Nakon dugo vremena opet se otvorila prilika za nastup na Alpe Jadran kupu. Svake godine je termin nekako padao u krivo vrijeme. I ove godine je nastup bio upitan do zadnjeg trenutka, no u četvrtak smo ipak odlučili krenuti sa pakiranjem. Ne budi lijen uz AA kup prijavili smo se za dvije utke CRO-SLO-ITA lige u preciznoj orijentaciji i još usputni WRE sprint. Kada si već 350 km. od kuće treba iskoristiti priliku.
Prvog dana natjecanja u petak na programu su bile duge staze. Stigli smo taman na vrijeme iz Zagreba obaviti proceduru prijava i pripreme za star i onda je krenulo. Deset minuta prije starta počela je kišurina koja je stala taman kad smo izašli iz šume u cilj. Teren koji je tehnički bio težak nije praštao i mali pad koncentracije značio je gubljenje u prostoru i vremenu. A kako sam krenuo, već prije prve mi ništa nije bilo jasno. Nakon dugo vremena trčao sam na terenu tj. karti sa kojom se nisam uspio sastaviti dobrih pola trke. Putići, koprive, vegetacija, vrhovi, stijene kao da su bili iz nekog drugog filma. Nije da sam se gubio puno, no živciralo je neprestano lociranje pozicije i traženje kontrole u krugu par metara. Da stvar bude veselija taman kada sam se posložio kopačka je "odustala" i raspala se u sastavne dijelove. Doteturao sam nekako do cilja, mokar, bijedan i odlučan da bi to bilo dosta peha za jedan vikend.
Srećom smještaj u dvorani nije bio nimalo traumatičan kao što to zna biti kod nas na trkama. Velika dvorana, stalna topla voda i mir i tišina bez ijednog diverzanta hrkača. Vjetojatno je kultura ipak na višem nivou pa ljudi koji znaju da hrču ne idu spavati u dvoranu maltretirati druge ljude. Kamo sreće da tako bude i kod nas jednoga dana.
Drugi dan natjecanja na programu je bila štafeta, pa precizna i na kraju još sprint. Zgusnuti raspored. Jan i ja smo po prvi puta nastupali u istoj štafeti. Prijavili smo se u OPEN sa još tridesetak drugih štafeta. Bilo je tu od reprezentativaca do rekreativaca na listi sudionika. Staza prava elitna, ne predugačka ali tehnički teška. baš onako za štafetu. Jan je trčao prvu izmjenu i s obzirom na težinu staze cilj je bio samo da prođe stazu. Uz jednu veću grešku misiju je obavio sa uspjehom i predao kao dvadeseti u našoj kategoriji. Ja sam stazu odradio solidno sa trećim vremenom izmjene i to uz jednu veću grešku i par sitnih tako da smo na kraju završili deseti. Sasvim solidno za naše godine ;) Repka nam se borila u seniorskoj muškoj i ženskoj konkurenciji koliko je išlo. Matija je bilo solidan, a Lino i Tome izjednačeni. Cure su nam bile sve u par minuta. Uglavnom prošli su stazu, borili se za Hrvatsku i to je to. Drugi su bili bolji.
Odmah nakon štafete selimo se na preciznu. Pedesetak i više natjecatelja, nekoliko reprezentativaca na startnoj listi i to iz Slovačke, Italije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Španjolske obećavalo je napetu borbu. I bilo je napeto i to do samog kraja. Nažalost karta je bila uvećana desetka i na nekim mjestima se moglo izbjeći zadatke koji su bili dvojbeni, no sve u svemu natjecanje nije bilo loše. Ivana je bila druga u eliti, Jan treći u A, a ja peti i to sa nesretnom perforacijom u krivu kućicu čime sam si sam oduzeo drugo mjesto. Rekli bi "Shit happens". Službene rezultate nismo dočekali jer smo se morali preseliti u Conegliano na sprint utrku koji je bio udaljen nekih četrdesetak kilometara po serpenitnama nizbrdo. Stigli smo taman na vrijeme da se spremimo za start. Prekrasni mali gradić sa lijepom starogradskom jezgrom punom prolaza živio je u znaku sprinta. Zatvorene su ceste i trčalo se nesmetano i po prometnicama. Moram priznati da sam uživao u trci do trenutka ulaska u cilj kada je Iskra rekao da mu druga kontrola nije ulovila perforaciju (palio je kontrole kao prvi trkač!) i pohvale da imam strašno brzo vrijeme. Tračak sumnje mi se odmah uvukao jer išao jesam brzo, ali ne baš toliko da bi bio ispred faca u M35. anravno pražnjenje čipa je ipak pokazalo istinu, preskočio sam jednu petlju sa četiri kontrole. lijepo su me ulovili u štos sa linijom druge petlje koja se naslanja na kružnicu kontrole. Šteta, dobar sprint, no slaba realizacija. Ivana je istrčala prvi sprint nakon dugo vremena i koljeno je odradilo svoje te naoteklo od tvrde podloge. Hitna pomoć je ublažila posljedice, no osjećaj nije baš veseli.
Treći dan i srednje staze. Teren tehnički do sada najzahtijevniji i onako poseban za gušt. Iako sam imao na početku par greškica dok se nisam posložio ostatak staze prošao je uglavnom zadovoljavajuće. Malo pimplanja na samom kraju na kojem me tome dobio za par sekundi mogao sam izbjeći uz bolju koncentraciju no sve u svemu solidan nastup. Jan je bio četvrti i to sa sekundom zaostatka za trećim koje mu je nažalost priskrbio organizator. Stanice opet na cilju nisu bile upogonjene i tu sekundu izgubio je na zadnjoj kontroli kada se morao vraćati perforirati jer u prvom pokušaju nije odreagirala stanica. Nažalost već viđena situacija kod nas na nekim trkama, a eto događa se i vani što naravno ne znači da je to dobro ili dopušteno.
Šesta trka u tri dana bila je završnica pre-O natjecanja. Ekipa poznata od dana ranije, no novi teren i novi zadaci. Nažalost moram priznati nakon puno trka koje sam odradio u preciznoj ovo je bila jedna od najlošijih. Onaj osjećaj kada gledaš teren, gledaš zastavice, gledaš kartu i ništa ti se ne poklapa...udaljenosti, visine, linije. Čak je i Jan bio isfrustriran slabim zadacima i kartom. Na cilju niti Iskra, niti Ivana, niti ja nismo do dobivanja rješenja mogli znati što je bio ispravan odgovor na nekim zadacima. I bilo je iznenađenja. Neke stvari su išle u moju korist, neke u Ivaninu no svejedno nismo bili sretni. Srećom i ostatak natjecatelja se borio sa rezultatima tako da je Ivana bila četvrta u E, Jan treći u A, a ja šesti u E. U zbroju rezultata oba dana Ivana je bila ukupni pobjednik utrke koji se nije proglašavao :( no svejedno ostaje zadovoljstvo napravljenim.
Nažalost nismo izabrani u preO reprezentaciju pa naše "talijansko" čitanje karte i njihovih zadataka neće doći do izražaja na Svjetskom prvenstvu koje se održava samo par desetaka kilometara od mjesta AA kupa i to tjedan dana kasnije.
Što se AA reprezentacije tiče ostaje žal da se cijela priča preklapala sa EYOC-om u Makedoniji, a još više ostaje žal za izostankom onih koji su morali biti ovdje.
Nema komentara:
Objavi komentar