27 kolovoza 2010

Trondheim, Norveška

Prvo jutro u Norveškoj osvanulo je sunčano. Na parkiralištu na kojem smo bili već ranom zorom počeli su dolaziti auti sa jogerima, rolerima, šetačima, trkačima, raznim rekreativcima. Na njima se vidi da koriste super uvjete koje im daje poslodavac i da nakon jutarnjeg razgibavanja mogu otići pod tuš, svlačionicu i sl. u sklopu firme i onda nastaviti rad. U Finskoj postoje čak i teretane u sklopu posla, a najbitnije je upravo to da je poslodavcu bitan zadovoljan i spreman radnik sa puno energije i volje. Gotovo svugdje u Skandinaviji postoje odvojene biciklističke staze po kojima se može trčati ili rekreirati, voziti bicikl i sl., a da auto-manijaci ne mogu niti blizu staze. kod nas je doduše dijelom u Zagrebu iscrtana takva linija, ali tko od vozača to još poštuje pa je često glava u torbi zbog raznih manijaka.
I dok su tako naši susjedi već trčali mi smo doručkovali i jednog od njih priupitali točnu lokaciju centra gdje se održavaju kvalifikacije dugih staza. Planirali smo eventualno stići i na preciznu, ali s obzirom da su također startali ujutro, a  za gledatelje nema baš nešto previše uzbuđenja, ipak smo se odlučili za trčanje. Informacija je bila dobra i stižemo nakon jednog sata vožnje u skijaški centar. Tamo prava ludnica. Stotine autiju, kampica, autobusa, gungula na cilju. Prijavljujemo se u dvije OPEN kategorije. Klinci u onu najkraću, a mi u drugu najdužu. Iznajmljujemo i EMIT ciglice i brzinskim spremanjem krećemo prema startu. Na start dolazimo debelo zadnji. Trake se polako raspremaju, ali organizator je još tamo, a i startne jedinice. Već sam put na start (cca.25 minuta) dao je naslutiti da nas čeka zanimljiv teren. Kada sam uzeo kartu prva pomisao je bila, to je to. To je prava Norveška karta. Teren je bio fantastičan. Močvarice, kamene ploče, stijene, mahovina, borovnice...sve za pet. 


Nakon par tisuća kilometara provedenih za volanom baš mi je bio gušt ući u šumu sa kartom. Kao i uvijek u nordijskim zemljama bitno je biti koncentriran na kartu. Krenuo sam relativno oprezno i smješak se pojavio onog trenutka kada sam ugledao kontrolu upravo tamo gdje sam je i očekivao. Iznenađujuće je da su stupić sa EMITOM i zastavica razdvojeni, no to je manje bitno. Drugu KT također pronalazim bez problema i tu se malo noge oslobađaju te krećem nešto brže. Naravno to je urodilo greškicom na treću, ali brzo relociranje nije bio problem. Karta je super točna i ono što tražiš vrlo je vidljivo i na karti i na terenu. Slijedi serija dobrih kontrola pa dvije greške na 10. i 11. Tu je bila ona uobičajena situacija kada nalaziš brdo kontrola sa kodnim brojem blizu tvojeg, ali nikako da svoju napikneš. Otišlo je tu par minutica, ali ništa prestrašno. U šumi nema gotovo nikoga. Tu i tamo koji zalutali orijentacist. kraj trke ide brzo i efikasno i u ciljnu arenu utrčao sam nakon 62 minute. U cilju masa ljudi, a već se pripremao i start CRAFT kupa za elitne natjecatelje. Poslijepodne na istom terenu održane su kvalifikacije dugih staza na WOC-u. Pokušali smo saznati neke informacije o našima i pronaći ih, ali ništa od toga. Obilato koristimo i priliku za tuširanjem i to na opće iznenađenje toplom vodom u masovnim tuševima na livadi.

Kako nismo imali previše vremena krenuli smo prema Trondheimu u nadi da ćemo sresti barem ekipu iz precizne, ali i to je bio nemogući zadatak. Naš GPS je imao neki svoj put, parkiralište na kojem smo pretpostavili da bi mogli biti nije bilo njihova spavaona i na kraju smo se samo SMS-ali i zaželili si sreću u daljnjim aktivnostima. Dobra vijest je u tom trenutku bila da je Ivo treći nako prvog dana, a  Hoki blizu medalje. Dakle šanse postoje i za medalju u Norveškoj. 


Poslijepodnevna šetnja kroz Trondheim bila je vrlo lijepa. Grad je čist i slikovit sa puno zanimljivosti. Jasno sve je skupo, ali letimični pogled na izloge dao je naslutiti da bi se na rasprodajama čak i našlo nešto što si čovjek može priuštiti. Naš jedini shopping toga dana bile su startnine za trku, "bufice" WOC-a i hot-dog za Jana.

Trondheim slovi i za studentski grad pa se moglo osjetiti da nema previše ljudi na ulici jer sada nije sezona. Poznat je po jednom od najvećih orijentacijskih klubova, ali i po veličanstvenoj katedrali te šetnici uz obalu. Ima se šta za vidjeti. U centru grada praši se na koncertu rock-banda koji svira na centralnoj pozornici WOC-a. Nema baš previše gledatelja, ali muzika je iznenađujuće dobra. Po gradu je nažalost bilo i dosta radova pa su dijelovi izgledali kao i Zagreb ljeti ;). Obišli smo koliko smo mogli i vratili se na brdo za spavanje. Odluka je pala da drugi dan ne idemo opet u grad već krećemo prema fjordovima jugo-zapadno od Trondheima. Startnina za još jednu trku bila je malo previsoka. Sa iznajmljivanjem EMIT-a 150 kruna pa onda puta tri....

26 kolovoza 2010

Nazad u Švedsku i prema Norveškoj

Polarni krug u Rovaniemiu, odnosno iznad njega bila je najsjevernija točka našeg putovanja. Iako smo u početku planirali otići skroz do kraja tj. do Nord Kapa planovi su se promijenili. Ponajviše zbog nedostatka vremena. Odlazak na najsjeverniju točku Europe i nije bio tako nerealan. Bili smo u tom trenutku samo 600 i nešto kilometara udaljeni, ali odluka je ipak pala na Norvešku. Okrenuli smo kamper i krenuli prvo put juga pa na zapad. Cilj je bio ne ponoviti istu rutu dolaska do Finske pa smo nakon Lulee skrenuli u unutrašnjost Švedske. Prvo mjesto u tom dijelu putovanja bio je Alvsbyn. Prošli smo kroz njega u večernjim satima, a u mislima mi prolazi prvo juniorsko Svjetsko prvenstvo koje se ovdje održalo prije punih 20 godina. Sjećam se da je pobjednik išao 57 minuta klasiku, a ja sam bio u šumi punih 2h57 i trčao kao lud da stignem unutar tri sata, jer sam mislio da je to limit. Na cilju su osim organizatora još bili samo Karlo i Eva. Bilo je to jedno veliko skandinavsko iskustvo, a samo tjedan dana poslije na O-Ringenu sam ostvario jedan od svojih najboljih rezultata osvajanjem šestog mjesta u jednoj etapi. No ovaj puta Alvsbyn je ostao sa strane i kroz sumrak smo krenuli dalje. Vozimo nešto opreznije jer nam je bio dosta jedan susret sa skakajućim sobovima. Prije mjesta Arvidsjaura naišli smo na zgodno odmorište i odlučili tu prespavati.

Jutro je osvanulo pomalo kišovito, ali romantično. Oko nas prekrasni tereni, veliki boulderi, rijeka, borovnice, gljive. Sve u svemu prekrasno. Umivanje i pranje nogu obavili smo u rijeci. Nakon doručka krećemo prema gradu Arivdjauru u kojem obnavljamo zalihe benzina i kako se kasnije ispostavilo odlazimo u jedini špeceraj-shopping tijekom našeg boravka u Skandinaviji. Kupili smo samo jaja, Vasu, WC papir i neke sitnice. Grad za koji nikada prije nismo čuli pravo je malo remek dijelo arhitekture. Sva infrastruktura odiše elegancijom, a opet jednostavnošću bez pretencioznih glamuroznih mramornih i mesinganih detalja koji su obaveza kod nas. Prošetali smo malo kroz centar, pogledali crkvu i nastavili putovanje. Cesta za Ostersund krivuda prekrasnim šumama, a povremeno ima ravne dionice od nekoliko desetaka kilometara koje idu samo blago gore i dolje. Naišli smo i na dionicu od 20 km. makadama koja nije bila baš ugodna. No preživjeli smo i to. Na putu prolazimo i kroz mjesta poput Storumana za koje se zna da mu je ime poslužilo kao inspiracija u mjestima koje se spominju u filmu "Gospodar prstenova". Kilometri se nižu i prošli smo kroz stvarno prekrasne krajolike. 
U mjestu Vilhelmina protežemo noge i radimo malu šetnju kroz povijesno naselje u okolici crkve. Po prvi puta od kada smo u Švedskoj i komarci su se ukazali i nisu nam dali mira. Prolazimo i pored Ostersunda u kojem ne stajemo već se priključujemo na veću cestu i krećemo prema Norveškoj. Odjednom se ispred nas mijenja vizura i od blago valovitog terena, rekli bi gotovo ravnog pretvara se u brdoviti teren. Oko nas sve su veća brda, a pomalo iznenađujuće našli smo se i u Are-u, poznatom skijalištu Svjetskog kupa u alpskom skijanju i domu ponajbolje skijašice (nakon Janice) Anje Persson. Skijališta djeluju impresivno, a mi nastavljamo na zapad. Storlien je zadnje mjesto u Švedskoj prije granice sa Norveškom. Cesta ide po platou i pred nama je fantastičan prizor zalaska sunca. Nešto neopisivo lijepo. Nisam izdržao i morao sam to slikati unatoč tome što sam vozio. Tea nije bila baš presretna, ali također je uživala u tom trenutku, a s obzirom da je ostatak ekipe spavao nije bilo druge. Na granici nema žive duše. Iako Norveška nije u EU nekakvih granica i kontrola nema. Putovnice smo zadnji puta pokazali na Slovenskoj granici, a od onda smo bili u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj i Finskoj. Jedno ugodno iskustvo.

Odmah nakon granice stajemo i imamo susret sa neobičnom obitelji mješavine sobova i konja. Sobovi definitivno nisu bili, a nisu bili niti konji. Dan danas ostala je nedoumica o kojim životinjama se radilo. No i oni su bili iznenađeni nama koliko i mi njima. Nalazili smo se manje od stotinu kilometara od Trondheima i odlučili smo ipak odvoziti još taj komad. Noć je već pala, a to ovdje znači da je debelo iza ponoći i nismo uspjeli u našem naumu pronalaska naše ekipe. Trondheim je ipak malo prevelik za to. Prošli smo kroz grad koji je bio okićen zastavama WOC-a i WTOC-a i pokušali naći mirni kutak za spavanje. Nije bilo lako, ali na kraju je ispalo dobro. Na malom brdu iznad grada našli smo osamljeno parkiralište i tu proveli noć. Taj dan napravili smo gotovo tisuću kilometara i trebalo nam je dobrog odmora.

25 kolovoza 2010

Skok u Hrvatsku

Bliži se vikend i početak jesenskog dijela sezone u Kupu Hrvatske. Organizatori su Međimurci, a natjecanja već počinju u petak ujutro srednjim stazama, te navečer sprintom u Varaždinu. Cro-O-fest je dobro osmišljena trka sa puno novih ili zanimljivih karata, ali sa dosta nesretnim terminom barem za domaće natjecatelje. To se najbolje vidjelo prošli tjedan kada je trku u Našicama pohodilo nekoliko desetaka natjecatelja. Šteta, ali tako to je. Znali smo na početku sezone da će biti tako jer se u ovom terminu još uvijek dosta ljudi nalazi na godišnjim odmorima, djeca dolaze sa mora ili roditelji idu po njih... Ne manje važno je i financijsko stanje u ovo recesijsko doba. Jedna prosječna obitelj sa jednim ili dva djeteta koja namjerava nastupiti na svim trkama Cro-O-festa mora izdvojiti preko 500 kuna samo za startnine. Nije to puno ako gledamo koliko trka se dobije i koliko bi to isto stajalo u nekoj zapadnoj zemlji, ali u ovom terminu kada završava ljeto to je dosta velika stavka. Nažalost moramo i o tome razmišljati.
U svakom slučaju ovaj vikend oko stotinu natjecatelja okupiti će se u dobro poznatom Lužcu te na Filićevom domu na Ravnoj gori, a upola manje na trkama u petak. Ako ste razmatrali mogućnost da postanete najbolji pojedinac natjecanja onda je dovoljno da sudjelujete na svim trkama bez obzira koliko ste bodova osvojili jer će takvih biti jako malo. Isto vrijedi i za klupski plasman.Možete kao klub osvojit najmanje bodova, a sudjelovali ste na svim trkama za razliku od ostalih koji imaju više bodova na manje trka i eto pehara. Zgodna kombinacija. Nekada smo tako nešto slično zvali humani sistem, a često se primjenjivao na "Memorijalu Janka Mišića" u Samoboru.

Nakon tih trka slijedi "prazan" vikend za one koji ne idu na Alpe Jadran kup u Italiju te potom štafetno prvenstvo u Lokvama. Sredinom mjeseca (19.09.) kreće i sprint Kup Hrvatske na novoj lokaciji u Karlovcu. Slijede nam trke u Bjelovaru, pa u Samoboru, Zagrebu te ponovno u Međimurju na kraju sezone.

Jučer su naši laureati imali čast da ih posnimi HTV, a prilog o preciznoj orijentaciji i nastupu na WTOC-u ići će u petak u emisiji Dobro jutro Hrvatska. Snimanje je trajalo punih sat vremena, a bili su prisutni svi reprezentativci sa WTOC-a.

Slijedećih dana slijedi i nastavak reportaže iz Skandinavije. Stigli smo trenutno do Finske, našeg najsjevernije dijela putovanja, ali povratak od tamo bio je još duži. Brojčanik je trenutačno tek na nešto preko 3000km, a do Zagreba smo napravili 8260km.

24 kolovoza 2010

Tko kaže da Djed Mraz ne postoji

Odrasli znaju, a djeca sumnjaju. Pa da li je to baš tako? Mi smo si dali truda i nakon više tisuća kilometara stigli smo do Rovaniemia u Finskoj gdje smo potražili odgovor na vječito pitanje. I našli smo ga! Ne samo odgovor nego i njega glavom i bradom. Djed Mraz definitivno postoji i ima svoju prekrasnu kuću na polarnom krugu. Tko ne vjeruje neka ode tamo i neka provjeri. Ima on i svoju poštu i patuljke i pomoćnike koji mu pomažu oko silnih pisama koja stižu cijele godine. I tko ne vjeruje neka pošalje pismo ili razglednicu iz ureda Djeda Mraza. Nećete stići niti do granice Finske, a poznati će vam javiti kako je već stigla razglednica u Hrvatsku. Kako? Ne pitajte, pa on ima svoju poštu koja ne poznaje naš sustav HP-a kojem treba unutar Zagreba jedno sedam dana za dostavu.

Ima Joulupuki (tako ga tamo zovu) i sobove koji mu vuku sanjke. Vidjeli smo i njih. Nažalost nismo vidjeli Rudija sa crvenim nosom, ali bili su tamo neki drugi. Doduše jednog smo skoro i zgazili na putu do Finske, ali to im je samo bio neki daljnji rođak koji je preskakao ogradu autoceste i bio je dva puta veći nego uobičajeno (možda Los?). U svakom slučaju umalo nas je koštao glave. Srećom kočnice i refleksi su bili dovoljno brzi tako da je samo par lonaca proletilo zrakom po autu. Koliko je noćna vožnja Skandinavijom romantična toliko može biti i opasna jer ne treba zanemariti one simpatične znakove upozorenja na kojima vam kažu da sobovi mogu izletjeti na cestu.
Kod Djeda Mraza je atmosfera cijelu godinu vrlo ugodna i opuštajuća i vrijedi doći malo na grijanje pored toplog kamina ili razgledavanje okolice. Unatoč kiši koja se spustila, svaku minutu iskoristili smo za odmor i upijanje atmosfere koja je ovdje vjerojatno najljepša u doba Božića.

23 kolovoza 2010

ETOC

Godišnji je gotov i kada uhvatim vremena baciti ću koji post o onome što smo vidjeli, doživjeli...Jednostavno nedostajalo je još nekoliko dana da stignemo sve skupa objediniti. Na kraju su pali i neki kompromisi pa smo morali odustati od lijepe trke u Našicama, ali biti će još trka.

Za početak još jedan osvrt na preciznu i Europsko prvenstvo u Švedskoj. Očekivali smo skandinavski teren i to smo i dobili. Ono što nismo očekivali je potpuno otvoreni teren sa brdom kamenja. Očekivali smo i to kamenje na način da je ucrtano samo veće kamenje, ali ovo je bilo stvarno nešto posebno i drugačije. teren vrijedan Europskog i usudio bih se reći kada sam vidio karte iz Norveške da je bio zahtjevniji i teži od Svjetskog prvenstva. O rezultatima se manje više sve čulo, ali vrijedi još jednom napomenuti da je junak Europskog svakako bio Ivica. Drugi dan najbolji od svih u svojoj kategoriji, 22 točna od 22 zadatka i to još brzinom munje. Kapa dolje. Meni ostaje žal za prokletim "clusterima" na koje sam se uspio dva puta upecati. I dok sam prvi dan izgubio na tome dva odgovora, drugi dan sam potpuno upropastio sve što sam do sada napravio. Došao sam na zadnje grupne kontrole sasvim dovoljno rano. Imao sam još cca. 30 minuta za odgovore i ništa. Protumačio sam jedno brdo krivo i to je odnijelo čak pet grešaka u nizu. Gdje bi nam bio kraj da je to sijelo kako treba. No to su iskustva iz kojih se uči. Pouka je tu i sigurno mi se neće ponoviti na ovaj način.

Zdenko i Ivica su posao odradili do kraja kako treba. Doduše zlato je promaklo kroz iglene uši zbog bizarne greške perforiranja, ali nemamo se pravo ljutiti, jer pravila su bila jasno izrečena i dodatno upozorena. A baš bi bilo lijepo da su dečki dobili Švede kod kuće kao što su Norvežane dobili tjedan dana kasnije.

No drugi dan bio je i Ivo dobar. Ne dobar, već izvrstan. Šteta samo da ga nismo popratili u tom rezultatu jer bi možda i ekipno bili malo više. Srećom njegova forma se nastavila i u Norveškoj gdje je dograbio broncu. 
Kada sada sve skupa pogledam unazad kada smo prije tri godine planirali put u Češku i nastup na prvom Svjetskom prvenstvu nismo niti sanjali da možemo dogurati do ovoga što danas Hrvatska ima, a to je pet medalja. Neću reći da nismo vjerovali u sebe, jer smo znali da je Krešo postao Svjetski prvak godinu ranije, a naši su ga znali dobiti na trkama, ali ipak je bilo teško očekivati medalju. Prošle godine Zdenko je potvrdio svoju kvalitetu, a ove godine se ipak radilo o Skandinaviji i nitko nije mogao niti misliti da će u domovinu čak tri medalje (odnosno osam njih). Olakotna okolnost je da su Norvežani izabrali nešto jednostavniji teren na kojem ipak nisu samo Skandinavci bili u prednosti i zato mi se čini da je Švedsko srebro još vrednije, jer je odrađeno na pravom skandinavskom terenu.

Sigurno je tome pridonijela i domaća kuhinja. Ivek je tak finio papal kod naše domaćice da nije bilo šanse da ne pogodi  22 od 22 jer bi inače moral prati suđe i jesti žgance do kraja nastupa na ETOC-u i WTOC-u.

Evo i linka na članak na sport netu


20 kolovoza 2010

Srebro i dvije bronce

Što reći kada Hrvatska osvoji tri medalje na velikim IOF natjecanjima. Europsko srebro Zdenka i Ivice, Ivina svjetska bronca i ekipna bronca Ive, Ivice, Zdenka, Jasminke i Dalibora su nešto nevjerojatno i neopisivo.
Više o svemu idući tjedan, a za sada samo čestitke još jednom svima. Ovime je kolekcija hrvatskih medalja povećana na pet čime se svrstavamo u rijetke zemlje koje imaju toliko odličja sa velikih Europskih i Svjetskih natjecanja.
Kapa dolje ekipo, a ono što je najbolje je da je i zlato bilo blizu, a da ne pričam o tome kako je bila prilika za barem još jednu medalju. Hrvatska je ovime definitivno stekla status renomirane orijentacijske sile u preciznoj orijentaciji. Kada ekipno pobijedite domaćina Norvešku na njegovom domaćem terenu onda znate da nešto vrijedite u Svjetskim okvirima. Prepoznali su to i dužnosnici IOF-a i više ne smatraju našu medalju kao slučajnom.
Žao mi je jedino što nisam bio tamo da doživim i ove dvije bronce, ali iznimno smo bili ponosni kada smo čuli vijest u bespućima gdje smo se nalazili.

01 kolovoza 2010

Otišli na ETOC i WTOC

Danas ujutro u 9:00 put Skandinavije krenuo je prvi dio reprezentacije u preciznoj orijentaciji. U kamperu koji se ovih trenutaka kreće prema Austriji, Njemačkoj i Švedskoj nalaze se Zdenko Horjan, Jasminka i Dalibor Perković te Ivo Tišljar. Prije samog Svjetskog prvenstva ekipa će nastupiti na Europskom prvenstvu u Bollnasu 200 km. sjeverno od Stockholma. Nakon Europskog prvenstva karavana se seli u Norvešku na Svjetsko prvenstvo. Nadamo se dobrim vijestima. Prvi dan natjecanja na ETOC-u je 05.08., a ekipna natjecanja i drugi pojedinačni dan je 06.08.
A kako to izgleda kada se morate sami pobrinuti za hranu u Skandinaviji u kojoj su cijene poprilično visoke pogledajte na slici. Prava sportska prehrana ;)