22 studenoga 2012

Tumaranje Bundekom

najbolje cure i dečki na tumaranju Bundekom ;)
Gorak okus "kupa Feuda" definitivno je ispran jučerašnjim noćnim tumaranjem Bundekom. "Prvo otvoreno prvenstvo u sumanutom tumaranju Bundekom u potrazi za orijentacijskim zastavicama" službeni je naziv noćnog događanja u organizaciji Brooks running teama i Siniše Marekovića.

Jan nakon noćnog tumaranja
Ekipa se okupila u novoj bazi BRT-a cca. 1km od nasipa i na svakih trideset sekundi otisnula se u mračne izazove Bundeka. No prije nego se došlo do karte trebalo je istrčati cca. 3-4km po nasipu da bi se uopće došlo do mjesta starta. Još dok smo se presvlaćili Trnjanskom ulicom već su prolazili trkači sa kartama u ruci i nekako mi se činilo da su svi to shvatili dosta ozbiljno. Potvrdu toga dao mi je Kristian koji je startavši pola minute iza mene već prije dolaska na nasip pregazio moj lagani tempo. Kako noge pamte neka bolja vremena na nasipu dao sam se u potjeru i održavao razmak iako mi je para skoro išla na uši. Negdje u tom trenutku je valjda proradio i gušt trčanja u malo jačem ritmu pa sam baš i guštao ganjajući ekipu do samog mjesta starta. 
Na "start pointu" sam malo iza Kristiana i Gorana koji mi odlaze dok ja petljam sa odljepljivanjem naljepnica i vraćanjem ostatka naljepnica u foliju. Lampice u daljini već su dale naslutiti da je ekipa krenula malo u krivom smjeru. Hvatam zalet i eto na drugoj sam prije obojice, a na trećoj opet stižem Kristiana koji je greškom preskočio drugu i mora se vraćati. Prema četvrtoj namjerno idem po mekanom dok ostatak ekipe koristi nešto lakšu linijsku dionicu i tabana cestom. U daljini se opet naziru lampice, ali nikako da ih stignem. Svi koji su tu očigledno su u dobroj trkačkoj formi jer imaju fini ritam. Tamo negdje oko pete stižem Ahmeda i na šestoj još jednu manju grupu koje ne poznam. Na sedmu pokušavam kratiti smjer preko šljunka uz obalu jezera, ali nisam siguran da je to bila dobra odluka jer noge rade, a stojiš u mjestu i zakopavaš se u šljunak. Tek na osmoj stižem i Anu Beblek i Miljenka koji ga praše sve u šesnaest. Vidi se da im se tehnika iz sezone u sezonu popravlja. Na devetoj smo još zajedno i na desetoj nestajem u mraku ;) Ljepljenje naljepnica ide mi sve bolje (umjesto perforiranja), jedino nisam baš uredan kao što su neki bili. Prije izlaska na most skupljam još zadnju kontrolu i pravac nazad u bazu. Slijedi još oko kilometar tabananja po asfaltu. Taj dio mi je teži nego da sam morao još tri kruga po karti odraditi.

Rezultati na kraju kažu da sam imao najbrže vrijeme, no ono što me više veseli je da je ekipa koja inače ne pohodi orijentacijske utrke bila jako blizu mog vremena. Doduše mislio sam da nastupam van konkurencije, ali valjda su se smilovali pa su me ipak proglasili kao najbržeg u noćnom tumaranju. Ajde barem negdje da pobijedim :). Najveća vrijednost je naravno uopče činjenica da je netko poželio organizirati ovaj vid noćne utrke i da se našlo ljudi koji su to istrčali. Brooksovci rade zaista kvalitetno i ono što su postigli u zadnje dvije-tri sezone vrijedno je respekta i divljenja. Nadam se da će ovako nešto i ponoviti.

Jan je odradio također cijeli trening, a Ivana ga je pratila u stopu. Noćni izazovi uvijek su posebna priča  i dodatna zanimljivost za klince :)


Moja draga ženica bi još dodala:

Gobec je bio "van konkurencije" i išao si je "samo malo odtrenirati jer konačno netko drugi postavlja kontrole"....sve dok Šivak nije u trku uskliknuo "Halo! Jel' se može tu pokraj vas proći!?!"... očito ne može :) Danas ne bu za niš.

Nekako istovremeno sa ovim događanjem u malo mračnijem okruženju na Sljemenu se odvijao još jedan noćni event: "Notjni mini trening" koji je također imao elemente orijentacije. i tamo je bilo Vihoraša. Sve skupa super.

19 studenoga 2012

Precizni promašaj

karta - vidite li greške? Nagrada za onoga koji uoči sve ;)
Trebao je ovo biti post o zadnjoj orijentacijskoj utrci u Hrvatskoj, no nažalost on se neće dogoditi. Prvenstvo Hrvatske u preciznoj orijentaciji proteklu subotu toliko je loše organizirano i sa toliko grešaka da su Lazićeve utrke u usporedbi sa ovime bile trke Svjetskog kupa. Žalosno i jadno i svakako promašaj sezone. Repovi idu na IO, a što je najgore od svega međunarodna reputacija srozana je na niske grane pa će svi ostali organizatori u godinama koje slijede sigurno trpiti posljedice toliko slabe organizacije. A da nije stvar u malom klubu nego u šlampavosti govori i činjenica kako je "mali" OK "Merz" ove godine organizirao PH na duge staze u skromnom, ali potpuno korektnom izdanju pridržavajući se svih pravila i normi.

Istini za volju sami smo si krivi jer godinama trpimo propuste u organizaciji OK "Oriona" koje nismo sankcionirali jer smo svi u dobroj vjeri razvoja precizne orijentacije prelazili preko grešaka i davali novu priliku. U subotu je sve kulminiralo neviđenim šlamperajem i nepoštivanjem pravilnika HOS-a i IOF-a.

Sezona je u svakom slučaju gotova, četrdeset natjecanja je iza mene, a o svemu jednom drugom prilikom.

12 studenoga 2012

Day after aqua alta

ciljna kontrola
Venecija 2012. ostati će zapamćena po šestoj najvećoj poplavi od 1872. godine. I ne bi to bila neka posebna vijest da mi nismo bili tamo i da uz nas još 4000 ljudi nije trebalo trčati. Orijentacisti kakvi jesu nisu se dali smesti i probijali su se cijelo jutro do mjesta okupljanja. Dolazili su pješice, brodom, gondolama... i svima je jedna stvar bila zajednička, mokre noge, hlače i još koji komad odjeće. Da bi uopće došli do mjesta okupljanja trebalo je dobro gaziti vodu jer gotovo je 70% grada bilo pod vodom. No krenimo redom. 
Josip u punoj ratnoj spremi
Kiša je počela padati negdje pred sam dolazak na parking Tronchetto i nije to bilo ništa posebno da bi stvaralo neku zabrinutost. Znali smo i da nam prijeti "aqua alta" jer su predviđanja bila takva, no vjerujem da si većina nije mogla niti zamisliti  koliko je to visoki vodostaj. Prvo upozorenje dobilo smo već kod "check pointa" na ulazu te se nakon toga dobar dio onih koji su planirali hodati kroz grad odlučio za zajedničku varijantu brodom. Naš bus i bus iz Slovenije ugovorio je brod još prije mjesec dana, a pomalo izgubljene na pristaništu pokupili smo i "Sove" i dio "Merza". Poprilična brojka Hrvata otisnula se brodom, a manji dio hrabrih ipak je krenuo pješice. Dvostruki proboj, tko će prije do dvorane ;) Izlaskom sa pristaništa jugo je pojačalo, valovi su se digli i kada smo se približili glavnoj rivi imali smo što za vidjeti. Rive nije bilo, samo voda. Mjesto na kojem smo trebali pristati bilo je potopljeno, a vjetar je dodatno otežavao stvar. Kapetan je probao sa nekoliko manevara, no nije uspio i prijedlog je bio da nas vozi oko pola sata ili četrdeset minuta u razgledavanje lagune oko Venecije. S obzirom da nismo imali nekog izbora vozili smo se tako po laguni i nakon nekog vremena ipak uspijeli prisiliti kapetana da nas iskrca malo dalje od predviđenog mjesta na suho. Većina naših natjecatelja se iskrcala, a dio iz "Merza" odlučio se za povratak u autobus. Hodanje po suhom nije dugo trajalo i krenulo je skidanje cipela, stavljanje navlaka, vrećica i sličnih priručnih pomagala, a sve u funkciji da noge ostanu suhe. Nažalost bezuspješno. Voda je mjestimično bila i do koljena tako da su najbolji izbor bile bose noge, podfrknute hlače i gacanje po vodi. 

Dolaskom u dvoranu podosta ljudi je već bilo tamo i očekivano organizator je pomaknuo start za sat i pol. Ekipa koja je krenula pješke već je stigla. Oni su se borili sa vodom gotovo cijelo vrijeme hodanja i tražili su ulice u kojima je voda bila nešto niža. Preko Markovog trga se nije dalo. Dvorana je srećom bila suha i začas smo bili u dresovima spremni za trku ako treba i po ovoj vodi. Organizator je brzo reagirao i ukinuo je startne liste te se startalo na startnu jedinicu kada tko stigne do starta. U međuvremenu se i voda počela povlačiti i na startu se stvorila poprilična gužva. Nevjerojatno je da se u sat-dva grad vratio gotovo u normalu. Nakon što je startalo već tisuću-dvije ljudi policija je ipak zabranila daljnji start sa izlikom da trkači prskaju prolaznike. Blijedi izgovor za ono što u tom trenutku sigurno nije bio neki opravdani razlog jer je u gradu već trčao dobar dio natjecatelja, a vode je bilo samo na nekim mjestima. Taktika biranja kasnog starta, pikiranje na rezultat radi trčanja po suhom nije se isplatila i dio tih natjecatelja ostao je kratkih rukava.
spremni za start

Srećom mi smo uspijeli startati, Ivana, Jan i ja jedan za drugim u par sekundi. Trka je sama po sebi bila zaista zanimljiva. Staza je iziskivala stalnu koncentraciju i čim bi digao pogled sa karte ili bi preslagivao kartu pala bi koncentracija i to je vodilo do greške. Robi me stigao već na samom početku jer je startao dvadesetak sekundi iza mene i ganjali smo se neko vrijeme. Bilo je zapravo stvarno zanimljivo. Robi uzme lijevu varijantu, ja desnu i onda se opet spojimo pred samom kontrolom. Na jednom takvom mjestu dok sam slagao kartu za dalje promašio sam prolaz i dok sam se vratio Robi je već odmaglio. Stizao sam ga pogledom nekoliko puta, ali uvijek je to bilo tridesetak sekundi zaostatka u trčanju. U drugom dijelu staze koljena su od betona opako počela boliti, pa je možda pao i ritam no u tom dijelu sam bio puno bolji tehnički reklo bi se "ufurao sam se u trku". Robi me na kraju zasluženo dobio 4 minute i malo mu je nedostajalo do medalje. Ja izvrstan trinaesti ;) Možda sam trebao ipak ići u elitu na neslužbeno prvenstvo Hrvatske za najboljeg "Venecijanera". Titulu je i ove godine po treći puta odnio Vanja, a Vihoraši nikada brojniji u muškoj i ženskoj eliti ;) Bilo kako bilo nakon putešestija koje smo imali rezultati su možda bili pomalo u drugom planu, ali nije da se nismo borili i ne može se reći da smo bili loši. Vihor i naš autobus je zahvaljujući Janu kući došao sa plaketom za treće mjesto u kategoriji M10. Lijepi uspijeh i završetak karijere u toj kategoriji za Jana. Iduće godine u borbu sa starijim dečkima u dvanaestici. Treba zabilježit od ostalih Hrvata koji su nastupilii i pobjedu Edija Grbca u M21C, te treće mjesto Eve Ocvirk u Ž35. 

Janova plaketa za treće mjesto

analiza staze M40
Od svih rezultata naravno idvajamo naše elitaše. Paula nam je bila 26., a Nada 31. u ženskoj eliti, dok je Vanja bio stvarno dobar 25. u muškoj eliti. Goran Marović je bio 39., a Krešimir Golec 41. Ivana je pod lijekovima bila peta u Ž35, Sanja deveta, Barbara deseta (obje u Ž21C), Matea jedanaesta u Ž21B...Lista Vihoraša je podugačka (45 osoba) pa je najbolje baciti pogled na rezultate.
zadnja kontrola i ciljna ravnina u moru
poslijepodne u Veneciji
Poslijepodne je bila jedna druga priča. Ugodno i toplo vrijeme, sunce, vode samo u kanalima  i nevjerojatno je da je prije samo nekoliko sati bilo sve pod vodom. Jedini svjedoci poplave su dučani i prodavači koji su žurno dezinficirali i čistili svoje prostorije od vode i blata. Do autobusa smo se opet vratili našim brodom. Dosta ljudi je iskoristilo lijepo poslijepodne za šetnju do parkirališta gdje nas je čekao autobus no moje nogice su ipak bile za ugodno ljuljuškanje po venecijsnkoj laguni. Trebalo je odraditi još onaj naporni dio vožnje do Zagreba i to je uvijek muka. U Zagrebu smo bili nešto poslije ponoći, živi, zdravi, puni dojmova i pomalo umorni. Venecija 2013. stižemo :)

Fotografije Ivana i Damir
Fotografije Antonija Orlić
Fotografije Marko Orešković
Fotografije Petra Herceg

06 studenoga 2012

Spartacus kupa po 60ti put

rođendanska torta između dvije trke

Spartacus kup ima stvarno dugu tradiciju i protekli vikend na rasporedu je bilo šesdeseto izdanje ove trke. Dugi niz godina pohodio ga je i veliki broj Hrvata. To je jednostavno bila obaveza na kraju sezone. Danas imamo tek dvadesetak odvažnih naših natjecatelja u Mađarskoj i više od stotinu u Veneciji. Eto malo se promijenila navika. Obje trke zavrijeđuju pažnju i uvijek ih vrijedi istrčati. Ove godine centralno mjesto smještaja pomaknuto je u blizinu mjesta Oroszlany 50tak kilometara sjeverno od naše uobičajene baze u Szekesfehervaru. Princip je ostao isti. U petak poslije posla kreće se prema Mađarskoj i prvo odlazi u smještaj, jer je start u subotu već u 10 sati ujutro. Srećom mi smo ove godine došli relativno rano u novi smještaj jer nismo znali što nas čeka s obzirom na promjenu lokacije i to je bila dobra odluka. Ekipa koja je dolazila kasnije ostala je bez svojih soba jer su poslovično neuki domari zaključali hostel i odnijeli ključeve sa sobom. Mi nismo mogli van, a ekipa iz Japetića nije mogla unutra. Nevjerojatno je u stvari da se kroz dvadeset godina ništa nije promijenilo u strukturi domara. Ne znaju beknuti riječ engleskog, njemačkog i samo drapaju po Mađarski. Dečki su se nekako na kraju snašli i ušli u hostel, a prespavali su na pomoćnim ležajima. Drugo jutro uslijedio je lijepi sunčani dan na novom orijentacijskom terenu.

prvi dan - M40
Hladni vjetar u Mađarskoj je uobičajena pojava i kako bi neki rekli nije problem u lošem vremenu već u neadekvatnon opremi. Dakle ako imaš sve što ti treba zime nema. Hladnoća ipak nije bila velika tako da smo trčali u kratkim rukavima i kada uđeš u šumu ništa drugo ti niti ne treba. Za divno čudo šuma je bila prekrasna, čista, trčljiva i vidjelo se kroz nju na kilometre ;) Kakva bi to trka bila u Mađarskoj da nije bilo nekoliko brdskih dionica pa se i toga našlo, no sve skupa jedna lijepa i ugodna trka. Osim poslovično dobrih Mađara na ovom natjecanju se uvijek sakupi i podosta Skandinavaca pa je tako kod mene bio i popriličan broj Norvežana u kategoriji. Koknukrencija je stvarno bila na visini i usudio bih se reći da je dokazana teorija da je M40 kategorija jača nego M35 po ekipi i brojnosti. Teorija je u stvari jednostavna. Dobar dio mlađih veterana svoju karijeru produžuje u M21 i tek nakon određenog vremena odlučuje se za prelazak u veteransku kategoriju, a to je obično oko četrdesete :) i na taj način preskaču 35 kategoriju.
Na samoj stazi napravio sam jednu veću grešku od tri minute (4.KT) i to čisto radi toga što nisam vidio zastavicu. Lokacija je bila poznata, ali kontrole nije bilo. Uslijedilo je brzinsko relociranje i potvrda da sam bio na dobrom mjestu samo sam previdio kontolu koja je bila par metara dalje u uvalici. Moja greška. Ostatak staze sam išao relativno dobro bez nekih grešaka. Muče me ta brda koja nikako da istrčim kako bih želio. Pogled na rezultate nije bio baš očaravajući. tek jedanaesto mjesto od tridesetak trkača. Na par sekundi ispred mene bio je Robert Orehoci koji se mučio sa žuljevima, a prvoplasirani je bio na dalekih trinaest minuta. Previše. Ivana je bila treća, Sanja solidna jedanaesta, Mateo deveta, Paco deveti, a Jan deseti. Svi smo imali sitnijih grešaka koje su nas pomakle malo nazad na listama.

Nakon obaveznog gulaša uslijedio je povratak u smještaj, malo odmaranja i čakulanja pa tuširanje. I kakvo je to bilo tuširanje. Ja pod tuš, a ekipa mi je spremila iznenađenje. U sobi su zapalili pravu bakljadu i po povratku osvanula je torta sa četrdeset prigodnih svjećica. Iznenađenje je u potpunosti uspijelo, a pokloni su još ulijpšali stvar. Jan, Ivana i Sanja hvala na svemu. Za večernji izlazak otišli smo u desetak kilometara udaljenu Tatabanju, no na večeru smo se ipak vratili u lokalnu piceriju u kojoj su Hrvati već zaposjeli sve stolove.

drugi dan - M40
Drugi dan osvanuo je potpuno sunčan i topliji od prethodnog dana. Ciljna pozicija bila je ista, a staze po dužini slične. Startao sam samo dvije minute prije Roberta koji je imao prednost od dvadesetak sekundi prvoga dana tako da sam bio na poziciji lovine. Odmah prva dionica služila je za kiseljenje nogu. Od starta do prve ravno u brdu pa tko živ ide dalje. Krenuo sam laganije do vrha brda, a onda jednostavno uživao u lijepoj šumi. Godi ovakva promjena nakon međimurskog trnja i gustiša. Do samog cilja praktično nisam napravio neku grešku koja bi bila vrijedna spomena. Možda se koja varijanta mogla malo bolje istrčati, ali to je bilo to. Solidna trka, šest minuta brže nego dan ranije na istu dužinu staze. Recimo da sam skinuo gotovo minutu po kilometru. Na rezultatima se to malo vidjelo, sedmo vrijeme drugog dana i ukupno deveta pozicija u zbroju. Robi je ostao na šest minuta zaostatka, a pobjednik je imao nedostižnih osam minuta prednosti. Svaka mu čast. Sanja je također popravila svoju poziciju i drugi dan je bila peta te je dobila Mateu u internom dvoboju :). Paco je jedini imao nešto lošiju utrku i bio je petanesti. Jan je istrčao solidnu trku i napravio sedmo vrijeme, a Ivana je vratila milo za drago pobjednici prvog dana i nadoknadila je sedam minuta zaostatka i još joj natukla dodatne četri minute kamata tako da je neočekivano Ivana i pobijedila što samo potvrđuje moju teoriju da se nikada ne treba predavati jer je orijentacija upravo takav sport u kojem je sve moguće. Rekla bi Ivana lijepi zaključak Ž35 karijere ;)

Ivana - pobjednica u Ž35
Uslijedilo je i proglašenje na kojem je Sanja zasjenila sve Mađare navijanjem. Nažalost Hrvatska je ostala i malo posramljena jer nije bilo lijepo vidjeti kada su prozivali ostale hrvatske natjecatelje koji su se plasirali na prve tri pozicije, a njih nije bilo. Šteta jer ipak su osvojene četri medalje i lijepo je vidjeti da i na međunarodnim natjecanjima možemo do odličja.

Povratak za Zagreb bio je ugodan, sa prekrasnim zalaskom sunca i što je još bolje već oko 18 sati bili smo kod kuće, a iza nas je bilo preko 300 kilometara vožnje.