njihov HAK (ADAC) predvidio je očito ovakve probleme i na dio parkirališta postavljena je visinska rampa za kamione tako da smo se tu ušuljali i odspavali snom pravednika tu noć. 

Stigla i zadnja etapa našeg puta. Imali smo još nekih 24 sata za povratak u Zagreb. Računali smo to jutro cca. 800-900km i pogriješili :( Očito smo preskočili neku dionicu u računici, no nije bitno. U silnoj vožnji po autoputima odlučili smo da nam je pauza u Regensburgu, gradu pod UNESCOVOM zaštitom u kojem je lani bio i Alpe Jadran kup. Nažalost nismo tada iskoristili priliku za trku, pa smo to sada nadoknadili. Grad je lijep, a stručno oko profesionalca kaže malo  i precijenjen jer nije baš obnovljen po pravilima struke. Osobno ne vidim takve stvari jer nisam stručan u tome, ali da ima prekrasnu katedralu to stoji.

Konačno su i cijene u pekarnici i dućanima puno prihvatljivije nego u Skandinaviji i čovjek se osjeća nešto opuštenije kada ulazi u dućane i suvenirnice. Nismo se predugo zadržali, taman toliko da nam istekne parkirna karta, a da nam precizni Nijemac ne opali kaznu za prekoračenje od 5 minuta.

Ostatak večeri provodimo za volanom. Što smo bliže Hrvatskoj nekako je i teže voziti jer te ne puca više takav adrenalin, a tome je vjerojatno bio i uzrok od gotovo 1200 km pod kotačima toga dana. Pomalo nam fali i Ivek da se malo zamijenimo za volanom. No dobro, uparkirali smo se u kućno dvorište  u Zagrebu u jedan u noći. (pola kampera je virilo van iz dvorišta jer nije stao). Brojač kilometra rekao je 8260 km od dana kretanja. Mislim da se iduće jutro netko iznenadio kada je pogledao brojčanik na povratku vozila.

Šta reći nakon ovakvog putovanja? Bilo je prekrasno, ponovilo se još koji puta sa istom super ekipom i u istom dobrom raspoloženju. A da je ostalo stvari za vidjeti, je ostalo je... U tome i je draž svega.

I na kraju svega pogledajte dnevnik sa putovanja našeg prijatelja Luke Horvata koji je ove godine bio na Vihorovoj školi, a Norvešku je posjetio u isto vrijeme kada i mi (i još malo prije i poslije), ali na jedan potpuno drugačiji način. Duhovite i britke opaske fantastično se nadopunjuju na mentalitet Norvežana, osobne doživljaje i prirodno okruženje u kojem je boravio.

Oslo

Dobrodošli u civilizaciju ili želimo li mi uopće globalizaciju i kozmopolitski status svojih gradova. Oslo ima sa svojom okolicom oko 1,5 milijuna stanovnika, a godišnje se populacija povećava za 2%. Naravno udio samih Norvežana je ovdje minimalan. Šetajući Oslom rekao bih da je Norveška sve drugo samo ne glavni grad. Istina je da su turistički dijelovi lijepo skockani, da to sve izgleda na prvi pogled herzig, ali čim se makneš malo dalje od centra sve je puno smeća i kvartova u kojima se vjerojatno ne želiš šetati po mraku. Možda smo bili prekratko da bi stekli pravi dojam o gradu, ali na prvi pogled to je nekako prevladalo. 

Proveli smo u gradu jedan cijeli dan i nakon silnih pokušaja da u centru izađemo iz tunela kojima je Oslo isprepleteno uspijeli smo se nekako uparkirati pored Opere. Zdanje je stvarno impresivno i arhitektonski fantastično. Hodaš po krovu, šećeš se po šetnici koja se spušta sa krova do samog mora, pozornica u moru...fantastična struktura zidnih obloga i pregrada unutar zgrade, SF WC-i, besplatni interenet ;). S obzirom da smo igrom slučaja ispali iz podzemlja kod Opere tragajući za Vikinškim muzejom tu smo proveli prvi sat obilaska grada. Drugih pola sata proveli smo opet u tunelu kojim smo se ipak uspijeli dokopati poluotoka na kojem je većina gradskih muzeja. Vikinški muzej poseban je po nekoliko vrlo uščuvanih brodica i naravno dijelova alata, nakita i sl. iz tog razdoblja.

Muzej smo obišli zajedno sa tisućama razdraganih turista, a parking iza muzeja iskoristili za spravljenje ručka. Imali smo sreću, dan je bio topao i sunčan, baš za razgledavanje. Nakon punjenja želudaca krenuli smo nazad već uhodanim kanalima izbjegavajući ceste koje vode u podzemlje grada. U blizini centra pokušavamo naći parking na koji bi stao naš kamper, a da opet ne moramo ostaviti cijelo bogatstvo za punjenje gladnih parkirinih automata. Cijena sata parkiranja je naime ovdje debelo preko 30kn.

Skretajući lijevo-desno cesta je opet potonula u podzemlje i znao sam da nam sada slijedi snalaženje poput krtice. Na prvom raskrižju u tunelu skrećem i ispadam ravno u garažu! Srećom garaža je imala i drugi izlaz pa ubrzo opet vidimo danje svijetlo. Nakon nekoliko manevara našao sam parking taman da stanemo mi i naših 7,20m na kotačima. I to besplatno! Ostatak dana provodimo lunjajući gradom, tražimo neke suvenire koji nemaju cijenu kao da su ovog trena došli iz Abu Dabija na zlatnom pladnju.

Misija je ispunjena i krećemo dalje. Jan je u neko doba poželio pravi masni hamburger iz McDonaldsa (valja mu je već bilo dosta riže na mlijeku i tjestenine ;). Srećom naučio sam se opreznosti pa sam prije narudžbe ipak pogledao i cijene pa je hamburger ostao u Norveškoj za neko drugo vrijeme (Big Mc za pravu sitnicu od 120 kuna), a dijete je moralo pristati na hot-dog od petnaestak kuna. Naišli smo mi kasnije i na jagode po par kuna pa se eto upornost isplatila. U centru Osla pravi krkljanac. Ljudi raznih rasa, spolova, nauka, uvjerenja šetaju, sjede po parkovima, roštiljaju. Sve nekako u nekom laganom tonu. 

Bili smo i na gradskom groblju na kojem je pokopan cijeli niz Norveških velikana poput Henrika Ibsena, a ono što me se posebno dojmilo je da trkači normalno protrče preko groblja, a svi grobovi su jednostavni bez nekog velikog mramornog razmetanja. Sve je okruženo tepihom od trave i pravim cvijećem i super izgleda. Nadgrobne ploče napravljene su čak i od pravog kamena vulgarisa koji je netko donio vjerojatno iz okolice Osla bez nekog poliranja, uglancavanja i sl.

S prvim znacima večeri i mi se polako spremamo dalje. Nismo uspjeli naći neko mjesto (a i nije da nam se baš dalo) na kojem bi kopali po netu i kupili trajektnu kartu za Njemačku pa je pala odluka da se vraćamo preko Švedske i Danske u naše krajeve. Sjedamo u kamper i po gasu prema Švedskoj. Kazaljka konačno opet može i preko 80km/h pa se kilometri brže skupljaju. Granicu sa Švedskom nismo niti primjetili, samo je pored nas ostao grad orijentacistima zvučnog imena Halden. Nakon sat-dva vožnje glavno nam je bilo da smo našli mjesto za spavanje. Pred nama je još barem 2000km vožnje, a dana je sve manje. Nakon prespavane noći slijedi nam cijeli dan vožnje. 

Iz fjordova preko drvenih crkvi u Oslo

Nekako su dva mjeseca trka preuzela primat u pisanju i ostao sam još dužan završiti ljetnu Odiseju po Skandinaviji. Zadnji post opisivao je dolazak u fjordove i obilazak Gairanger fjorda koji je pod Unescovom zaštitom.

Putovanje smo nastavili prema mjestu Grotli, odnosno Lom koji se nalaze  nekako na pola puta prema Lilehameru što je značilo povratak u untrašnjost Norveške. Napustili smo Gairanger fjord serpentinama i u jednom desnom zavoju primjetili ulaz u Reinheimen nacionalni park. Slijedilo je okretanje naše cestovne krstarice od 7,5 metara i povratak na zavoj i skretanje.  Reinheimen nacionalni park jedan je od najmlađih u Norveškoj (proglašen 2006.), ali je zato i jedan od najvećih i obuhvaća područje od oko 2000 kvadratnih kilometara. Pejzaž koji nam se ukazao sa slapovima, vegetacijom i prirodom je bio fantastičan. Čovjek bi ostao tamo ležati u mahovini iduća dva dana. Prošetali smo se idućih sat-dva tim dijelom i put pod noge.

Pred nama se izmjenjivao pejzaž visokih brda, divljih rijeka i pitomih livada u dolinama. Sve te to zove da staneš svakih par stotina metara. Nažalost tim tempom nebi stigli još danas nazad pa smo ipak morali malo ubrzati. Dolaskom u Lom po prvi puta se susrećemo i sa drvenim crkvama i ulazimo ponovno u civilizaciju. Mjesto kao iz Švicarskih Alpi, puno hotela, dućančića suvenirima, turista... Slijedi pauza, šetnja, klopica i nastavak putovanja. U Lomu napuštamo cestu prema Lilehameru i krećemo ponovno u smjeru fjordova tzv. Sognefjellsvegen - turističkom cestom preko jednog od najljepših planinskih prijelaza u Europi. Preko 100 kilometara vožnje cestom kojom staje dah (što od ljepote, što od zavoja :). Cesta prolazi još jednim nacionalnim parkom - Jotunnheimen nacionalnim parkom i na samom vrhu po prvi puta dolazimo i u kontakt sa snijegom. Palo je naravno jedno ljetno grudanje i šetnja okolnim stazama. Na našu žalost već je bio kraj dana i tu smo možda trebali prenoćiti. Vrag nam nije dao mira i krenuli smo dalje da dođemo što bliže našoj slijedećoj destinaciji. Ono što nismo znali je da nam slijedi dobrih sat vremena spuštanja na kojem su kočnice gotovo rekle zbogom. Dimilio se i pušilo iz njih, a nije pomagalo niti kočenje mašinom. No srećom sa prvim mrakom smo stigli u dolinu i pored obale samog fjorda našli mjesto za spavanje.

Na završetku zadnjeg posta iz Norveške napisao sam da je nastavak putovanja bio posvećen drvenim crkvama (Stavkirke - Stave church). Sve drvene crkve (osim jedne) koje postoje ili su postajale vezane su za norveško tlo. Putem smo naišli na nekoliko njih koje datiraju još iz prve polovice dvanaestog stoljeća što je svakako raritet s obzirom na cjelokupnu drvenu gradnju. Iako se svojim dimenzijama i  ukrasima ipak ne mogu uspoređivati sa srednje europskim katedralama  iz nekog gotičkog ili baroknog doba svojom arhitekturom savršeno se uklapaju u prirodu koja ih okružuje. 

Danas ih u Norveškoj ima 29 ili 28 prema nekim pisanjima, a svakako najpoznatija je ona u Urnesu koja je pod UNESCOVOM zaštitom. Za nju se vjeruje da je najstarija takva crkva izgrađena još 1130g. i od onda se nalazi na svom izvornom mjestu u jednom od rukavaca Sognefjorda, najvećeg fjorda u Norveškoj i drugog najvećeg na Svijetu poslije Scoreby Sunda na Grenlandu. Osobno crkva izvana izdaleka ne izgleda nekako da bi čovjek rekao vau, ali kada se pogleda izbliza i vide drveni reljefi na pročelju stvarno je nešto posebno. Zanimljivo je da je oko crkvenog prostora koji je opasan kamenim zidićom velika plantaža malina i to ne bilo kakvih malina. Maline su gotovo velike kao manje šljive tako da kada čovjek uzme par komada ima što za pojesti. Do same crkve dolazi se trajektom koji vozi petnaestak minuta, a nakon toga pješke ubrdo još daljnjih desetak minuta. Mi smo ostavili kamper na drugoj strani fjorda i cijelu priču izveli pješice. Na kraju se gotovo trčalo nazad na trajekt jer vozni red ne čeka turistički obilazak pa treba dobro gledati na sat ako čovjek ne želi izgubiti sat dva na čekanje. A nas je taj dan čekala opet poprilična vožnja. Blagodat kampera omogućila nam je brzi ručak po izlasku sa trajekta i planiranje povratka. Dani su gotovo iscurili i vrijeme je da krenemo u smjeru Švedske.

Ostatak fjordova morati ćemo obići nekom drugom prilikom. Pronašli smo cestu na kojoj ne moramo šest puta koristiti trajekt (već samo jednom) i podesili kompase prema jugoistoku. U mjestu Borgund nailazimo na još jednu drvenu crkvu koja je po mojoj procijeni puno impresivnija od one u Urnesu no eto UNESCO ima neka svoja pravila u kojima baš i nisam doma. Uz crkvu je izgrađen i fantastični muzej moderne arhitekture i postave. Stvarno je vrijedilo odvojiti vrijeme za taj dio obilaska. Kišica je opet rominjala, ali kabanice su u Skandinaviji ionako uvijek pri ruci.

Nakon Borgunda nastavljamo cestom E16 prema Oslu. U neko doba izmjenjujemo nekoliko poruka sa našom ekipom koja je krenula iz Trondheima. Oni su na cesti E6 koja ide usporedno sa nama, ali na razmaku od stotinjak kilometara. Nažalost sastanak u Oslu nismo uspijeli dogovoriti jer oni šibaju ravno za Zagreb, a mi ćemo ipak u lakšem tempu prema prijestolnici Norveške. Pokušavamo uz put obići još jednu crkvu koja nam je u vodiču i nakon nekog vremena traženja ju čak i nalazimo, ali nam nikako ne odgovara arhitektura. Gledamo, uspoređujemo i uočavamo da se radi o crkvi koja ima isti naziv kao onu koju smo tražili, ali je stotinjak kilometara razlike ;) No nema veze u mraku je sve slično, a i ova je dobro izgledala. Klince smo pospremili spavati, a mi smo potražili neko ugibalište na putu koje će biti odgovarajuće za dimenzije našeg vozila. Vidi se da se približavamo velikom gradu, sve je manje lijepih pejzaža, sve manje prilike za stajanja i kampiranja, a i WC-i su sve neuredniji. Na kraju nalazimo dobro mjesto i to sa toplom vodom, a li prije toga smo zapeli u nekoj prometnoj nesreći gdje je autobus sletio sa ceste. Srećom bio je prazan. Spavanje i drugi dan idemo put Osla.