Trening u ponedjeljak :(

Još je jedan ponedjeljak iza nas. Ne znam zašto, ali nekako mi u zadnje vrijeme ti ponedjeljci nikako ne pašu. Noge teške, uvijek neko sparno i teško vrijeme. No Krešo ima lijeka za to. Kratko zagrijavanje, dvije serije vježbi snage i jedan krug od 6-7 km te razbudi za čas. Sklekovi, čučnjevi, trbušnjaci i sl. više ne predstavaljaju takav problem kao u 12 mjesecu, ali zgibovi su slabi. Nekako ne ide kako treba. krug trčanja u početku lakše, kasnije malo tempa i nogice već idu puno bolje. Slijedi rastezanje, trač party na odlasku. Vidi se da je ljeto zavladalo jer kada nas se skupi 5-6 to je već uspjeh. No koga nema bez njega se može. Idemo dalje. Jučer su konačno stigli bicikli na sigurno i desetak dana prije dana D samo treba još naći dane za vožnju i podešavanje svega.

Ovaj vikend nam je samo prolazni i trku na Cro openu ćemo raditi iz treninga bez nekih posebnih odmora i priprema. Sutra kreće srpanj i trebalo bi zapeti još barem mjesec dana u jačem ritmu rada.

Kišni odmor

Ne znam da li je ovih devet neradnih dana bilo punjenje baterija ili pražnjenje istih. Istina je jedino da sam se naspavao. Kako od kupanja nije bilo baš puno, vrijeme smo iskoristili za druge stvari. Prvi kišni dan opet smo pobjegli sa otoka. Ovaj puta pojačani sa Janom krenuli smo put Istre. Prvo stajanje bilo je u Plominu. Većina ljudi doživljava Plomin kao mjesto sa velikim tornjem, ne baš popularnim u turističkom okruženju Istre. Stari Plomin je zapravo povijesno značajno mjesto i prava je šteta da se kuće u njemu ne obnove i pretvori se u jedno turističko odredište. Nakon Plomina obilazimo još cijeli niz malih prekrasnih mjesta sa kamenim kućicama, crkvama, vinskim podrumima, raznim portalima... Iza nas su tako ostala mjesta Kršan, Gračišće, Pićan i Lindar. Svako mjesto imalo je nešto posebno po čemu ćemo ga pamtiti. U drugom dijelu dana odlazimo prema Humu, najmanjem gradu na Svijetu koji se ističe i po najboljoj turističkoj ponudi. U konobi punimo trbuhe i nastavljamo prema Kotlama. Mjesto koje samo iskusni orijentacisti mogu naći, poznato je po vodenici i specifičim kamenim strukturama tla u koritu rijeke. Unatoč obilnoj kiši proteklih dana, vode nije bilo previše pa se niti vodenica nije okretala. Niski vodostaj iskoristili smo za šetnju po koritu i dolasku do samog slapa kojeg ovaj puta nije bilo.

Nakon napornog, ali lijepog dana slijedi povratak na Krk. Tu i tamo u slijedećim danima hvatamo i pokoji sunčani dan za kupanje u hladnoj vodi, ali i pokoji trening do Dobrinja po lokalnim putićima.

Kraj tjedna proveli smo u Zagrebu u izviđanju novog terena, treningu i sređivanju kuće.

Rijeka i Lokve

Prošlo je i ovih 9 neradnih dana. Godišnji odmor je prošao i kako stvari stoje uskoro će se i vrijeme popraviti. No da se vratim na ono što je bilo prije skoro dva tjedna.

Sprint trka u Rijeci konačno je imala glavu i rep i sve je izgledalo kako treba. Dečki i cure su si dali truda i bila je to stvarno zgodna trkica. Šteta da nas vremenski uvjeti nisu poslužili jer je kiša dodatno smanjila broj ljudi, ali tako je to u orijentaciji. Što se tiče staze i nastupa nisam pretjerano zadovoljan. Koncepcija staze je bila u redu, ali se ja nisam mogao posložiti i već na drugu radim grešku te trčim na petu KT. Izgubljena je tu barem minuta. Sličnu grešku radim i na 7 KT kada trčim na 17KT. Slabija vidljivost i kiša učinili su svoje pa je tako i bolji plasman otišao u nepovrat. Malo je tu pripomoglo i mjerilood 1:2500 na koje se nisam odmah prešaltao. No dobro idemo dalje.

Noć smo proveli na Krku, a rano ujutro opet preko mosta u smjeru Lokvi. Srećom kiša više ne pada i dolazimo na vrijeme na mjesto okupljanja. Mjestoparkinga malo nas je zbunilo jer je tamo još nedavno bila zgodna farma sa životinjama, a danas pustoš. Prava šteta.

Tome je najavljivao strm i teški teren i znali smo šta nas čeka. U principu nije bilo ni tako strmo, koliko je na nekim mjestima vegetacija otežavala prolaz. Upravo to me i koštalo nekoliko dragocjenih minuta. prvi dio staze koji je tehnički bio nešto zahtjevniji, ali se dalo mazati i po putu ako je netko tako htio odradio sam uglavnom u redu, ali dugačka dionica bila je posebna priča. Postojale su dvije opcije sa nekim manjim mogućnostima varijacija, a ja sam se odlučio naravno na krivu. prilaz kontroli sa donje strane bio je sve samo ne prohodan. Porušeno granje, zarasli potok...ubod grane u oko i dolazim na kontrolu samo par sekundi prije Vinke koju sam vidio na kontroli prije kako odlazi sa nje i bira varijantu po putu. na toj dionici stigao me je i vedran 3 minute što znači da sam tu izgubio barem 2 minute. Šteta. Do kraja zbog pada koncentracije prolazim pored predzadnje kontrole na manje od pola metra i ne vidim je od zelenjave. Ode još par minutica i sve u svemu ne baš uspješna trka za mene. Šteta jer je sve moglo biti puno bolje.

Organizatori su osvanuli u novim dresovima. Naš dizajn je i na Lokvarskim dresovima, ali ovaj puta za razliku od Bjelovaraca, Lokvarski dres izgleda puno bolje i ljepše. CSV se još bori sa šivanjem donjih dijelova, ali valjda budu i to riješili u dogledno vrijeme. Koliko sam upoznat i Maksimir očekuje uskoro novu pošiljku vrhunskih dresova.

Još jedna opaska. Već godinama dio elitaša izbjegava proglašenje pobjednika što je vrlo ružna navika i po meni nepoštivanje ostalih sportaša koji su sudjelovali na natjecanju. Razumljivo je ako se povremeno nekome dogodi da ima neku obavezu pa mora otići, ali iz trke u trku i to uvijek isti ljudi! Sramota.

Slijedeća trka nam je u Delnicama. Stranaca više nego naših kako sada stvari stoje, a brojka od 255 prijava ima i svoju drugu stranu. Dobar dio naših je samo za Kup utrku u nedjelju. Vjerojatno bi bilo i više ljudi da termin nije tako nesretan sa preklapanjima sa JWOC-om i EYOC-om.

Za sada nama je plan trčati samo Kup, a ako ulovimo slobodno u petak na putu prema moru otrčati ćemo i sprint u Fužinama.

Sastanci sim-tam

Bliži se ljeto i godišnji odmori pa svi žele odraditi još neke poslove prije nego krene sezona kiselih krastavaca. Jučer sastanak u Lučkom na kojem osim što smo gledali avione i jedrilice dobivamo packe i stezanje remena do kraja godine od poslodavaca. Nažalost situacija nije bajna i treba preživjeti ovu sezonu, a vjerojatno i iduću. Rebalansi se opako prijete i nakon ljeta, a to znači manje novaca za sport. Kada smo već kod aviona svaka čast pilotima koji se usude sjesti u cesne i njihove inačice koje se tamo nalaze jer da fičeku daš krila to bi bila limuzina prema onome šta oni tamo imaju.

Danas sastanak u HOO-u. Vijesti slične, HOS u stečaju (ne naš već onaj odbojkaški), klubovi grcaju u dugovima, sponzori odustaju, a mi došli sa novim zahtjevima za kategorizaciju. Sastanak smo odradili, prijedloge predali, a šta će biti od svega ostaje da vidimo na jesen kada bi Skupština trebala prihvatiti nove prijedloge. Loptica između HOO-i paralimpijskog odbora i dalje leti i nikako da riješimo status našeg viceprvaka Svijeta. Prošla je godina, a državni aparat šuti i lomi na leđima malih. Žalosno. Da je Hoki tri puta puknuo loptu u Maksimiru već bio barem imao pun novčanih i status vrhunskog sportaša. To što je drugi na Svijetu nije nikoga briga. No ne posustajemo, borimo se dalje.

Prognoza za vikend katastrofa, potpo, grmljavina, olujna bura, temperatura od 15 stupnjeva. Uglavnom ne baš lijepo. No dobro pohodićemo Rijeku i Lokve kakvi god uvjeti bili, a poslije kud nas nanesu noge. Sigurno je samo da se ne vraćamo u Zagreb.

Trening - Savski nasip

Kada smo počinjali sa zajedničkim treninzima skupilo bi nas se i do tridesetak, svi orni za pripreme pred sezonu. Kako sezona sve više odmiče tako je i broj polako počeo opadati. Desetak duša sada je nekakav standard. Jučer smo malo diskutirali o tome i Ivo je rekao da je relativno lako početi trenirati, a najteže je ustrajati u tome. U potpunosti se slažem sa time. Sjećam se dana kada je bilo i -10-15 stupnjeva i hladno do boli, pa smo kružili Sveticama ili Bundekom. Prava je šteta da su najustrajniji oni stariji, a klincima je puno lakše sjesti pred Facebook, igrice i TV sa brdom kokica i dobrim društvom. Žalosno, ali tako je u većini sportova.

Na današnjoj vrućini kroz sječanje mi je prošao i trening koji sam odradio u dolini Stubaital u Austriji prije nešto više od dva mjeseca. Nakon cjelodnevnog seminara na glečeru umjesto da se uvalim u bazen i saunu obukao sam tenisice i krenuo u istraživanje okolice. Kako je bilo relativno toplo tajice i majica sa kratkim rukavima bile su dovoljne. Cesta iznad hotela, žuta oznaka lijevo, pa fulao put i preskočio dvije ograde da bi ispao na makadam i tada kreće putešestija. Malo po malo makadam se diže u brda, iznad mene prolazi skijaška gondola, a suhu zemlju zamjenjuju fleke snijega. Nakon sat vremena našao sam se na skoro 1700 metara okružen skijašima u odijelima koji su me blijedo gledali. Na kraju skoro dva sata trčanja u ludom okruženju Alpa i super osjećaj (malo promrzo, ali sauna je ipak spasila stvar na kraju dana :).

Na jučerašnjem trening uobičajena ekipa Ivo, Ivana, Vlado, Helena, Luka, Krešo, Mladen, Antun i Marija. Fale nam Mario i Iva. Krešo za zagrijavanje daje pet laganih uspona na nasip, pa dvije serije vježbi snage i lakši tempo velike kros lige. Krenuli smo stvarno lagano pričajući, ali Ivo si je dao truda i već do prvog mosta ostavio nas je 400-500 metara. Odlučio sam da ipak neću forsirati jer mi je ručak još uvijek bio u želucu i nekako je bilo teško ubrzati noge. Ipak prelaskom mosta na onoj najdosadnijoj ravnici stalno imam Ivu pred sobom, ali se razmak ne smanjuje do Kockice kada sam ga ipak stigao. kako ivo kaže prvi dio je dobro vukao, ali sam se poslije borio sa sobom da ne prohoda. Nakon Kockice samo sam održavao tempo do punog kruga. Na kraju uz svu laganicu 39'59. Slijedi malo rastezanja i to je to. Još jedan trening je iza nas.

Za vikend smo u Rijeci na novoj karti na Trsatu i u Lokvama. Za sprint će se naći motivacije kao i uvijek, a Lokve su borba sa zelenjavom i brdima. Još jedna od onih trka za očvrsnuti. Između trka će valjda pasti i pokoje kupanje u moru.

Kvalifikacije za reprezentaciju Hrvatske u preciznoj orijentaciji

Prije 5 godina Ivo tišljar me je pitao da li bi on mogao uz IOF kongres sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u preciznoj orijentaciji. Rekao sam: "Zašto ne, moramo se upoznati i sa novim orijentacijskim disciplinama." Ivo je te godine bio 11. ako se ne varam, što je izvrstan rezultat, ali više od svega vrijedilo je to da su Hrvati pobrali prva iskustva u toj disciplini.

Prvo neslužbeno trening natjecanje održano je na Dubravkinom putu u sklopu Zagreb opena kada je Ivo pokušao prenijeti svoja iskustva ostalim orijentacistima u Hrvatskoj. Nakon početnog interesa većina ljudi se ipak nije našla u ovoj grani našeg sporta.

Već godinu poslije u Japanu Ivana i ja smo našli nešto vremena da barem sudjelujemo na dijelu WTOC-a koji je bio namijenjen za gledaoce i voditelje ekipa. Pomalo frustrirajuće je bilo saznanje da smo svaki na svom kartonu i u svom vremenu kada zbrojimo točne odgovore imali jedva pola točnih. Doduše onda smo se uvjerili i da treba pročitati osnovne smjernice IOF-a o pšreciznoj orijentaciji i da nije nimalo jednostavno biti vrhunski natjecatelj u pre-O.

Daljnji razvoj precizne orijentacije u Hrvatskoj povezan je sa entuzijazmom u početku Ive Tišljara, a kasnije Zdenka Horjana i Jasminke Cindrić Perković koji su na sebe preuzeli organizacije natjecanja i osmišljavanje zadataka. Veliki iskorak bio je i osnivanje zajedničke hrvatsko- slovenske lige čime smo dobili veći broj natjecanja i kvalitetniju konkurenciju.

Četiri godine od nastupa Ive u Švedskoj dogodio se i povijesni dan za Hrvatsku orijentaciju u Češkoj. Prva IOF-ova medalja na Svjetskim prvenstvima završila je u Hrvatskoj. Zdenko Horjan osvojio je srebro u kategoriji paralimpic, a zavrijedio je prema mome mišljenju i nagradu za fair-play kada unatoč izgledima za osvajanje bronce u kategoriji OPEN nije tražio da se netko od reprezentativaca odrekne nastupa drugog dana. Svaka čast i još danas pamtim sreću na cilju svih nas koji smo bili tamo i prisustvovali tom trenutku.

Eto jučer je određena i nova ekipa za nastup na WTOC-u u Mađarskoj ove godine. Za razliku od drugih disciplina, u preciznoj orijentaciji imamo dovoljno kvalitetnih natjecatelja za dvije reprezentacije, a svi su sposobni za ostvarivanje vrhunskih rezultata. Ponavljanje medalje iz Češke nije jednostavno, ali bilo koji plasman unutar prvih 10 natjecatelja na Svijetu bio bi izniman uspijeh. Ove godine po novim pravilima sastavili smo i ekipnu konkurenciju, pa se sa pravom možemo nadati i dobrim ekipnim rezultatima.

A kako je bilo jučer na kvalifikacijama u Maksimiru?

Ivana i ja došli smo pred kraj starta kada je većina već bila na stazi. Opremili smo se ovaj puta jako dobro za sve uvjete, moguću kišu, tuču i sl. jer iskustva iz Varaždinskih toplica ne bi htijeli ponoviti. Krenulo je izuzetno dobro.

Prvi zadatak je bio čisti Z i prepoznao sam ga već na dolasku. Ivana koja je startala minutu prije već je odlazila sa KT što je značilo da je i ona napravila brzu odluku. Prolazim dalje kontrole, zadaci zanimljivi, ponekad mi se čini i jako jednostavni. Taj osjećaj imao sam zadnji puta na Rogli kada sam pobijedio bez greške. Na drugom dijelu staze sustižem i druge natjecatelje, ali ovaj puta dao sam si truda i koncentracija je bila na visini skoro do samog kraja trke. Na predzadnjoj KT osim na zastavice nailazimo i na par u ljubavnom zanosu :) što je očito rezultiralo malom nesmotrenošću i zadnju kontrolu koja djeluje jednostvno prebrzo odlučujem i griješim. Dakle na stazi 14 točnih odgovora od 15 zadataka. Nije loše, ali još slijede dvije vremenske kontrole na kojima si jednostavno ne dajem dovoljno vremena.

Zdenko je naravno osmislio zanimljive detalje u burekima (dio Maksimira sa katakombama) i trebalo je samo staviti kočnicu na prijevremeno ispucavanje odgovora. Nažalost prvu vremensku kontrolu iako sam povezao detalje i špilju nekontrolirano kažem C, a da nisam niti pogledao opis kontrole. Zdenko samo odgovara 6 sekundi. Činilo mi se kao cijela vječnost. Par seknudi više i nebi bilo sumnje u točan odgovor. Ovako još jedna greška.

Na drugoj vremenskoj ipak malo pomnije proučavam cijelu priču i jedini točno odgovaram D. Mogao je taj dio biti i malo sretnije nacrtan, ali to je ipak samo uvećana 5000-ica.

Na kraju je presudio taj jedan odgovor viška. 15 točnih bilo je dovoljno za najbolji rezultat dana. S obzirom na važnost trke moj rezultat nije bio toliko bitan, koliko je bio bitan onima koji su se borili za mjesto u reprezentaciji. Prema rezultatima Ivo i Ivana su si osigurali mjesta, ali Ivana je prepustila svoje mjesto slijedećem jer možda ipak odemo na WOC ove godine. Jasminka je uskočila, a Iskra je ove godine bez nastupa na WTOC-u.

Prava je šteta da ne možemo dovesti više natjecatelja, jer svi ovi ljudi sposobni su za vrhunske rezultate. To sam rekao i prošle godine: "Ako netko od naših ima svoj dan može postati Svjetski prvak bez problema". Eto fulao sam za jedno mjesto pa smo imali viceprvaka Svijeta.

Ove godine na WTOC-u će i očekivanja biti nešto veća nego inače što je veliki pritisak na natjecatelje. Bitno će biti dati najbolje od sebe, a onda šta bude bude. Svaki plasman u 10 najboljih bio bi ravan medalji.

Muke po Kreši

Još je jedan ponedjeljak iza nas. Kada smo prebacivali treninge sa subote na ponedjeljak nešto mi je govorilo da će ti ponedjeljci biti teški i imao sam pravo. Užasno se teško motivirati nakon vikenda na bilo kakvu fizičku aktivnost, a kamoli trening bio on rastrčavanje ili ozbiljan trening (ako je Krešo namirišao da nismo odradili trke za vikend). Tako je bilo i jučer. Žene su prevladavale na treninu, a mi muški smo kaskali za njima :). Ovaj puta Krešo je malo skratio zagrijavanje, ali su zato uslijedile dvije serije vježbi snage pa jedan krug od cca. 6km jačeg tempa. Sve u svemu kada smo se prebacili na trčanje već je bilo lakše. Krešo je krenuo u tempu, a nakon nekog vremena Mario, Iva i ja preuzimamo vodstvo. Do kraja treninga Mario toči tempo, ja pratim i izmjenjujemo se. Svaka mu čast sve je bolji. Čak niti Iva nije došla daleko iza nas. Ostatak ekipe dolazi par minuta iza. Svi zajedno smo mokri od 32 C. u hladu i dobrog razbuđivanja. Zajedničko istezanje dobro dođe i od kada ga radimo redovito nema više povreda. Tamo negdje početkom jedanaestog mjeseca kada smo počinjali sa treninzima vaga je pokazivala nešto preko 84kg. Jučer nakon treninga 78,6kg. Vratio sam se na kile u doba kada sam imao 18g. Nije loše.

Imao sam pravo

Gledam prolaze sa PH srednjih staza i stvarno je Danijel imao lokomotivu i to od 3. KT-18. KT. Taman toliko da prođe onaj najzanimljiviji dio. Da sam 13-tu pogodio iz prve, a ne prošao na 30cm od nje bilo bi sve lakše. Morati ću još malo stegnuti našeg trenera Krešu da poradim na brzini, pa će mi biti svejedno za ovakve stvari. Šta te ne ubije to te ojača i zato odoh ja na pustolovnu trku, malo plivanja, MTB-a, veslanja, trčanja... treba samo izdržati 50tak kilometara. Živi bili pa vidjeli i to čudo. No veseli me da od zadnjih 5 prolaza 4 najbrža su na mom kontu. Bravo ja. ganjanje sa Mariom na treninzima daje plodove.

Memorijal 7.gbr - Lužec-Varaždin-Varaždinske toplice

Naporan vikend je iza nas. Odradili smo tri (četri) trke po ne baš prelijepom terenu za trčanje. PH na srednje staze bio je prvi izazov ovoga vikenda. Nova karta, novi teren, lijepi ciljni prostor. Uglavnom obečavajuće. Po običaju za moj ukus preglasan razglas iako je ovoga puta izbor muzike bio kudikamo bolji nego uobičajeno.

Nakon relativno dobro odrađenog zagrijavanja slijedi start. Uzimam kartu i iako sam krenuo oprezno nisam se baš odmah sastao sa kartom. Možda je tomu bio razlog start point koji je bio na mjestu uzimanja karte, možda zavoj puta na samom startu... Uglavnom nakupilo se par desetaka sekundi viška do prve kontrole. Znali smo po isjećcima karte da nas čeka tehnički težak teren, ali nismo znali da će šuma biti tako "zmazana" za trčanje. Podrast, koprive, granje i u bijelim područjima natjerali su me na promjenu koncepcije i taktike. Odlučujem se maksimalno koristiti puteve pa makar išli i daleko okolo (stariji O-znalci znati će naziv takve taktike - "Kent Olsson"). Na treću kontrolu na dugoj dionici biram put sa sjeverne strane, a nažalost nisam vidio da postoji i druga varijanta koja je bila nešto kraća. No kontrolu gađam bez greške, usput susrećem Kaniškog koji je već u zadnje dijelu staze. Prema četvrtoj prestižem Pongraca koji traži kontrolu prenisko. Iako su kontrole bile zapiknute do SI-ja nema većih problema sa pronalaženjem. Na 6-toj stižem još jednog elitaša, našeg Deana Petrovića kojemo je ovo bilo vatreno krštenje. S obzirom da je fizički jači bježi mi na brdo prema 7-oj, ali radi i grešku te se više ne viđamo.

Slijedilo je nekoliko kratkih dionica koje prolazim bez problema te se na 12-tu penjem grebenom na kojem sam u prvom dijelu vidio Tomicu. Podrast na 12-toj natjerao me na maksimalan oprez i bio sam u pravu. Cijelo čudo ljudi traži po vrtaćama, a ja koristim puteljak iznad i u najzelenijoj rupi uočavam kontrolu. Yes, idemo dalje. 13-ta je opet frkovita i iako sam koristio granicu vegetacije kao linijski detalj prošao sam pored nje i zaustavio se na putu 60-tak metara južno. Šteta, vraćam se nazad i pronalazim ju. Slijedeće dvije bez problema, a na 16-tu opet manja greška od 1 minute. Otišao sam previše sjeverno, očito me malo ponijela nizbrdica. 17-tu po azimutu preko žute šrafure i pogodak iz prve. Na 18tu koristim puteljak koji sam koristio i za napad na 12-tu. Opet na tom mjestu nekoliko duša traži kontrolu, a mene moj puteljak usmjerava direktno na nju i iako zabijena do poda kontrola je upravo tamo gdej sam i očekivao da je. Na 19-tu već trčim nešto brže i manje se provjeravam te iako je plan bio dobar, griješim i počinjem je tražiti malo ranije (da brojka od kontrole nije bila na varijanti možda bi se uočili neki putevi :( ). No dobro greška nije prevelika s obzirom na cijeli teren i stazu i daljnjim pogledom na kartu vidim da je zadnji dio puno lakši. 20-24kt puna brzina i ganjanje po nizbrdici do cilja. Cijelo vrijeme sam očekivao Edija negdje iza leđa, ali nikako nije dolazio, a kada ono on već na cilju. Rekoh svaka čast, čudno da ga nisam nigdje vidio jer ovaj puta nisam puno odstupao od linije. Na kraju on nije imao svoj dan i odustao je.

Rezultati uobičajeni, Matjaž prvi, Lino drugi, a ja četvrti. Valjda moje dvadeseto četvrto mjesto na PH-u. Šta možeš, ostaje malo gorčina jer je Katalenić dobrano koristio Matjaža skoro cijelu stazu za svoju broncu, ali to je tako u orijentaciji. Neki puta fair-play nije na visini.

Noćna trka je gušt za sebe. Izgubili smo noćno PH proteklih godina, ali srećom imamo barem ovaj noćni sprint. Trčanje po noći po Varaždinskim parkovima daje dodatnu dozu adrenalina. Malo je zeznuto ako naiđeš na lokalne klince koji ne znaju šta bi sa sobom pa se glupiraju, a to je veći problem curama i klincima. Nekako odrasle ne diraju. Možda se jednog dana opamete.

Na cilju u očekivanju starta mnogi su gubili živce gledajući utakmicu sa Ukrajinom, a dobar dio je sjedio u kafiću i čakulao u karanteni.

Sama trka protječe Ok. Ivana je skoro strgala nogu na nekom spomeniku koji je bio nisko odmah iza kontrole, ali srećom uz dozu leda, brdo heparina i zavoja sve je ostalo na mjestu. Matjaž opet pobjeđuje, ali ovaj puta razlika je samo minuticu i nešto. Od tri noćna sprinta u Varaždinu dva sam fino odradio, a prošlogodišnji bi bio isto u vrhu da nisam zaboravio jednu kontrolu pored koje sam protrčao. No, dobro srebo je primjereno, a treći je bio Herwig kojemu je ovo bila 2000-ta trka. Iza ponoći slijedi još jedno tuširanje i spavanac. Edi, Lino, Vedran i ostatak ekipe očito se odmarao za Kup utrku.

Moja motivacija ove sezone bila su prvenstva Hrvatske, Kup je u drugom planu. Četri prvenstva, tri četvrta mjesta, dvije trke sa kojima sam zadovoljan (klasika i srednje staze), jedna osrednja (štafeta) i jedna loša trka (sprint). Sve u svemu solidno, ali bez medalje. No dobro sa 37 na leđima još se držim :))

U nedjelju jutarnja kiša dodatno je motivaciju gurala u drugi plan. Noge teške umorne, tijelo neispavano... Srećom do Varaždinskih toplica vrijeme se smiruje i pojavljuje se sunce. Ovoga puta do starta idem laganom šetnjom. jednostavno mi se nije dalo. Istezanje na startu i krećemo. Znao sam da me čeka zelenjava kroz koju se treba boriti, ali koncepcija staze ovaj puta bila je katastrofa, šiljati kutevi, bespotrebni prelazi grebena, trčanje po istim petevima, zelenjava, koprive. Jedna od onih trka koja ti ubija volju za natjecanjem. Tako je i bilo.

Probijao sam se, mučio i pogađao kontrole do 7. KT. Na osmu radim prvu veću grešku. Stojim na grebenu iznad kontrole i ne vidim je i naravno biram krivu uvalu. Relociram se relativno brzo i vraćam na staro mjesto, spustim se niže i vidim da je kontrola opet zapiknuta u zelenjavi. Šta ćeš, na detalju je i idemo dalje. Na putu prema devetoj me prestiže Katalenić. Hodam i ne da mi se više. Biram namjerno različitu varijantu od njega i maksimalno koristim grebenski put te preko 10-te dolazim na 9-tu. Malo previše okolo, ali zaobilazio sam zelenjavu i pokušao se natjerati da ne odustanem. Slijedi nam još jedan prelazak istog grebena i tri kontrole po putevima. Opet radim sitne greške u kružnici, ali ništa strašno. Otišlo je pola minute po kontroli. Nakon četvrtog prelaska grebena očekivao sam možda osvježenje na kontroli, ali ništa. Samo Perko koji je išao na 17-tu. Štancam kontrolu i na vrijeme uočavam da sam na krivoj. Korekcija na 14-tu i tu stižem Katalenića. bacam pogled na karti i vidim još jedan bespotrebni krug po varaždinskim bregima. Idealna pozicija za otići prema cilju, no idemo ipak dalje. Slijedi tri kontrole biranja različitih varijanti i iako sam štancao 16tu i 17tu ispred njega duga varijanta po cesti ne daje mi baš izgleda da pobjegnem i nadoknadim pet minuta koliko me stigao na početku. Na zadnjem usponu stajem na cesti i puštam ga da prođe. Po livadama na 18-tu opet trčim malo brže, ljepša je šuma, park, nizbrdica. Perforiram 18tu i krećem se na 19-tu. Na raskrižju iznad kontrole Katalenić stoji i pokušava se relocirati. Prolazim ga i dolazim na 19-tu, perforiram. Katalenić uočava na 19-toj da je preskočio jednu kontrolu. Zadnji dio opet sam u brzini. Da se trčati po šumi, malo motiva se vratilo i do cilja idem bez greške.

Na kraju s obzirom da sam u glavi već bio odustao sve je dobro prošlo. Matjaž prvi, Vedran drugi, ja treći. Edi odustao, Herwig u grčevima na cilju. Kaže i on da su ga brda ubila. Pouka bi bila, nema odustajanja jer i drugima je teško i čovjek nikada ne zna šta se događa sa konkurencijom. Trči svoju trku i pokušaj uživati ako se da. Ako se ne da stisni zube i "fight" do kraja.

Odmah nakon trke odlazim sa Janom na dječju trku. Kako organizatorima oznake baš nisu bile jača strana tražimo start skoro pola sata. No i to je rješeno, Jan je otrčao stazu, a mi nažalost zakasnili na proglašenje :(

No dobro bilo je još graha za umorne. Vihor je po treći puta zaredom osvojio klupski pehar, a mi smo dostojno to proslavili u slastičarnici u Toplicama.

Sve skupa dojam je naporan vikend, teške trke, dobra organizacija popratnih sadržaja, ali loše koncepcije PH i Kup trke (barem za elitu). Ne smije se dogoditi da se vrijeme pobjednika fula za 15 minuta na srednjim stazama. To je skoro 50%!!!